Tamara Obrovac: "Metafizika Istre, to je moja unutarnja istina"

Tamara Obrovac Quartet koji, osim naše jedinstvene pjevačice, kantautorice i skladateljice, čine pijanist Matija Dedić, kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Krunoslav Levačić, jedna je od najstarijih Tamarinih glazbenih formacija koja djeluje u neizmijenjenom sastavu od 1997. godine.

Pred pulskom publikom nastupaju prekosutra, u srijedu, na Maloj sceni INK-a. Bit će to mrvu odgođen tradicionalni nastup povodom Valentinova, a koji se morao pomjeriti zbog premijere predstave "Kad je stao svijet".

Uoči razgovora s Tamarom, poslušali smo drugi njen studijski album “Ulika” iz 1998. godine (prvi s Matijom Dedićem), kao i “Uliku Revival “ iz 2014. godine.

Ako izdvojimo debitantski album ‘Triade’ iz 1996. godine, na kojem je klavir svirao talijanski pijanist Glauco Venier, ovaj kvartet djeluje četvrt stoljeća. Upravo je sjajnim albumom "Ulika” Tamara prije 25 godina kreirala svoj originalni glazbeni izričaj u ključnom spoju istarske tradicijske glazbe i jazz izričaja. I upravo s ovim kvartetom.

- Koliko se vaš kvartet svih ovih godina promijenio? Ipak je to neka vrsta zrelosti.

- Apsolutno. Zrelost je ključan pojam. Zbog tog vremenskog odmaka, kroz koji se dogodila ta zrelost, mi smo se i upustili 2014. godine u reinterpretaciju "Ulike". Petnaest godina kasnije, bili smo drugačiji ljudi, drugačiji muzičari, po meni bolji. Jer, to je stvar iskustva i razvoja, prošli smo svi i osobne i glazbene faze. Bilo je, po meni, važno 'Uliku' reinterpretirati iz te nove perspektive. Što se mene osobno tiče, ja čujem prvu ‘Uliku’ pa drugu ‘Uliku Revival’ i svoj glas - ja točno čujem taj nivo iskustva, nivo opuštenosti i nivo boljeg pripadanja glazbi koji se razvija s iskustvom.

- Kako je Matija Dedić došao u bend?

- Došao je direktno s jazz akademije iz Graza. Diplomirao je i nije prošlo valjda ni mjesec dana od diplome, zvali smo ga u bend. Kruno Levačić nam ga je preporučio. Sjećam se, nije to bilo baš jednostavno. Kruno mi je rekao: "Zovi Gabi".  "Jao, kako ću sad zvati Gabi." Javila joj sam se, predstavila, a ona mi je rekla da Matija sutra dolazi iz Graza. Sutradan nam se javio te smo odmah otišli na svirku u Zadar. Moj talijanski pijanist Glauco Venier nije mogao, tako da je Matija u dan-dva odsvirao sav repertoar bez ikakvih problema. Matija je već tad imao zrelost koju nosi prirođeni talent, koji imaš ili nemaš, i kojim osjećaš pjesmu i što u njoj treba napraviti. Ta suradnja se vremenom dodatno oplemenila, tako da je album "Ulika Revival” bio neophodan korak u ponovnom okupljanju, s obzirom na to da su nam se putevi povremeno odvajali, kao što se povremeno i sastajali. To je jako lijepo i ta se kemija, što smo stariji, osjeća u sve intenzivnijem obliku. Tako je bilo i sinoć u Centru za kulturu Maksimir u Zagreb; zbilja prekrasan koncert. Radost muziciranja je najvažnija karakteristika ovog kvarteta.

Kontrabasist Žiga Golob, Tamara Obrovac (glas, skladbe), bubnjar Kruno Levačić i pijanist Matija Dedić

- Što je bilo s pijanistom Glaucom Venierom?

- Bio je samo na našem prvom albumu i onda je krenuo u svoje glazbene vode. Čim je došao Matija, bilo mi je jasno da je to taj kvartet koji će zaista funkcionirati kako treba. Meni je bilo bitno da vidim mogu li s klavirom, kao prvenstveno jazz i klasičnim instrumentom, spojiti jazz i Istru. To je bio prvi ispit koji smo zajedno položili. Istra je na CD-u 'Ulika' definitivno ušla u moj jazz svijet i postala njegov neizostavni dio.

- Iako i prvi album Triade otvaraju tri pjesme na čakavici ('Šenica', 'Zakantaj' i 'Predi šći moja').

- Da, ali nisam još bila sigurna kamo ću. Na albumu 'Triade' sam se predstavila trima područjima kojima sam se bavila, a koje zbog rata nije bilo moguće artikulirati. Ja bih sigurno prvo izdala jazz standarde, pa svoje jazz kompozicije koje sam pjevala na engleskom jeziku i onda bih krenula u Istru tražiti svoj jezik, svoj izričaj i svoju originalnost. Što nije baš jednostavno u današnje vrijeme, a tako je bilo i prije 30-ak godina kada sam kretala. Sve je izrečeno. Teško je naći nišu u kojoj se ti možeš osjećati precizan u smislu odnosa prema sebi. Za mene je Istra bila prizma tog odnosa prema sebi, koja mi je donijela moju unutarnju istinu koju sam mogla prenijeti i na glazbu i na kvartet i na njihov način percepcije moje glazbe. Jer, sve to ide iz jednog izvora.

- Čini mi se da su na 'Uliki', dakako osim tvojih tekstova poput ‘Divojke’, ‘Šenice’... veliku ulogu odigrali i  tekstovi Milana Rakovca i Loredane Bogliun.

- Da, tu su Loredanina “Cansoneita” i Milanovo “Črno zlo”.

- I 'Moura' koji na kraju albuma citira Rakovac.

- To da. Tek sam kasnije 'Mouru' uglazbila. To je dio izričaja vezan za Istru koji preko jezika i preko melodija samog govora nosi melodiju glazbe. To je meni zanimljivo jer moja domaća besida, moj govor ima oporost, jednu tvrdoću, što se manifestira u Rakovčevoj genijalnoj pjesmi 'Črno zlo’, koja je i lokalna i ruralna i modalna, i svjetska, univerzalna. Jer govori na jedan točan i poetski način o ljudskoj istini. A govori ovako: "Svi mački me grebu, ma svi breki grizu, voli trupaju i mravi čiplju, svi vognji me peču, sva voda me guši, prsti pipaju, jaziki ližu... Svi konopi me vežu i sve peze me pežu. Ninega ni po Boga, ki bi mi pomoga, ko bi moga najti svoju i moju krivicu i pravicu". Znači, to je briljantan tekst, sve je sadržano u tome. I još ima ritmiku govora koja je mene odvezla u glazbenu priču.

- Dosta mi je fanki ta pjesma?

- Taj je ritam sadržan u toj brojalici. Ja sam samo to slijedila. Na isti sam način to radila s Loredanom, preko koje sam prvi put otkrila vodnjanski istriotski jezik, s potpuno drugom melodioznošću, baziranom na romanskom, latinskom. To me je odvelo u potpuno drugu glazbenu melodiju, što je i logično. A i te poetske slike koje nosi Loredanina poezija: "Zuta al siel la veivo, la bela zornada" ('Ispod neba živi prekrasan dan'), ili "In t’al varto l’aio, a paso s’cito naso, al criso, in tra le feile douto reiddo douto reido cumo mei" ('češnjak klija, jasnim pokretom raste, između redova sve se smije, sve se smije kao ja). To su fantastične slike, to su fantastični pjesnici koju uspijevaju u kratkoj formi poetskim slikama predstaviti kompletnu filozofsku stranu života. Bar ja to tako doživljavam.

- A da pritom nikog ne osuđuje.

- Tako je, tako je. To je pitanje upućeno svemiru: Gdje smo? Što smo? Kamo gremo. Ča nan je? Ča nan ni? Smo krivi, nismo? Ča delamo toteka?

- Toteka, toteka.

- Ki nas je posla? Zašto smo vuode? I ča nan je za delati? To su za mene metafizički pojmovi koji me vode do mog unutarnjeg arhetipa preko kojeg se ja pitam o smislu života. To je univerzalna antropološka odrednica čovjeka da se o tome pita. Samo je pitanje kroz koji medij se o tome pojedinac pita. Moj medij je muzika i taj me medij doveo do Istre i njene melodioznosti u svim njenim emanacijama, od govora, mentaliteta do duha, do svega… Sve to je za mene značenje Istre koju uzimam za svoju glazbu. Jer ja se ne bavim etnomuzikološkim istraživanjem, ja se bavim metafizičkim principom Istre.

Album "Ulika" spojila je jazz i Istru

- Koliko se razlikuje nastup pred inozemnom publikom koja ne razumije naš jezik od onog pred hrvatskom, a koliko od onog pred domaćom istarskom publikom?

- Između hrvatske publike izvan i unutar Istre nema velike razlike što se tiče razumijevanja.

- ‘Ča val’ je, ima tome, prošao i razumije se.

- Tu smo doma, tu je jedna toplina, prihvaćanje i ljubav koji su stvoreni tijekom dugogodišnjeg bivanja na sceni. To nije veliki segment publike, ali mi u Zagrebu možemo na koncertu imati od 200 do 500 ljudi.

- To je jako puno.

- Da, to ovisi o tome koliko dugo nismo bili u pojedinoj sredini, kakav je marketing, kakvo je koncertno mjesto. Vani, u inozemstvu je sa svim bendovima otprilike vrlo slična situacija. Osim u nekim mjestima gdje smo isprve prihvaćeni, na prvoj pjesmi je neka vrst iznenađenja, čuđenja, na drugoj polako ulazimo u krvotok, a na trećoj pjesmi imamo već jako, jako dobru reakciju.

- To je ipak sudar s nepoznatim jezikom.

- Tako je, ali i s drugačijom kemijom izričaja. To vrijedi i za kvartet, i za Transhistriju. Zato sam i pažljivo birala glazbenike koji su sposobni pridonijeti glazbi, da su moje skladbe poligon za zajednički izričaj, a da istovremeno svatko zadrži svoju osobnost.

- Tada jezik nije više ključan.

- Ne, pa gledajte fado, pa tko razumije portugalski.

- A svi su uživali kad je u Malom rimskom kazalištu nastupio Madredeus.

- Apsolutno. Naravno da je bolje kad se još i razumije jezik, ali to ni u kom slučaju nije presudno.

- Upravo sam jučer uhvatio na HTV-u zadnji dio nešto starijeg koncerta, gdje su ritmički sjajno ‘vozili‘ Matija Dedić i Kruno Levačić. Dojam je da si u tome super odgovaraju.

- Taj dvojac svira dugo, i u svojim projektima. Duga, duga je njihova suradnja.

- Uza svo znanje, čini mi se da Matija voli tu dinamičniju ritmiku.

- Je. Uostalom, segment klavira je udaraljka. Čekić udara u žice, tim više što odvojeno reagiraju lijeva i desna ruka, pa se vrlo često potegne u pravcu ritmike. A za Krunu znamo da je to ekstreman slučaj kreativnosti u smislu percepcije ritma.

- Novi album?

- Tek smo počeli raditi na novim pjesmama, polako ćemo ih izgraditi. To je  je proces koji traži vrijeme.

- Što preksutra može očekivati pulska publika na Maloj sceni INK-a?

- Repertoarski, to će biti miks starih i novih skladbi, nekih izdanih, nekih neizdanih. Zadovoljna sam tim omjerom, a nadam se da će i publika biti zadovoljna.