Svake se godine 27. ožujka u tisućama kazališta širom svijeta obilježava Svjetski dan kazališta, dan posvećen slavljenju snage i značaja izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva. Tim se povodom publiku podsjeća na važnost kazališta kroz međunarodnu i domaću poruku koje se tradicionalno čitaju prije početka programa.
Pisanje hrvatske poruke organizira Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, a ove je godine ta čast pripala istaknutom kazališnom, televizijskom i filmskom glumcu Borisu Svrtanu. Autor ovogodišnje međunarodne poruke, koju koordinira International Theatre Institute, američki je glumac Willem Dafoe.
foto: Jelena Janković
Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula obilježit će Svjetski dan kazališta repriznom izvedbom predstave “O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća” prema tekstu Gorana Ferčeca, u režiji Bojana Đorđeva. Predstava će se izvesti u petak, 27. ožujka u 20 sati na maloj sceni, u izvedbi Nataše Kopeč, Lare Živolić Agaj, Edija Ćelića, Luke Mihovilovića i Branka Sterpina. Na rasporedu je i sljedećeg dana, u subotu, 28. ožujka. Za ovu je prigodu osigurana jedinstvena cijena ulaznice od 5 eura.
Predstava “O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća” kazališno je prekrajanje istoimenog romana Gorana Ferčeca. Kako smjestiti cijeli život u roman? Ili pola života? Ili cijeli roman na scenu?
Počevši od godine 1973. pa do 1991, roman prati velika društveno-politička previranja, ali i intimu jedne djevojke koja postaje žena. Ona je radnica u trgovini mješovite robe smještenoj između kasarne JNA i socijalističke tvornica cipela, negdje u pitomoj pustoši Panonije. Ona je supruga, majka, snaha i kolegica koja se, iako bi ponekad voljela, ne usuđuje iskoračiti iz okvira.
Godine i događaji života se nižu – odlazak iz roditeljske kuće, posao, brak, djeca, kredit, nikada dovršena izgradnja kuće, godišnji odmor, proslave. Sve je obično i očekivano ali i spektakularno u slojevitosti, emocijama i duhovitosti.
Ona, on, njihova djeca, roditelji, susjedi, druge radnice, radnici i vojnici; stabilizacija, inflacija, radnički štrajkovi, rasplamsavanje nacionalističkih netrpeljivosti i raspad države. I sve to u jednom malom životu, u pola života, krajem dvadesetog stoljeća, u romanu, na sceni, u svim zajedničkim sjećanjima.
foto: Jelena Janković
HRVATSKA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
Autor poruke: Boris Svrtan, glumac
„Bez kazališta se ne može...“ rekao je u svom Galebu Anton Pavlović Čehov. Bila je to na početku 20. stoljeća poruka nade, optimizma, ali izrečena već tada ne bez izvjesne ironije. Današnje vrijeme, nažalost, pokazuje da se bez kazališta itekako može, jedini je problem što bez kazališta svijet vrlo izvjesno i vrlo brzo tone u mrak neobrazovanosti, nepismenosti, brutalnosti i isključivosti, čemu smo svakodnevno svjedoci. Mi koji smo večeras tu, u kazalištu, u živom ljudskom susretu zajedno s vama, cijenjena publiko, borimo se da kazalište opstane i na toj podršci neizmjerno vam zahvaljujemo. Svjesni smo nemogućnosti da kazalište iz ovih stopa promijeni svijet, ali smo isto tako svjesni ogromne moći kazališta, koje može snagom glumačke riječi, ideja, metafora i slika pokrenuti velike stvari kao što je to činilo u svojoj bogatoj povijesti. Takozvane političke elite, koje nas često doživljavaju kao usputnu igru, skup ukras kulture i uglavnom suvišan trošak, mogu s naših scena čuti ozbiljna upozorenja o svijetu u kojem zajedno živimo. „All the world's a stage“, uskliknuo je Shakespeare i tako svijetu pokazao njegovo razbijeno ogledalo. Svaki „Richard III“ metaforička je osuda vladavine psihopata i sociopata kakvi su danas uzurpirali vrhovne kancelarije i guraju svijet u propast; svaki Julije Cezar, Aretej i Životinjska farma priča je o lošem braku okrutne tiranije i lažne demokracije. Kazalište već nekoliko stoljeća putem Molièreova Tartuffea govori o besramnim lažima kraj zdravih očiju, o manipulacijama, o apsurdnom kršenju svih uspostavljenih pravila, te na kraju o ciničnoj ponudi spasa putem političkog deusa ex machina.
Dajemo obećanje večeras sebi i pred vama, nikada se nećemo odreći predivne moći kazališta, tih emocija, strasti, ironije i smijeha kojima svaku večer, u zajedničkoj suigri s vama, kazalište obnavlja svoju snagu. Nikada se bez otpora nećemo prepustiti teroru svirepih, neempatičnih, poluobrazovanih, manijakalnih spodoba, obraza nahvao, koji su samo trenutno zavladali ovim jadnim svijetom, čineći ga ponovo brutalnim, duhovno skučenijim od mračnog srednjeg vijeka, uništavajući svojim impotentnim i rigidnim idejama njegovo jedva dosegnuto civilizirano lice. Bitka za mentalno zdravlje jednog
društva i njegovih mladih generacija započinje u kazalištu, gdje se čovjek suočava sa sobom i slikom koju stvara o sebi u svijetu. No, parafrazirajući Čehontea, nisu nam više potrebne nove forme, jer u četvrtoj tehnološkoj revoluciji imamo ih preko glave, nego su nam prijeko potrebni novi sadržaji, kojima ćemo hrabro ovom svijetu vratiti punu ljudskost i izgubljeni smisao. S tom nadom čestitamo vam Svjetski dan kazališta.
MEĐUNARODNA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
Autor poruke: Willem Dafoe, SAD, glumac
Glumac sam prvenstveno poznat kao filmski glumac. No moji su korijeni duboko u kazalištu. Bio sam član glumačke skupine Wooster Group od 1977. do 2003.; stvarali smo i izvodili izvorne predstave u The Performing Garage u New Yorku te nastupali širom svijeta. Radio sam i s Richardom Foremanom, Robertom Wilsonom i Romeom Castellucijem. Sada sam umjetnički direktor Bijenala kazališta u Veneciji. Ova funkcija, događaji u svijetu i želja da se vratim kazalištu snažno su oblikovali moju vjeru u jedinstvenu pozitivnu moć i važnost teatra.
U skromnim počecima moga djelovanja pri Wooster Group, kazališnoj družini iz New Yorka, često bi na nekim izvedbama u svom kazalištu privukli vrlo malo publike. Pravilo je često glasilo da ako ima više izvođača nego publike, možemo se odlučiti na otkazivanje. No nikada to nismo učinili. Mnogi iz družine nisu bili profesionalni kazalištarci, već ljudi iz različitih profesija koji su se okupljali kako bi stvarali teatar; iako show must go on nije zapravo bila naša mantra, osjećali smo obavezu da nastavimo svoje susrete s publikom.
Često bismo također imali probe tijekom dana, a navečer izvodili materijal kao radnu verziju. Ponekad bismo godinama radili na jednoj predstavi, uzdržavajući se putujućim izvedbama starijih predstava. Višegodišnji rad na nekom komadu često bi mi postao zamoran, a probe pomalo naporne, no takve neizbrušene izvedbe uvijek su bile uzbudljive – iako bi nam malobrojna publika došla kao osuđujuća presuda razine interesa za naš rad. Shvatio sam svejedno da koliko god malo ljudi došlo, publika kao svjedok kazalištu daje smisao i život.
Baš kao što kaže natpis u kockarnici „MORATE BITI PRISUTNI DA BISTE POBIJEDILI“. Zajednički doživljaj čina stvaranja u realnom vremenu, koji se može zapisati i oblikovati, no svejedno je uvijek drugačiji, zasigurno je prednost kazališta. Društveno i politički, teatar nikada nije bio ovako važan i ključan za naše razumijevanje sebe i svijeta.
„Slon u prostoriji“ su nove tehnologije i društvene mreže, koje nam obećavaju povezanost, no razvidno su fragmentirali i izolirali ljude jedne od drugih. Računalo koristim svakodnevno iako nemam društvene mreže, čak sam googlao sebe kao glumca i tražio informacije od umjetne inteligencije. No samo slijep čovjek ne bi prepoznao da postoji opasnost da ćemo ljudski kontakt zamijeniti odnosom s uređajima. I dok nam neka tehnologija može poslužiti, problem neznanja tko je s druge strane komunikacijskog kruga je dubok i pridonosi krizi istine i stvarnosti. Iako internet može postavljati pitanja, vrlo rijetko prenosi osjećaj divljenja koji kazalište stvara. Divljenja ukorijenjenog u pažnji, angažmanu i spontanoj zajednici prisutnih u krugu akcije i reakcije.
Kao glumac i kazališni autor i dalje vjerujem u moć teatra. U sve podijeljenijem, opresivnijem i nasilnijem svijetu, zadaća nas kao kazalištaraca je da spriječimo propadanje teatra isključivo kao komercijalnog subjekta posvećenog zabavi zbog distrakcije, ili kao suhoparnog institucionalnog čuvara tradicije, te da umjesto toga očuvamo njegovu moć da povezuje narode, zajednice, kulture i iznad svega da propituje kamo idemo…
Dobar teatar propituje naša razmišljanja i potiče nas da zamislimo ono čemu težimo.
Društvene smo životinje i biološki smo osmišljeni za doticaj sa svijetom. Svako osjetilo vodi k susretu, a zahvaljujući tim susretima postižemo više određenje onoga što jesmo. Zahvaljujući pripovijedanju, estetici, jeziku, pokretu, scenografiji – kazalište nam, kao cjelovita umjetnička forma, omogućuje da vidimo kakav je bio, kakav jest i kakav naš svijet može biti. (Tekst s engleskog prevela Ivana Ostojčić)
