- Žene se kod nas nisu naučile boriti same za sebe. Njihovim je majkama i bakama socijalizam dao osnovna prava i ravnopravnost, no privatna sfera i vrijednosti ostale su dosta netaknute. Nije za utjehu, ali i drugdje je tako, naročito u bivšim socijalističkim zemljama gdje kao da se društvo želi vratiti na staro, pred socijalističko stanje, a sve u želji da se ocrni socijalizam * Svjedočimo tradicionalizaciji društva pod jakim utjecajem katoličke crkve i, u skladu s tim, konzervativnim vrijednostima kad se radi o ženama, rekla je Slavenka Drakulić u intervjuu za Istru24
- Žene se kod nas nisu naučile boriti same za sebe. Njihovim je majkama i bakama socijalizam dao osnovna prava i ravnopravnost, no privatna sfera i vrijednosti ostale su dosta netaknute. Nije za utjehu, ali i drugdje je tako, naročito u bivšim socijalističkim zemljama gdje kao da se društvo želi vratiti na staro, pred socijalističko stanje, a sve u želji da se ocrni socijalizam * Svjedočimo tradicionalizaciji društva pod jakim utjecajem katoličke crkve i, u skladu s tim, konzervativnim vrijednostima kad se radi o ženama, rekla je Slavenka Drakulić u intervjuu za Istru24
Tijekom netom završenog 4. međunarodnog multimedijalnog novinarskog festivala Fažana Media Fest s glavnom temom Žene i mediji, održana je i rasprava naziva Mediji protiv žena na kojoj je, putem videopoziva, sudjelovala i proslavljena domaća novinarka i spisateljica Slavenka Drakulić.
MEDIJSKI LINČ
Moderatorica panela Barbara Matejčić prisutne je podsjetila na epizodu „Vještice iz Rija“, članka koji je 1992. godine objavljen u tjedniku Globus (nepotpisan, no kasnije se ispostavilo kako je autor bio Slaven Letica op.n.) u kojem je pet književnica i novinarki, među kojima i Drakulić, bilo proglašeno izdajicama Hrvatske. Nakon toga uslijedio je medijski i javni linč, a neke od protagonistica napustile su Hrvatsku. Drakulić nakon toga deset godina nije objavljivala u Hrvatskoj, izuzev nekoliko tekstova u Feral Tribuneu.
„Kakvi su tada mediji bili, ne bih bila ni sretna da su me pozvali!“, rekla je jasno Drakulić u subotu na fažanskom festivalu.
Ova autorica brojnih romana i publicističkih knjiga prevedenih na više od 20 jezika, publicističku je karijeru započela knjigom feminističkih eseja „Smrtni grijesi feminizma“, kultnom knjigom hrvatskog feminizma objavljenom 1984. godine. Trenutno živi i radi u Hrvatskoj i Švedskoj, a tijekom održavanja Fažana Media Festa našla je malo vremena i za razgovor s nama.
Nakon prošlogodišnjeg objavljivanja knjige „Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism“, Drakulić je upravo u petak predstavila svoju novu knjigu „Rat je svugdje isti“ radi čega nije mogla osobno doći u Fažanu. Stoga se subotnjem panelu „Mediji protiv žena“ priključila putem videopoziva. Uoči panela pitali smo ju za ocjenu položaja žene danas u Hrvatskoj, trenutnog stupnja patrijarhalnosti te „odnosa moći“ našeg društva?Pixsell/Sanjin Strukić
Upravo sam na Festivalu svjetske književnosti koji u Zagrebu organizira Fraktura predstavila svoju novu knjigu eseja "Rat je svugdje isti". To su moji tekstovi o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, koji nisu objavljeni kod nas, kao i tekstovi o ratu u Ukrajini, a izlazili su uglavnom u stranim publikacijama od ’91. do danas. Razlog objavljivanja ove knjige je da je, nažalost, rat opet aktualan, a mlade generacije nemaju pojma što je rat, za njih je to apstrakcija.
SLAVENKA DRAKULIĆŽivim samo dio godine u Švedskoj, tako da sam prisutna i kod nas. S obzirom na to da već desetljećima pišem o problemima žena u našem društvu, moram reći da često imam osjećaj da se kod nas stvari ne miču s mrtve točke, da su promjene samo deklarativne. No ipak, treba u prosuđivanju situacije biti oprezan. Da, s jedne strane svjedočimo tradicionalizaciji društva pod jakim utjecajem katoličke crkve i, u skladu s tim, konzervativnim vrijednostima kad se radi o ženama.
S druge strane sve je više organizacija i grupa za pomoć ženama, što je ohrabrujuće. Osim toga, ja pamtim vrijeme kada se o nasilju u obitelji uopće nije pisalo u medijima, to nije postojalo kao tema. Danas se piše. Doduše, obično povodom ubojstva. Ali javnost se sve više senzibilizira i pomalo osvještava da se obiteljsko nasilje ne može tretirati samo kao prekršaj.
Dobar je primjer mjera zabrane približavanja žrtvi na 50 metara. Tko to može kontrolirati? Svi smo svjedoci da su posljedice ove besmislene mjere pogubne. Kriminalizacija nasilja u obitelji i prema ženama donijela bi promjene
Tijekom Fažana Media Festa održana je i radionica doktorandice Pravnog fakulteta u Beogradu, Jelene Jokanović, a na kojoj je rečeno kako stručnjaci procjenjuju da će Balkan postići potpunu ravnopravnost spolova za 60 godina. Molit ću vas za vaš dojam te konstatacije i osobna iskustva vezana uz dvostruke kriterije.
Nisam znala za to istraživanje, mislim da je to teško procijeniti, tim više jer smo mi u novim državama nastalima nakon propasti Jugoslavije naslijedili zakon o ravnopravnosti spolova. Mi, dakle, taj zakon već imamo, formalno smo ravnopravni. Pitanje je što s njim radimo? Primjenjujemo li ga i kako? Rekla bih da smo u dobroj startnoj poziciji.
Ali i u doba socijalizma i danas postojala je patrijarhalna kultura i vrijednosti koje ta prava pokušavaju ograničiti i ženu vratiti u kuću. Događa nam se, naime, oživljavanje patrijarhata. Žene bi trebale biti svjesne toga, kao i činjenice da njihova prava nisu zauvijek zagarantirana i stoga biti na oprezu. Ako one neće braniti svoju slobodu i pravo na ravnopravnost, tko će?
Mnogo toga ženama društvo i dalje ne može oprostiti na ovim prostorima, čini mi se. Pa tako ni uspjeh ni neuspjeh, ni mladost ni ljepotu, a ni starenje. Sve je podložno kritici. Jesi li u braku i imaš li dijete/djecu još uvijek je pitanje rezervirano uglavnom za žene. Tematizirali ste to u knjizi „Nevidljiva žena i druge priče“ iz 2018. godine. Zašto je tomu tako? Jesmo li lakše kontrolirane/ušutkane dok se konstantno moramo opravdavati ili uklapati?
Žene se kod nas nisu naučile boriti same za sebe. Njihovim je majkama i bakama socijalizam dao osnovna prava i ravnopravnost, no privatna sfera i vrijednosti ostale su dosta netaknute.
Nije za utjehu, ali i drugdje je tako, naročito u bivšim socijalističkim zemljama gdje kao da se društvo želi vratiti na staro, pred socijalističko stanje, a sve u želji da se ocrni socijalizam.
Ali i u zapadnoj demokraciji, u SAD-u je upravo na državnoj razini ukinut pobačaj, a žene tamo nemaju ni zagarantirano pravo na porodiljni dopust. Prisjetite se i afere seksualnog uznemiravanja i #MeToo fenomena (međunarodni pokret koji djeluje na temelju borbe protiv seksualnog uznemiravanja i napada na žene. U listopadu 2017. hashtag #MeToo postao je viralan na društvenim mrežama, a predstavljen je u pokušaju da se pokaže široka rasprostranjenost seksualnog uznemiravanja i seksualnog napada, posebno na radnim mjestima op.n.).
Hoću reći, društva se razlikuju, neka su u tom pogledu uznapredovala više, a neka manje, ali svugdje se žene moraju nastaviti boriti za bolje uvjete i veću ravnopravnost u svakodnevnom životu.
U (gotovo) svim Vašim romanima tematizirano je žensko tijelo. Nekad je to nazivano hrabrim, nekad radikalnim. Zašto nam intima spada u kategoriju radikalnog?
Ne mislim tako, barem mi se čini da ta tema nije više radikalna. Jednostavno, žensko je tijelo, kao i žensko iskustvo općenito, zbog povijesnih okolnosti odnosno neravnopravnog položaja žene, bilo manje tematizirano u literaturi.
„Frida ili o boli“ zasigurno je roman koji vam je donio najveću prepoznatljivost među mlađom populacijom žena. Recenzije su ga ocijenile tipičnim ženskim tekstom zbog ženskog iskustva ispričanog ženskim glasom sa ženske pozicije gledanja na stvari. Smeta li vam ta sintagma „ženskog teksta“ ili „ženskog pisma“?
Ta me sintagma ne smeta, niti je moje da se oko toga sporim. Ali da odmah odgovorim i na vaše sljedeće pitanje: predstavimo sebi dva koncentrična kruga, koja se dobrim dijelom poklapaju, ali ne do kraja. Jedan je životno iskustvo žene, a drugi krug je životno iskustvo muškarca. Mene, kao i mnoge druge spisateljice, zanima ono specifično žensko iskustvo.
Može li žena jednako autentično pisati i o specifično muškim iskustvima, i obrnuto?
Može pokušati! Kao spisateljica, ja više vjerujem u maštu i talent nego u iskustvo. Ljudi imaju brojna, često zanimljiva iskustva, ali ako ih ne mogu dobro izraziti kroz umjetnost - ona su izgubljena za ostale.
Još od vaših Smrtnih grijeha feminizma iz 1984. godine, držite se stava kako je svako javno, ali i osobno djelovanje, ujedno i političko. Može li uopće objavljivanje napisanog teksta biti lišeno aktivizma?
Vi govorite o feminističkom uvjerenju da je osobno - političko. Ja bih ipak rekla da nije svako pisanje aktivizam. Pogotovo je to važno za literaturu, jer kad ideologiju odnosno politiku pokušate ugurati u književno djelo, to često ispadne loše. U novinarstvu možete izraziti svoje mišljenje, ali to ipak nije aktivizam u smislu konkretnog djelovanja.
Panel na kojem u Fažani sudjelujete, zajedno s novinarkama iz Zagreba, Beograda i Mostara nosi naziv „Mediji protiv žena“. U čemu se najbolje reflektira taj antagonizam; reklamama koje ženu objektiviziraju, medijskim izvještajima koji ženi nameću osjećaj krivnje, stereotipnim stavovima političara…?
Eto, i sami ste nabrojali puno toga. U našoj zapadnoj civilizaciji mediji zajedno s industrijom ljepote u velikoj mjeri kreiraju ideal ponašanja i izgleda, s kojim su se žene prisiljene nositi.
No, na konkretnom skupu je fokus na dva aspekta; na situaciju u kojoj mediji proganjaju žene zato jer su "lak plijen", i njihov položaj unutar samih medija, u kojima rijetko dolaze do upravljačkih, bolje plaćenih položaja, pa čak i atraktivnijih tema. Njihov društveni položaj se, naime, odražava i u medijima.
Domaći mediji ni finskoj premijerki ne mogu oprostiti to što se zabavljala u slobodno vrijeme, a načelniku Općine Murter mogu to što se, zajedno s kolegama, na račun građana „zabavljao“ u jednoj inozemnoj javnoj kući.
Pa odgovor se naslućuje… On je muškarac, a ona žena. A u politici, kao i svugdje drugdje, vladaju dvostruka mjerila ponašanja. Ali evo gdje je razlika: u Finskoj je premijerka Sanna Marin imala veliku podršku javnosti. Ovdje bi ta podrška, bojim se, izostala.
Nabavljajući drvca s korijenom građani skrbe za vlastitu obitelj, pomažu siromašnim obiteljima diljem Hrvatske ali i podupiru očuvanje i obnovu zelenih resursa Hrvatske jer drvca mogu naknadno i sami posaditi, poručuju iz Caritasa
"Zagrebu treba jasna vizija i drugačiji pristup rješavanju problema. I to će biti glavna promjena koju ću kao gradonačelnik uvesti – promjena pristupa rješavanju problema grada", ističe u priopćenju
Poručio je da jedino SDP može promijeniti društveni okvir u Hrvatskoj, te da ne odustaju od temeljnih postulata SDP-a - antifašizma, borbe za prava žena i manjina uz lijeve ekonomske politike
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
