Ma vidi, vidi... Komunalni servis poništio nabave, tvrtka s kojom je Laginja ugovarao poslove lažirala podatke u prijavi
Najednom se počela češljati kaznena evidencija
Kao povjesničar, ja nemam nacionalnost! Nisam pristran. Da je atentator na Vargaroli doista bio Josip Kovačić, ili također pripadnik OZNA-e Ivan Brljafa, za kojeg je priču proširio Lino Vivoda, ja bih to napisao. Međutim, za to nemate relevantnih dokumenata * Kad je Usmiani kasnije saznao da je Maria Pasquinelli u Puli ubila generala De Winton, došao je do Jamesa Angletona, šefa američke kontraobavještajne službe i pitao ga zašto nije upozorio savezničku vojnu upravu. Angleton mu je odgovorio: "Toni, postoje stvari koje ni ti ne možeš razumjeti"
Kao povjesničar, ja nemam nacionalnost! Nisam pristran. Da je atentator na Vargaroli doista bio Josip Kovačić, ili također pripadnik OZNA-e Ivan Brljafa, za kojeg je priču proširio Lino Vivoda, ja bih to napisao. Međutim, za to nemate relevantnih dokumenata * Kad je Usmiani kasnije saznao da je Maria Pasquinelli u Puli ubila generala De Winton, došao je do Jamesa Angletona, šefa američke kontraobavještajne službe i pitao ga zašto nije upozorio savezničku vojnu upravu. Angleton mu je odgovorio: "Toni, postoje stvari koje ni ti ne možeš razumjeti"
Svoju novu knjigu "Smrt u Puli: hladnoratovski 'danse macabre' (1945. – 1947.)", povjesničar Darko Dukovski pisao je više od dvije godine, što čitatelj primjećuje već iz iznimno opsežne literature te arhivske građe koju je autor koristio, uz posebno vrijedna istraživanja odnedavno deklasificiranih dokumenata, uglavnom američkih i britanskih izvora.
Velika joj je vrijednost u davanju povijesnog konteksta, dok osobna svjedočanstva, kao i obavještajne zakulisne igre daju elemente trilera. A sve, kako navode izdavači - istarski ogranak Društva hrvatskih književnika i Čakavski sabor Žminj - nasuprot politizaciji, nagađanjima, manipulaciji bilo koje vrste ili isključivo(m) emocionalnom "zaključivanju", čemu svjedočimo u javnosti, medijima, površnoj publicistici.
Ovom knjigom u središte istraživanja Dukovski postavlja dva potresna događaja u gradu Puli: eksploziju na plaži Vargarola 18. kolovoza 1946. i atentat na brigadnoga generala Roberta De Wintona na dan potpisivanja Mirovnoga ugovora s Italijom, 10. veljače 1947. godine, kojeg je ubila fanatična fašistkinja Maria Pasquinelli kao izraz protesta protiv odluke o predaji Pule i dijelova južne Istre Jugoslaviji.
Uoči premijernog predstavljanja knjige iduće subote na pulskom Sajmu knjiga (u okviru programa Histrokozmos), razgovarali smo s prof. dr. sc. Darkom Dukovskim (Pula, 1960.), redovitim profesorom u trajnome zvanju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci, istaknutim poznavateljem povijesnih zbivanja u Istri i na pograničnome području između Italije i Jugoslavije u razdoblju Drugoga svjetskog rata, a osobito neposredno nakon njega, u traumatičnome razdoblju tzv. borbe za granice.
S obzirom da su svjedoci tragedije na Vargaroli danas većinom pokojni, te s obzirom na prešutno, ali i dalje snažno ideološko branjenje 'naše' slavenske, hrvatske strane odnosno 'naše' talijanske strane u tumačenju krivaca te tragedije, hoće li ikad biti rasvijetljen pravi, neosporiv uzrok tragedije na Vargaroli?
U samoj knjizi ja pišem o mogućem uzroku i on je interpretacija onih dokumenta koje sam uspio nabaviti. Ja sam još i prije bavio s tim problemom, u okviru epizode koje je zadesila Pulu nakon Drugog svjetskog rata u svih tim previranjima, razgraničenjima. Međutim, nisam bio zadovoljan time jer imao sam jako malo dokumenta koje bi mi mogli pružiti satisfakciju u smislu potpunije interpretacije tog događaja. No, uspio sam nabaviti iz Londona i Washingtona dokumente koji proširuju tu temu, pogotovo u smislu konteksta svega toga što se dogodilo. Ja sam bio pogriješio u prvom razmatranju tog problema na način što sam, isto kao i svi ostali, bio zainteresiran tko je to učinio, tko je to napravio.
A ključno pitanje je zašto je to napravljeno?
Točno. Ključan je motiv. Sva istražna povjerenstva, pa i ono civilne policije nikad nisu istraživala motiv. Postoji jedan dokument britanske vojno-obavještajne službe koja govori o tome da oni znaju tko bi to mogao učinio. Tada ih već nazivaju petom kolonom, a to su protalijanske snage. Militantan dio tih talijanskih snaga su bili bivši partizani koji su ratovali protiv Nijemaca koji su bili dojučerašnji prijatelji Slavena, drugovi na istoj strani. Jer, kad se malo bolje pogleda, cijeli taj sukob unutar Pule događao se više-manje među Talijanima. Sumnjam da će se ikada moći pronaći pravi počinitelj ili počinitelji toga zlodjela.
Koliko je moguće da je to bila jugoslavenska strana, s ciljem protjerivanja talijanskog stanovništva iz grada?
To je potpuno kriva teza. Zašto? Zato što je prikupljanje potpisa za odlazak iz Pule počeo dva mjeseca prije tragedije na Vargaroli. Oni su već bili pripravni otići zato što saveznička vojna uprava nije dopustila referendum koji su tražile protalijanske snage, pulski CLN; u cilju pripajanja Pule i južnog dijela Istre Italiji, kao što na isti način nisu dopustili Slovencima da to učine u Trstu i njegovoj okolici Trsta, gdje su većinom živjeli Slovenci.
U svemu tome sudjelovala je talijanska vlada koja je podupirala Odbor za egzodus koji je djelovao u Puli, koji je prvo prikupljao potpise za referendum, a zatim za odlazak. Praktički, međusaveznički odbor za razgraničenje je već u lipnju 1946. odlučio da će Pula pripasti Jugoslaviji. Kome je najviše odgovarala tragedija na Vargaroli? To je trebala istražiti civilna policija i vojno istražno povjerenstvo, a premda su bili profesionalci, iz nekog razloga to nisu učinili ili jesu, ali to nismo mogli naći u dokumentima.
Iza svega toga stoji igra širih razmjera, igra vojno obavještajnih službi, pogotovo američke vojno obavještajne službe, koja je Zoni A imala svoje doušnike i svoje agente. Čovjek koji je vodio tu specijalnu kontraobavještajnu službu bio je James Angleton, čovjek koji je kasnije bio direktorom kontraobavještajne službe CIA-e. To je bio OSS koji se 1946/47. transformirao u CIA-u. Tada bojnik kontraobavještajne službe, Angleton je bio vrlo pametna osoba koja je inscenirala cijeli niz različitih događaja koje su išle za time da se spriječi razgraničenje Julijske krajine, ali i da pripremi talijansko stanovništvo, odnosno ljude u tim paravojnim organizacijama koje su trebale pomoći zaustaviti moguću invaziju Jugoslavije na cijelu Julijsku krajinu, kao stand by postrojbe teritorijalne obrane. On ih je podupirao, organizirao, plaćao i davao oružje.
Važnim se faktorom nameće i sprječavanje komunističkog prodora, kao i slabljenje komunističkog pokreta u Italiji?
U lipnju 1946. godine bili su izbori za ustavotvornu skupštinu u Italiji. I to je bio veliki problem jer su socijalisti i komunisti imali relativnu većinu. Oni su imali čak četiri ministra u toj prvoj republikanskoj vladi. Usput, James Angleton je čovjek koji je navodno bio umješan u atentat na Kennedyja, odnosno čovjek koji je držao na vezi Lee Harveya Oswalda. Imate jedan dokument koji govori o tome kako će SAD plaćati i podupirati neofašističke militantne organizacije samo ako se ujedine. Nevjerojatno. To se nalazi u britanskim dokumentima MI5 koji su naslovljeni 'Pomoć Sjedinjenih Američkih država neofašističkim organizacijama'. Postoji 30-40 dokumenta koje pokazuju njihove veze s neofašističkim organizacijama.
Ima li među vašim talijanski kolegama onih koji govore što i vi, osim recenzenta vaše knjige dr. sc. Federica Tenca Montinija?
Ima ih dvoje, troje. Čak sam i prepisao dio izjave jednog talijanskog povjesničara Erica Gobettija gdje govori da je način (modus operandi) kako je izvršena diverzija na Vargaroli slična onima koje su se dogodile na Piazza Fontana u Milanu 1969. ili na Željezničkom kolodvoru 1980. godine u Bologni, kada je od poginulo 85 ljudi, a 200 ih je ranjeno.
Napraviti kaos, i onda za to optužite nekog drugog. Slično razmišlja i Gaetano Dato u knjizi o masakru na Vargaroli. Pa otmica i ubojstvo Alda Mora 1978. godine izvršeni su upravo zato što je pokušao izmiriti talijanske komuniste i demokršćane, a što se nijednoj skupini nije isplatilo i nisu to htjeli. Jer sve ovo što se događa u politici, to se u vojnoj strategiji zove ‘stalno održavanje napetosti'. I Amerikanci i američke obavještajne službe stalno održavaju tu napetost sukoba. Ovdje su stvari malo olabavile 1948. godine s Informbiroom, kada se Tito usprotivio Staljinu.
Konačno, tezu o Ozni kao počinitelju sabotaže na Vargaroli opovrgava i jedan bivši britanski vojnik Larry Southgate pripadnik 2. bojne velške Monmouthshireske pukovnije, koji je nakon rata šest godina bio na službi u Trstu i Puli. Njegovo pismo, objavljeno u tršćanskom Il Piccolu od 25. kolovoza 2013. u rubrici "Segnalazioni" pod naslovom "Vergarolla e l’esodo: colpi di Tito e quelle di Roma", izazvalo je buru negodovanja i replika čitatelja pa je u cijelosti objavljeno i u mjesečniku L’Arena di Pola od 19. rujna 2013. godine.
Koliko tezu da je diverziju na Vargaroli učinila jugoslavenska strana ojačava pretpostavka da se time htjelo ubrzati ostatak Talijana koji nije namjeravao otići iz Pule?
To da. Takva pretpostavka ima svoju logiku. Nakon događaja na Vargaroli otišli su i oni građani Pule koji nisu namjeravali otići. Talijanska propaganda je uspjela uvjeriti ljude da su to učinili Titini odnosno OZNA. Čak su jako uvjereni, iako o tome ne postoji niti jedan dokument.
Josip Kovačić odnosno Giuseppe Kovacich kao počinitelj?
Tu enigmu Josipa Kovačića razriješio je čovjek koji je bio član talijanske obavještajne službe, Sergio Cionci. Napisao je memoare u kojima govori da Josip Kovačić nikada, ni na na koji način nije bio povezan sa slučajem Vargarola. Tu knjigu "Posljednji svjedok: Priča o tajnom agentu Sergiju Cionciju i Istranima u Hladnom ratu", temeljenu na intervjuima koje je s Cioncijem uradio novinar RAI-a Andrea Romoli, novijeg je datuma i može se nabaviti. Kovačić jest bio agent Ozne jer su talijanske obavještajne službe pratile njegove povremene kontakte s jugoslavenskom uvozno-izvoznom zadrugom (UIVID) u Ciceronovoj ulici u Trstu, koja je bila poznato sjedište UDBA-e. No on je, s paravanom "riječkog ezula", bio nastanjen u Trstu.
A i glupo bi bilo da je OZNA za diverziju na Vargaroli poslala političara i agenta OZNA-e Josipa Kovačića, kad je imala daleko obučenije ljude. Diverziju je najvjerojatnije počinilo više takvih ljudi, a možda i jedan.
Antonio Usmiani, Puležan, general bojnik a u to vrijeme obavještajni časnik američkog OSS-a, spominje da je jedan specijalist iz redova X MAS-a, pripadnik skupine Gamma (ronioci specijalizirani za postavljanje magnetnih mina ispod neprijateljskih brodova, upravljanje jahaćih torpeda i diverzije na pomorskoj infrastrukturi, specijalisti za sabotaže) otišao u Zonu A Pula. Što će čovjek koji je visoko specijaliziran za podvodne diverzije u Puli? Zbog čega? I još se pridruži udruženju talijanskih partizana. Čak i on navodi da su to mogle učiniti samo neofašističke, nacionalističke talijanske organizacije koje su dobivale oružje. To je bio tzv. 3. korpus dobrovoljaca slobode. Kada pogledate malo način na koji je izvedena ta operacija, to je morao biti čovjek izvana, kao što je rekao Guido Miglia, tada urednik novine L'Arena di Pola.
Koji su dokazi da eksplozija nije bila slučajna, da nije bilo samozapaljenje mina?
Prije svega, TNT sa ne može, bez upaljača, detonirati. Postoje dokumenti tročlane komisije koja je pregledavala mine i u tri navrata je napisano da niti jedna od 60 mina nema upaljača i da su one sigurne. Te mine i da ih bacite u vatru ne mogu detonirati. Međutim, može se 'do-minirati' detonatorima koji izgledaju kao olovke i koji imaju odgađajuće paljenje između 48 i 72 sata. Kako to da se u doba kada se talijanska strana bori da Istra i Pula ostanu u Italiji mogu događati sportske aktivnosti koje umiruju, uspavljuju stanovništvo? Trebalo ih je u tom smislu aktivirati, i to tako što ćeš napraviti jednu sabotažu koja će ljude probuditi iz tog nekog uljuljkanog sna.
Koliki je mina eksplodiralo?
Pet ili šest.
S koliko TNT-a?
Zajedno s tri bojeve glave torpeda, oko tona TNT-a. Na jednom takvom polutvrdom tlu mogao je nastati krater širine 5-6 metara i dubine metar i pol. Svi oni ljudi koji su ležali ili sjedili, zaklonjeni iza drveta, mogli su se spasiti. Oni koji su stajali na plaži u krugu od 30-40 metara morali su poginuti. Ako ne od udarnog vala, onda o kamenja, dijelova stijena... A Giuseppe Berdini i Bruno Stella pričaju o tome kako su kao klinci gurali te mine, 'bačve', na jedan kup. Jer one su bile raštrkane.
Da li su počinitelji htjeli toliko žrtava?
Ne. Definitivno mislim da ne. Zato i kažem da je moguće da je počinitelj čovjek izvana. Jer da je bio netko iznutra, taj bi morao znati da se na tom mjestu ljudi okupljaju i da se tu kupaju.
Tim više, tog se dana održavalo plivačko natjecanje u sklopu svečanog obilježavanja 60. obljetnice kluba Pietas Julia, i očekivalo se puno ljudi.
Ako ništa drugo, eksplozija se dogodila kada je bilo najmanje ljudi. Jer je jutarnje plivačko natjecanje trajalo do 12 sata i onda je bila pauza do 16 sati, kada se natjecanje trebalo nastaviti. A mine su eksplodirale u 14.10 sati. Po mojim procjenama, za vrijeme natjecanja tamo je bilo oko 600 ljudi, no manje ih je bilo za vrijeme te pauze... Ali najružnije je licitirati brojem žrtava na Vargaroli. Tako ih ponižavaš!
Istina, pa da sad čujemo da je poginulo 15 Puležana, bilo bi grozno.
Licitirati brojkama nije moralno. A opet, onome koji govori da i je bio više potrebno je reći da laže. Dakle, ukupan broj poginulih bi se mogao kretati od 64 (poimence utvrđenih) do 70 (računajući jednoga britanskog vojnika i pet nepoznatih osoba čiji nestanak iz Izbjegličkoga kampa 'Svetog Mihovila' nitko nije prijavio).
Treba spomenuti da je pronađeno i 17 dijelova tijela različitih osoba poginulih u eksploziji, koji su pohranjeni u četiri lijesa. Ti dijelovi tijela mogli su pripadati nekima od neidentificiranih, ali i imenovanih žrtava (prema izjavama obitelji koje su prijavile nestanak svojih članova), a moguće i osobama čiji nestanak nitko nije prijavio policiji. Kako u vrijeme nije bila moguća DNK analiza, najveći je broj mogućih žrtava eksplozije, prema svim dostupnim informacijama, 87 osoba, bez obzira na naknadne izjave i informacije poput procjena liječnika a Marija Chiaruttinija i Gepina Michelettija o broju poginulih koje su se kretale od 100 do 116 osoba, no njihovu argumentaciju vrijedi objaviti.
Kad smo kod dr. Michelettija, bio je pravi čovjek na pravom mjestu. Nastavio je pružati pomoć brojnim ranjenicima unatoč tome što je znao da su na Vargaroli stradala njegova dva sina, brat i bratova žena. Tko bi to mogao psihički podnijeti?
Zna li se autor jedine fotografije s lica mjesta, na kojoj Mario Angelini, nono našeg fotoreportera Manuela Angelinija nosi u rukama beživotno tijelo djevojčice kojoj je eksplozija gotovo otrgnula glavu? Slika je najpotresnije svjedočanstvo tragedije.
Moram detaljnije pogledati u arhivu.
Zašto su istrage savezničke uprave i za Vargarolu i za atentat na generala De Wintona bile kratke?
Saveznička vojna uprava je za Vargarolu provodila istragu ne zbog toga da bi doista otkrila tko je to počinio, nego da bi sa sebe skinula odgovornost. Jer, ako bi platili odštete, onda bi priznali da su krivi, bez obzira što nisu , iako su prethodno višekratno upozoravani, na vrijeme uklonili i na pravo mjesto pohranili mine. I zato je istraga bila kratka. Stoga su isplaćivali 'socijalnu pomoć'. Izdvojeno je prvotno ukupno 25 milijuna lira. Isplaćivane su pojedinačno odštete od 50 do 100 tisuća lira što je danas između 3 i 5 tisuća eura. Jedna učiteljica koja je preživjela eksploziju, ali ostala trajni invalid, dobila je 100 tisuća lira.
Ništa.
Ništa. Ali, postavlja se pitanje kako su isplatili te ljude jer su u vrijeme donošenja odluke ljudi već bili raštrkani po sabirnim kampovima u Italiji. Inače, da se vratim aljkavoj istrazi o Vargaroli, civilna policija je inače ispitala 29 osoba, a od tih 29 osoba svjedočenja 4-5 osoba proglasili su nevaljanim jer su baljezgali, pričali svašta itd. Praktički, tek 15-16 tih osoba je doista govorilo o tome što se dogodilo.
I koliko su bila njihova svjedočenja bila slična odnosno različita?
To je interesantno, a u to sam se uvjerio i kad sam istraživao Domovinski rat. Ljudi koji su bili jedan pored drugoga na Vargaroli različito su doživljavali istu situaciju. Netko je, recimo, čuo jedan pucanj pa se nakon četiri sekunde dogodila ta velika eksplozija. Drugi je čuo dva pucnja. Jedan je vidio neki plavičasti dim, kao da je netko zapalio fitilj. Netko je čuo deset pucnjeva. Netko je vidio barku s jugoslavenskom zastavom. Pa je viđen (ako je viđen) čovjek tamnije puti, što može govoriti o tome da je bio pomorac. Imao je sivi džemper, a takve su nosili pripadnici talijanske elitne pomorsko-diverzantske postrojbe X MAS.
Međutim, cijelo vrijeme, posebice nakon rata, ezulska organizacija i Lino Vivoda, koji predsjeda općinom Pula u izgnanstvu, inzistirali su na tome da je to učinila OZNA. A to isto vrijeme OZNA, i američki dokumenti to pokazuju, nije zainteresirana za takve sabotaže, nego traži svoje prebjege u Trstu, pa ih tamo hvata, ubija itd. Zašto bi jugoslavenska strana napravila jedan takav pokolj stanovništva, kad iza sebe već ima lošu reputaciju zbog događaja odmah nakon rata 1945. godine, kada su ljude bacali u jame.
Tu dolazimo do Marije Pasquinelli, koja je tome svjedočila u Splitu kad su partizani bacali u fojbe i njene kolege učitelje.
Maria Pasquinelli, koja je došla u Pulu u srpnju 1946. godine, interesantna je osoba vezana uz Vergarolu. U intervjuu s Rosanom Giuricin Turcinovich o Vergaroli rekla je: "I ja sam morala biti ondje, često sam onamo išla, ali toga dana izabrala drugu plažu". Baš taj dan je išla na drugu plažu. Što bi to moglo značiti? Da je znala da se to može dogoditi, pa nije otišla, ili o čemu je riječ? Zašto bio to učinila jugoslavenska strana kad oni već znaju da će Pula pripasti Jugoslaviji. Oni bi time ostavili vrlo negativan dojam u međunarodnim komisijama, konačno i u samom Parizu, gdje se odlučivalo o razgraničenjima. Njima bi to definitivno bilo vrlo anti-produktivno. Ako su mislili otjerati Talijane, otjerali bi ih kasnije, a ne na ovakav način, kad već znaju da će to dobiti. Ali drugoj strani je mogao biti interes da to učini, upravo zato da bi spriječila da Pula i Istra pripadnu Jugoslaviji.
Maria Pasquinelli ubila je 10. veljače 1947. generala De Wintona ispalivši tri pucnja iz pištolja Beretta u njegova leđa, u vrijeme smjene straže ispred Zapovjedništva garnizona, danas Županijske gospodarske komore u blizini Dvojnih vrata. Kasnije je govorila da je pucala u uniformu, a ne u čovjeka, želeći ukazati da je atentat znak protesta što su istog dana izgubljena talijanska područja potpisivanjem Pariških mirovnih ugovora. Koliko je atentat na generala De Wintona imao za cilj destabilizaciju vojne uprave, ustanak u Istri i državni udar u Italiji?
O tome upravo govori Antonio Usmiani koji je od svoje bivše kolegice iz Pule saznao da jedna žena, Maria Pasquinelli, s pištoljem izvodi vježba u dvorištu jer želi ubiti savezničkog časnika s visokim činom. Usmiani je odmah to prenio američkoj obavještajnoj službi, a kad je kasnije saznao da je ubijen general De Winton, došao je do Jamesa Angletona, šefa američke kontraobavještajne službe i pitao ga zašto nije upozorio savezničku vojnu upravu. Angleton mu je odgovorio: "Toni, postoje stvari koje ni ti ne možeš razumjeti".
Hoćete reći da je general De Winton žrtvovan?
Atentat je trebao biti okidač za početak ustanka u Istri. Ustanici iz 3. dobrovoljačkog korpusa slobode su u Friuli, gdje su imali te baze i gdje je na popisu bilo oko 1500 ljudi, barem je tako rekao bivši stožerni narednik Felice Spina koji je tada zapošljavao i skrivao pripadnike neofašističkih skupina. Scenarij je bio da dođu u Istru preko Pule, točnije da preko Tivolija ide prema Galižani ili prema Šišanu i potom ulazi u Istru, u ona mjesto gdje još ima Talijana, koji bi se latili oružja i krenuli.
Koliko je to bilo realno?
Apsolutno nije bilo realno. Jer je u zoni B, u onom dijelu prema granici bilo stacionirano oko 50 tisuća jugoslavenskih vojnika.
A koliko je bio realan državni udar u Italiji?
E, državni udar u Italiji nije bio nerealan zato što je bio potpomognut američkom vojnom obavještajnom službom. Giovanni Butazzoni, uvjereni fašist, zapovjednik elitne specijalne postrojbe Nuotatori Paracadutisti (NP), kojeg je vrbovala američka vojna obavještajna služba, u svojoj autobiografskoj knjizi "Solo per la bandiera" piše: "Kada smo čuli da je poslije referenduma, u lipnju 1946. godine, stvorena talijanska republika, a ne više monarhija, nama je to izgledalo kao da je Italija postala komunistička. Mi smo se htjeli boriti protiv toga". S Butazzonijem je bila povezana i bivša učiteljica, fanatična fašistkinja Maria Pasquinelli.
Ne vjerujući da će preživjeti atentat na De Wintona, u pismu ostavljenom u džepu kaputa objašnjava motive atentata kao znaka prosvjeda i pobune protiv odluka i 'diktata' Mirovne konferencije i 'Veliku četvorice', kojim je Italija izgubila veliki dio svoga državnog teritorija, borbom protiv "panslavizma koji prijeti cijeloj zapadnoj civilizaciji", iskazujući svoj neskriveni rasizam i mržnju prema Slavenima.
Fanatičnost ili patriotizam Marie Pasquinelli pokazali su se kad se u ratu u Libiji prerušila u muškarca ne bi li došla do prve bojišnice.
Ona je sebe shvatila kao osobu koja treba izvršiti neku misiju. Za Vargarolu možemo nagađati motiv, a ovdje je ipak jasno da je to protivljenje odluci da Italija izgubi svoj teritorij. Eventualno bi atentat bio pokretač ustanka, gdje bi međunarodna organizacija mogla reagirati i zaustaviti ili usporiti priključenje Istre Jugoslaviji.
Kako su Britanci doživjeli gubitak svog generala?
U dokumentima se to ne može saznati.
Ispada da je De Winton bio žrtvovan.
Ja isto stojim iza toga, prije svega zbog izjave zapovjednika 24. škotske brigade, generala Malcolma D. Erskinea, njegovog prijatelja koji je imao saznanja da će se na De Wintona izvršiti atentat. Kad su ga na suđenju pitali zašto to nije rekao De Wintonu za njihova susreta u Trstu potkraj siječnja 1947., odgovorio je: "Jednostavno sam zaboravio". Sve je vodilo tome da se sve zataška.
Mislite da je taj atentat bio plod urote?
Jako me podsjeća na atentat na Kennedyja i na rad Jamesa Egletona, šefa CIA-e koji je na vezi držao Oswalda koji je po meni žrtveno janje.
Može li se reći da je u oba slučaja, i u eksploziji na Vargaroli, i atentatu na generala, riječ o široj uroti?
Da. U tome je sudjelovalo više ljudi. Sasvim je irelevantno je li jedan ili tri počinitelja naoružala mine na Vargaroli, ali to se nije dogodilo bez organizacije. Iza svega toga morala je biti organizacija. Nije mogao doći neki vuk samotnjak koji je stavio upaljače i evo, sad ćemo napraviti krš.
Kako biste odgovorili onima koji će vaše davanje veće vjerojatnosti da je za Vargarolu odgovorna talijanska strana i njeni desni krugovi komentirati da vi događaj ocjenjujete etnički pristrano, kao Slaven?
Ne, ne. Kao povjesničar, ja nemam nacionalnost! Nisam pristran. Da je atentator doista bio Josip Kovačić, ili također pripadnik OZNA-e Ivan Brljafa, za kojeg je priču proširio Lino Vivoda, ja bih to napisao. Međutim, za to nemate relevantnih dokumenata. Postoji jedan dokument koji spominje Kovačića kao mogućeg počinitelja, ali on je proizašao iz radionice talijanske obavještajne službe. Taj su dokument kao pretenciozan odbacili čak i Britanci.
Ja sam samo htio postaviti u istu ravan mogućnost da su to učinili neofašisti odnosno desni talijanski krugovi, i da je to učinila OZNA. Pokazao sam da je, kad se gleda motiv, to najviše odgovaralo desnim talijanskim političkim krugovima.
Vjerojatni su oni?
Da, vjerojatnije. Ja ne tvrdim da doista jesu jer je sve moguće, ali u povijesti su poznate takve inscenacije kako bi se aktiviralo 'uspavano' stanovništvo.
Ukoliko se u perspektivi utvrdi stopostotni znanstveni dokaz o konkretno počinitelja diverzije na Vargaroli, hoće li ta teorija biti općeprihvaćena u javnosti ili će se i dalje ocjenjivati etničkim, nacionalnim pogledom?
Talijanska publicistika i dio historiografije uporno želi dokazati da je to napravila OZNA bez ikakvih materijalnih dokaza, mantrajući cijelo vrijeme taj mit da bi se time htjelo otjerati talijansko stanovništvo. Nemoguće je dokazati talijanskim krugovima da ono što pišu i govore nije točno. Kad sam prvi put pisao članak o Vergaroli, L'Arena di Pola je objavila da sam ja negacionist. Nisam ja negacionist. To sam za njih jer nisam prihvatio njihovu 'službenu istinu'.
Kakvi su bili poslijeratni odnosi običnih ljudi 'dviju strana' u Puli?
U Puli je moja generacija počela učiti talijanski jezik u drugom razredu osnovne škole. Nikad nismo osjećaj napetosti među nama djecom. Kao što smo mi razumjeli talijanski, tako su oni razumjeli hrvatski. Čak smo u igrama govorili talijanski, recimo na šćinkama 'niente orologio' ili 'ultimo'. Niti su stariji, učenici ili roditelji, utjecali na naš odnos, nikad. Nama je dvojezičnost bila nešto sasvim normalno.
Koliko osvjetljavanje tragedije na Vargaroli otežava to što stariji ljudi, navikli da je to tabu tema, šute o tome, dok mlađe to ne zanima ili o tome nemaju pojma?
Ja sam za priču o Vargaroli i atentatu na De Wintona saznao u srednjoj školi. Franci Blašković je kasnije pjevao o Mariji Pasquinelli. Nismo znali što se točno dogodilo, ali smo čuli. To je jedna urbana priča nas Puljana. Nove generacije nemaju pojma ni gdje je Vergarola, a kamoli tko je De Winton.
Najednom se počela češljati kaznena evidencija
Policija je također s 390 eura sankcionirala 38-godišnju vlasnicu automobila koja je dala muškarcu automobil na korištenje, iako je znala da njime ne smije upravljati
Glavna tržišta su nam Njemačka, Hrvatska, Slovenija, Austrija, Poljska i Češka, rekao je premijer Plenković novinarima nakon sjednice Vijeća za upravljanje razvojem turizma održane u Poreču na Danima hrvatskog turizma. Dodao je da su najviše noćenja ostvarile Istarska, Splitsko-dalmatinska i Primorsko-goranska županija
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.