Kultura

“Na Tri kralja ili kako hoćete” riječkog HNK-a

Shakespeare na daskama pulskog INK-a pred svega stotinjak ljudi

Dok je publika na koncu bila vidljivo zadovoljna izvedbom, nagradivši glumce dužim aplauzom, ostaje dojam da se žudnja mogla uvjerljivije dočarati, a i da se mogao izbjeći zbrzani završni obrat. Propitivanje rodnih identiteta i nije baš poticalo veći gledateljev angažman


 
2 min
Zoran Angeleski
Fotografije: Karlo Čargonja / HNK Ivana pl. Zajca

Dok je publika na koncu bila vidljivo zadovoljna izvedbom, nagradivši glumce dužim aplauzom, ostaje dojam da se žudnja mogla uvjerljivije dočarati, a i da se mogao izbjeći zbrzani završni obrat. Propitivanje rodnih identiteta i nije baš poticalo veći gledateljev angažman

Gledatelju, možda manje čitatelju, potrebno je vjerojatno nekih 10-15 prvih minuta da posve savlada strukturu Shakespeareovog jezika. Nakon toga, bila posrijedi tragedija ili komedija, stih ili proza, do spuštanja zastora pozornom se konzumentu i nakon četiri stoljeća otkriva aktualnost i dubok psihološki uvid Shakespeareovog djela.

Drugačije nije bilo ni u slučaju jedne od njegovih najizvođenijih komedija „Na Tri kralja ili kako hoćete“, koju je sinoć pred 'mršavih' stotinjak ljudi u Istarskom narodnom kazalištu, ni dva tjedna nakon riječke premijere, izveo ansambl HNK Ivana pl. Zajca. Režiju potpisuje Franka Perković, a adaptaciju i dramaturgiju Goran Ferčec.

U ovom ljubavnom trokutu, Viola se prerušava u muškarca Cesarija no zaljubljuje se u svojega gospodara vojvodu Orsina, koji pak pati za groficom Olivijom. Ona se ludo zaljubljuje u preodjevenu ženu, a sve se raspliće kada na scenu dolazi Violin brat blizanac Sebastian, koje je brodolom rastavio i izbacio na obale Ilirije.

Dok je publika na koncu bila vidljivo zadovoljna izvedbom, nagradivši glumce dugim aplauzom, ostaje dojam da se žudnja mogla uvjerljivije dočarati, a i da se mogao izbjeći zbrzani završni obrat. Propitivanje rodnih identiteta i nije baš poticalo veći gledateljev angažman.

Publici je najbolji bio Olivijin dvornik Malvolio (Jasmin Mekić), a ne glavni protagonisti Viola (Aleksandra Stojaković Olenjuk), Olivija (Tanja Smoje) i Orsino (Edi Ćelić), kolikogod je Ćelić isijavao najvećom snagom i uvjerljivošću, a i Tanja Smoje zaslužuje visoku ocjenu.

Zbog zahtjevnosti lika valja izdvojiti i Jelenu Lopatić u ulozi lude. Podršku svakako zaslužuju angažirani mladi glumci i glumice s Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci Mario Jovev, Romina Tonković, Anamarija Brđanović i Deni Sanković.

Predstava je dobra, razigrana, s odličnim scenskim rješenjima: bez činova, kontinuirano scensko događanje, proširenje pozornice na prvih pet redova, smještanje manjeg dijela publike s druge strane pozornice i njihovo miješanje s glumcima koji su stalno na sceni. Čekajući, kako kaže dramaturg Ferčec, ljubav.

Pohvale svakako zaslužuju scenograf Igor Vasiljev, ali i kostimografkinja Barbara Bourek, kao i oblikovatelj svjetla Alan Vukelić. Ne smije se preskočiti ni skladatelj Josip Maršić.

Nije nebitna glazba u ovoj predstavi. Jako lijepo uvodnim melankoličnim dijelom podržava početak predstave kada vojvoda Orsino govori: “Ako je glazba hrana ljubavi, svirajte. Dajte mi je u izobilju, da se tek moj od nje zasiti, izmogne i nestane”.

Važna je glazba i zbog dance skladbe u raskošnom završnom plesu svih glumaca, a prijemćiv je u jednom dijelu predstave bio i ulomak jedne od najboljih skladbi riječke grupe Denis & Denis “Voli me još ovu noć”.


Nastavite čitati

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.