Senka Marić: Ljudi su ljudi su ljudi su ljudi

Piše Sanela Pliško

Sve knjige koje sam pročitala, a koje su inspirirane boravkom na rezidenciji za pisce, sadržavale su iste teme: što se jelo, što se pilo i tko se komu manje ili više sviđao. I Ljudi imaju taj poznati inventar. Razlika je u tome što mi ovdje ništa od toga nije bilo dovoljno da knjigu svedem na još jednu priču o rezidenciji. Na istome mjestu našli su se pisci iz različitih zemalja, svatko sa svojim karakterom i prtljagom, zdravstvenom, društvenom, nacionalnom, političkom. U najkraćem, knjiga je o ljudima među ljudima. Takvi kakvi jesu susreću druge. 

Dnevnička forma tome pogoduje. Dnevni zapis mahom počinje obraćanjem nekome, nakon čega slijedi izvještaj o danu provedenom na rezidenciji. Likova je mnogo, svaki sa svojom poviješću. Dane provode zajedno, u stalnoj izmjeni razgovora, izlazaka i obroka. Rezidencija ih privremeno stavlja jedne drugima u život; dovoljno su blizu da se njihovi životi dodirnu bez obveze da se međusobno usuglase. Kad se ukloni književni milje, ostaju odnosi. Mnoštvo likova povremeno me opterećivalo. Znala sam zatvoriti knjigu zbunjena svim tim imenima i osobnostima. Tko traži fabularnu napetost ili stilsku poetičnost, ovdje ih neće mnogo naći. Ne čita se brzo ni lako. Onda bih ugledala korice koje bi me vratile na kolosijek. Malo je knjiga koje sa svojim naslovom čine ovako čvrstu cjelinu. Ljudi su toliko točan naziv da bi bilo koji drugi poremetio cijelu statiku. 

Jedna od glavnih vrijednosti knjige dosljednost je autoričina karaktera. Marić je kroz zapise prepoznatljivo ista i svjesna vlastite naravi. Ne djeluje kao osoba koja se smatra „cvjetićem“ niti se time pretjerano zamara. Hoćeš – nećeš. Ima unutarnji moralni kompas i drži ga se, bez osobite potrebe da uz njega priloži uljepšanu verziju sebe. U pripovijedanju ostaju neizbrušenost i rubna mogućnost neugode, što ulazi i u rečenicu. Marić zna pisati kratko, odsječeno, gotovo ježoliko. „Majka je žena. Žena je čovjek. Svi jedemo govna.“ U tim kratkim nizovima čujem nešto lidijadedušovsko, u načinu na koji obična rečenica odjednom izbaci bodlju. Jezik dobro pristaje osobi koja piše; između misli i njezina zapisivanja nema mnogo ublažavanja. 

Jasni su njezini politički i društveni stavovi. „Amerika je satkana od iluzija“, bilježi bez prostora za dvojbu o tome što misli. Palestina u dnevnik ulazi kroz Yusrija. Njegovo „Ljudi smo, zaustavite ubijanje, pomozite nam“ pokazuje koliko se izdaleka lako zaboravi ono očito. Nevjerica je u tome što se nešto tako uopće mora izgovoriti. Rat je izdaleka apstraktan, preoblikovan u statistike i zastave. Yusri govori iz sirovog života u kojem su on i njegovi svakodnevno izloženi bombama, gladi i smrti dok svijet uporno gleda u drugu stranu. 

Na kraju ostaje ono najjednostavnije, a možda i najteže, živjeti. Uz njezine ljude idu zemlje, bolesti, ratovi, ljubavi, uvjerenja, nesporazumi i tereti. Nijedna od tih odrednica nije dovoljna da čovjeka definira. Grubi se rubovi ne skrivaju. Možda zato Ljudi uspijevaju izaći iz okvira još jednog prikaza rezidencije za pisce. Kad se zatvore korice, imena koja su me tijekom čitanja znala ljutiti više nisu gužva. Ljudi, dakle. Čini se malo. Nije. 

Senka Marić, Ljudi, Buybook, 2025., 204 str.