SLAVNA GLUMICA EVA RAS: "Odbila sam Tita, obožavala sam svog muža i nisam se htjela dovesti u situaciju da se na Brijunima branim od starkelje pored njegova osiguranja"

Da bi došla na 70. Pulu, velika jugoslavenska i srpska glumica morala je napustiti snimanje novog filma Lordana Zafranovića "Djeca Kozare", zbog čega producenti nisu bili nimalo oduševljeni. Nešto prije odlaska na avion iz Pule za Beograd te brzog odlaska na noćno snimanje u Banat, gdje je prije 55 godina ovjekovječila lik lude Goce u čuvenom filmu Saše Petrovića 'Biće skoro propast sveta', 'prva dama crnog talasa' izdvojila je ne baš kratko vrijeme za naš razgovor u hotelu Histria.

Veliku glumicu koja je prošle subote, u paru s Rajkom Grlićem, govorila na otvaranju jubilarnog Pula Film Festivala, publika u Areni prvi je put upoznala 1965. godine, kada je na festivalu igrao film Dušana Makavejeva ‘Čovjek nije tica‘. No svjetsku slavu stekla je dvije godine kasnije s njegovim filmom “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT”.

Impresivnog pamćenja, gospođa Eva Ras aktivna je i u 64. godini karijere.

- Karijeru računam otkad sam primljena na akademiju. Od 700 kandidata ušla sam među njih 12 i primljena, a već sam počela glumiti na prvoj godini, kaže nam  u uvodu.

Rođeni ste prvog dana ratne 1941. godine.

Sjećam se njemačkih štuka i bombardiranja Subotice. Ja sam od onih, poput Salvadora Dalija, kojima sjećanje daleko doseže. Napisala sam i 2018. objavila roman "Temura" o mojoj sestri blizankinji koja se rodila mrtva. Ona je imala 450 grama a ja 900 grama. I 900 grama je dovoljno za život, a 450 nije. A kad sam prohodala i progovorila, tražila sam svoju sestru. Možda sam ja to izmaštala, no roman je o tome da sam ja imala kontakt s njom u majčinoj utrobi, ona me je tješila, kazavši da ona na planeti zemlji želi biti zvuk violine, a ne sekundarno žensko biće. Kad sam ja plakala, ona bi mi kazala: 'Nemoj plakati, kad god čuješ violinu, znat ćeš da si sa mnom, da sam ja tu gdje si ti'.

Kako tumačite ovo naše današnje prilično okrutno vrijeme koje nije naklonjeno poštivanju života, suosjećanju?

Ovo što sam vam ispričala, to je samo jedan segment knjige, a ja inače jako volim opisivati sadašnje vrijeme u kojem živim. I u toj knjizi ima jedan dobar dio o društvenim mrežama, političkim prilikama, o jugonostalgičarima koje prezirem. U glavnoj okosnici knjige pričam o mojoj sestri blizankinji;  ja i danas osjećam to dvojstvo. Cijelog života osjećam nešto strašno. Kad ste vi među nepismenim ljudima, koji ne znaju nikakve mitologije, i koji se plaše đavola i boga, ja sam, za njih sam uvijek bila netko kome su se istovremeno divili i netko koga su se i bojali.

Čini mi se da je tako ostalo do danas?

Je. Tamo u Vučidolu u Subotici nisu ni znali što je to glumica.

Spomenuli ste prezir prema jugonostalgičarima? Zbog čega prezir?

Zato jer mislim da je taj 'kralj' koji je zasnovao Jugoslaviju bio potpuni idiot i da je unesrećio sve republike. Ja sam to vidjela i za vrijeme Tita, za vrijeme bratstva i jedinstva. To je bilo potpuno iracionalno. Ako vam u Puli pobijedi film, onda vi ne možete dobiti nagradu kao glumac, ako pojedina republika nije dobila, uzet ćemo drugoj. Ja sam monarhist. Ja volim da vi rođenjem steknete neka prava. To puno više volim nego lažnu demokraciju, da četvrtina stanovništva izabere vlast. Što znači 'narod me je izabrao'?

Doslovno ste odbili Tita?

Tito je mene zvao na Brijune nakon prikazivanja  filma 'Ljubavni slučaj" 1967. godine. Direktor Avale filma Gile Đurić kaže mi: 'Spremi se idemo za Fažanu i onda na večeru na Brijune'. Ja ga pitam: 'Tko još ide?', a on: 'Ideš ti'. Ja kažem: 'Onda ne idem'. Nisam ja snimala film da se maršalu 'digne', već da cijela planeta vidi kako smo daroviti, lijepi, ljupki, pametni, kako smo tragični. Snimala sam umjetničko djelo i ne zanima me drug Tito, ja imam muža kojeg obožavam, i neću da se dovedem u situaciju da se pored njegova osiguranja na Brijunima branim od starkelje. Nema veze što je vladar, on je isto muško. Ja sad treba da mu nosim svoju ženstvenost, jer on me je zato zvao. Jer me nije zvao dvije godine ranije, nakon snimanja 'Čovjek nije tica', gdje nema te ženstvenosti. Kaže Gile Đurić: 'Moraš da odeš'. Ja mu kažem: 'Ne moram, ja ću biti poslije maršala glumica'. I nisam otišla. Odmah su me izbacili, nisu mi dali ni auto da me odvedu na aerodrom. I u autobusu sretnem Angela Miladinova, supruga Sande Langerholz, Sjedimo jedno do drugog, i kaže Angel: 'Kako to da već idete, pa jučer je prikazan film?' Ja mu ispričam ovo što sam i vama, a Angel kaže: 'Neće to na dobro izaći'. Kažem ja njemu: 'Ne brinite, Gile Đurić je namazan svim mastima, već će nešto reći i neće biti ništa'. Kaže Angel: 'Imate 26 godina, ne biste trebali biti naivna. Nema veće uvrede nego što niste otišli'. I tako je nastao Crni talas. Kaznio je cijelu jednu generaciju. U novogodišnjoj noći te godine kazao je da 'ima tamo nekih koji podrivaju socijalistički poredak'. Nije nas poimence spomenuo, ali je spomenuo 'neke filmove'. A u 'Ljubavnom slučaju' ima scena kada sanitarni inspektor, ljubavnik žene koju ja igram, pred zgradom CK spaljuje pacove. Otišli smo s filmom u Cannes u neki potpuno marginalni, bočni program. Međutim,  kad je tamo prikazan, film je postao zvijezda festivala Cannesa.

Kako to tumačite?

Jer je to fantastičan film. Mi smo bili školovani ljudi koji smo bili zapostavljeni. Jer izvinite, glumice s 26 godina na Zapadu su već velike glumice. Ja sam bila velika, a nisam za to dobila nikakvu potvrdu. Mi smo se za taj film pripremali kao Jiri Menzel. To je niskobudžetni film. Mi smo se za 17 snimajućih dana pripremali tri mjeseca. To mi je jedini film u životu u koje je sve što nosim sašiveno za mene. I zato je je ta žena toliko lijepa. Jer kostimografkinja Beti Gobecki, koje više nema, crtala je kostime da se vidi ta 'gitara' (pokazuje linije tijela, op.a.). Kad su me snimali u kadru gdje idem stepenicama, s leđa, to je bilo kao nacrtano, kao da nije živo. Morala sam smršaviti za taj film. Kamerman Aleksandar Petković rekao je da moramo biti ozbiljni. 'Ako ćeš biti gola, to mora biti savršeno'. Kazao mi je da vidi da nisam debela, ali da me kamera udebljava. Imala sam 48 kilograma kad je ion to rekao, a kad smo snimali film, imala sam 42 kilograma.

Jedan kritičar napisao je da je 'raspojasana, ali uvijek kultivirana erotika Eve Ras iskorištena u nizu filmova za aluzije na sjebano društvo'.

Svi filmovi u kojima sam glumila bili su kritika tadašnjeg stanja.

Meni je osobno vašu ljepotu, a i glumačku snagu osvijetlio Aleksandar Petrović u kultnom filmu "Biće skoro propast sveta" iz 1968. godine, u kojoj glumite ludu Gocu. Taj film izgleda svjež, od kamere nadalje, kao da je danas sniman.

To je fantastičan film. Saša Petrović nije dobio Grand Prix u Cannesu zato što je u taj film bio utkan ulazak Rusa u Čehoslovačku 1968. godine, kad smo snimali. Inače su Francuzi taj film nazvali 'krvavom operetom'. Francuske novine su tada pisale da sam u tom filmu nadigrala Annie Girardot, ali su bili nepravedni: ona fantastično igra promiskuitetnu učiteljicu. No, luda Goca je plijenila cijelom planetom jer je to bio rijedak primjer u svjetskoj kinematografiji s motivom gluhonijeme djevojke. Prva Reaganova supruga Jane Wyman igrala je gluhonijemu ženu u filmu "Johnny Belinda" i za tu ulogu osvojila Oscara za najbolju glavnu glumicu 1948. godine. Film 'Biće skoro propast sveta' bio je visokobudžetni  film, za razliku od niskobudžetnog "Ljubavnog slučaja", snimljen po motivima 'Bjesova' Dostojevskog; financirao ga je United Artist. Saša Petrović je poslije "Skupljača perja" imao 'carte blanche' za bilo kojeg suradnika; direktor fotografije bio mu je tada planetarno čuveni direktor fotografije Alain Levent. Saša Petrović nije mogao odoljeti kad je bila sovjetska invazija na Čehoslovačku, slikao je izbjeglica koje su stizale kod nas, i to je čitava sekvenca u filmu. Ali i festival u Cannesu podliježe nepotizmu, kumstvu, korupciji. Inače smo u Cannesu s 'Biće propast celog sveta' bili primljeni s ovacijama. Bili smo u zvaničnoj konkurenciji, tada još u staroj sali, primljeni smo bili kao zvijezde. Fantastično  je i da su se Ivan Paluch (jedna od glavnih uloga, op. a.) i Annie Girardot 'ušemili' tijekom snimanja i nisu ni došli na premijeru pa sam ja bila glavna zvijezda (smijeh). Jer Ivan Paluch je bio u Čehoslovačkoj i nije mogao izaći. A to je bila velika ljubav. Kad bi izašao iz zemlje, ne bi se mogao vratiti, a imao je obitelj, ženu i djecu. A znate kako to znam? Došao je njegov sin koji je sad filmski redatelj i koji snima film o svom ocu. Htio je da mu ja pričam čega se sjećam. Zamolio me da pričam o toj velikoj ljubavi, jer da on zna kakav mu je glumac bio otac. A Annie Girardot nije smjela u Čehoslovačku kod njega jer su se ti ljudi sa Zapada plašili nas iza željezne zavjese. Nije htjela riskirati glumačku karijeru, nije znala hoće li se moći vratiti, hoće li završiti u zatvoru.

Vi ste kod Saše Petrovića glumili i u njegovom filmu 'Majstor i Margarita', čiji je scenarij Saša Petrović s Barbarom Alberti adaptirao prema Bulgakovljevom remek djelu.

Da, i s Romi Schneider u "Grupnom portretu s damom" po istoimenom romanu Heinricha Bölla koji je tih godina dobio Nobelovu nagradu. Tio je bio visokobudžetni njemački film, a Saša Petrović je, osim mene, poveo u Berlin na snimanje i Batu Živojinovića, Milenu Dravić, Miju Aleksića i Dragomira Gidru Bojanića.

Glumili ste u sjajnoj 'Lepoti poroka' Živka Nikolića iz 1986. godine.

To je jedan od najboljih filmova Europe. Taj se film u Tokiju prikazivao šest mjeseci.

Kako to tumačite? Zbog univerzalne patrijarhalnosti? Iako u Japanu ne govore: "S kakvim mi međedom u kući život prođe, kukala mi majka". 

Pa odmah su to pročitali kao svoj patrijarhalni mentalitet i taj tradicionalistički život koji ne prihvaća novo. Moram vam reći da , kad sam 70 ih godina bila na crnim spiskovima, bila sam 'glumica godine' u Mađarskoj, gdje sam snimila desetak filmova, a niti jedan od tih filmova nije uvršten u beogradski Fest (a na Fest je ulaznica za prikazivanje nagrada, a ja sam bila proglašena glumicom godine) , i jer su Titovi činovnici jako poštovali Titovo mišljenje, bila sam nepoželjna. A ove godine je niskobudžetni studentski film "Ovuda će proći put" , u kojem glumim, dobio Nagradu publike na beogradskom FEST-u, a mrze i ovi današnji činovnici.

Platili ste veliku cijenu zbog iskrenosti, počevši s odbijanjem Tita.

Ja sam bila jako ambiciozna, ali sam bila i razumno biće. I kad su počela ta proganjanja, ja sam sebi govorila da ne moram biti glumica. Mogu biti i pekarica, i krojačica, frizerka, mogu čistiti ulice. Na planeti ništa od života nije važnije. Važno je da sam živa. I tako sam premostila te crne periode. Otišla sam jednom pekaru na početku 90-ih, kad su već počeli bratoubilački ratovi, i kazala mu da se sad ne snimaju filmovi i da ja nisam u trendu, obožavam tijesto, brašno, kvasac, to su najveća čuda na planeti i najzaslužniji za razvitak civilizacije. On mi je rekao: 'Gospođo Ras, vi ćete opet biti zvijezda. Neću vam dati da mijesite moje tijesto'. 'Ali umrijet ću od gladi', kazala sam mu, 'što da radim'. Ponudio mi je pozajmicu, rekavši da ću mu vratiti kad ponovno budem snimala. Uzela sam 2.000 ondašnjih maraka, kasnije mu ih vratila. Mi smo i sad prijatelji.

Danas portali izvlače iz konteksta samo vaše vulgarne izjave i na neki način zloupotrebljavaju. Koliko ste za to i vi odgovorni?

Nemam ništa protiv, jer ja imam  82 godine, šest mjeseci i 18 dana i meni je drago što ja nisam bivša. Ja volim svoju prošlost, ali ja imam sadašnjost. Imam novi roman, pa pobjednički film "Ovuda će proći put" , a ušli smo na beogradski FEST jer je film dobio dvije nagrade na festivalu. Premijeru je film imao na De Nirovom 'Slamdance festivalu' u Americi gdje je dobio nagradu publike i specijalno priznanje žirija, da bi zatim na ovogodišnjem beogradskom FEST-u film osvojio Nagradu publike. Glumila sam u 150 studentskih filmova.

Scenarist i autor brojnih dramskih serija Siniša Pavić je važan u vašoj karijeri.

On je najvažniji, važniji od svih o kojima smo dosad razgovarali, i od Živka Nikolića i od Saše Petrovića i od Makavejeva jer me je Siniša Pavić uveo u svijet televizije na velika vrata 1987. kroz seriju  "Bolji život", a 1993. kroz seriju "Srećni ljudi". Popularnost koju sam imala preko filma Pavić je uvećao deseterostruko. Jako mi je popularna i moja komična uloga buntovničke babe u Pavićevoj seriji "Junaci našeg doba" baba se bori protiv cijelog svijeta, vlasti, ustavnog suda, protiv cijele države, a ne podržava je ni obitelj. I ovdje u Puli su ljudi gledali tu seriju.

U Pulu ste često dolazili?

Ovdje sam dolazila na dan i pol, dva dana jer je moj Ras imao privatno pozorište u vrijeme Rankovića i Tita i tamo sam imala predstave, koje su posjećivali ljudi iz cijele Juge., iz Zagreba, Splita, Maribora.

Koji biste posebnu predstavu izdvojili iz produkcije 'Teatra nacionalne drame' koji ste 1964. osnovali sa suprugom, slavnim slikarom, ilustratorom, dizajnerom Radomirom Stevićem Rasom?

Mi smo bili politički teatar i naš komad "Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi" igrala je cijela Europa, igrana je i u Zagrebu : komad su napisali sredinom 60-ih Manjo Vukotić i Jovan Kesar, koji su kao novinari Večernjih novosti pratili partijsko zasjedanje povodom raspada auto kuće Voždovac u Beogradu. Oni su bili daroviti i nisu pisali dijelove s veličanjem Tita, nego ono kad su se na tom zasjedanju svađali na osobnoj bazi. Petar Kralj je igrao Simu Ječmenicu, koji je bio tuberkulozni bravar, a ja sam glumila promiskuitetnu tajnicu. Samo taj komad igrali smo tri godine, uvijek je bilo krcato. A Ras je bio ludi direktor kojem to nije bilo dovoljno, da je uvijek sve rasprodano, pa je jedne večeri iznajmio pozorište na Terazijama, ali s početkom u 1 sat u noći. I isto je bilo krcato, iako noću nema prijevoza. Ali ljudi su htjeli gledati fantastičnog Petra Kralja kao tuberkuloznog bravara, a svi su tu uzeli da se radi o Titu, iako to nitko nije rekao. Publika je to čitala na svoj način, a od usmene reklame nema bolje reklame. Bilo je pitanje prestiža dobiti kartu, a Ras nije dozvoljavao kupnju više pod pet ulaznica. Ras je prezirao kolektivne posjete, pa da predstavu gleda cijelo poduzeće iako ih ne zanima. Moj Ras je umro kad je imao 50 godina i sudski nalaz je pokazao da je imao 32 mala ožiljka na srcu. To je sigurno dobio na onim noćnim saslušanjima na koja su ga odvodili poslije predstave, kad su nas čekali pred ulaznim vratima. A kad se Ras vraćao kući, i kad sam ga pitala što je bilo, rekao bi: “Bolje da ne znaš, nosio sam se s time, sve je u redu, vidiš da sam tu”.