Tatjana Kadoić: Trija – Kroz život, priče

Piše: Sanela Pliško

Prije čitanja nove knjige provedem mali forenzički ritual. Pročitam recenziju na koricama, pa biografiju, pogledam koliko je puta knjiga posuđena i u kojem vremenskom rasponu. Ne izvlačim iz toga nikakve zaključke niti pokušavam profilirati knjigu ili njezine čitatelje; taj se proces naprosto događa mimo moje volje.

Na kraju ove knjige nalazi se i riječ autorice. Među ostalim, piše „Odbila sam lekturu. Ovo je
već preživljeno. Ne da se ispraviti ;)“. Zaintrigirao me takav neobičan pristup, osobito
zato što je policija gramatike i pravopisa stalno u patroli.

Malo sam se i pobojala što je takva odluka donijela i hoću li zateći ekstremne primjerke kao oped, dimljak, počmi. Srećom, moja prvotna panika pokazala se, kao i obično, neutemeljenom. Dogodilo se suprotno. Odbijanje lekture poštedjelo je pripovijedanje „naknadne
pameti“ i intelektualiziranja vlastita života. Autorica proživljenom ne dopisuje pouke niti vlastitu biografiju uzdiže u motivacijsku priču.

Knjiga je koncipirana u tri cjeline, Morska ja, Gradska ja i Samo ja, a već naslov Trija stavlja „ja“, odnosno tri sebe, u prvi plan. I tu sam strepila od proboja ega nad pričom, no nema ni taštine ni nadčovječne samovažnosti. Pripovjedačica jest prisutna, ali oko nje uvijek ima mjesta za druge koji u priče ulaze prirodno i zadržavaju se koliko treba.

Događaji su pomalo razbacani, a povezuje ih tek cjelina kojoj pripadaju. Tako ćemo naići na priču koja nas podsjeća da živimo u civilizaciji koja putuje svemirom, dok se istodobno na zemlji krade balega, ili na trenutke „velikih preveslavanja“ u kojima prepoznajemo i ne prepoznajemo sebe – primjerice kada autorica naivno povjeruje kako joj brisači na automobilu neće trebati ako vjetrobransko staklo dobro premaže polovicom jabuke.

Tu su i cjeloživotne priče u kojima uz subotnja jutra s prijateljicama i zajedničko kupovanje odjeće s godinama dođe i odlazak u kupovinu grobnoga mjesta za roditelje. Sasvim je jasno i ono što nije napisano. U tim pomacima perspektive ozbiljno i smiješno susreću se unutar nekoliko rečenica; humor je zdrav, nenamješten, čak i kada se govori o bolesti, smrti ili iskustvima koja
bi lako mogla skrenuti u patetiku. Razgovorni, mjestimice gotovo naivan način pripovijedanja tome dobro stoji.

Rečenice ostaju ponegdje nezaglađene, jezik prati način na koji se neformalno prisjećamo i prepričavamo. Odluka o odbijanju lekture, koja me prije čitanja zabrinula, nakon posljednje stranice tako dobiva smisao. Prirodan je to izbor za ovakav tekst. Njezina neporubljenost dio je njezina šarma. Trija se čita lako i brzo, a ta je lakoća daleko od površnosti. Vjerojatno postoje mjesta koja bi se mogla dotjerati, ali većom bi se intervencijom izgubila njegova neusiljenost.
Jednostavnost mu dobro stoji. Ova je knjiga kao osoba s kojom ideš na kavu radi društva. Sjedneš i slušaš, daješ. Priča povuče priču, smiješno se susretne s bolnim, a između njih prolazi sasvim običan, naš, život.

Tatjana Kadoić, Trija, Medus biro d.o.o., 2026., 144 str.