TKO JE BIO KARLO ROJC? Banjalučki narodni heroj i idealist koji je živio za revoluciju, a Pulu nije ni vidio!

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odmah po raspadu SFR Jugoslavije, većina pulskih škola naglo je izgubila svoje nekadašnje nazive.

Ulice i trgovi nazive su gubili nešto sporije, a vojarne ili, kako su se u nekom prošlom životu nazivale, kasarne preko noći su izgubile ne samo nazive nego i svrhu. U većini zgrada vojnih kompleksa zavladao je mrak i postupno su se pretvorile u prazne ljušture, bez budućnosti i dostojanstva. 

Ali, negdje na pola puta između škola i vojarni, jedna zgrada i jedno ime doživjeli su čudesnu i potpuno neočekivanu sudbinu. Najveća pulska zgrada, izgrađena početkom 20. stoljeća kao mornarička škola Austro-ugarske vojske, u koju su se u narednim desetljećima smjestile vojne škole svih država i kraljevina kojima je Istra pripadala, kraj svoje vojno-obrazovne karijere dočekala je kao mornarička kasarna JNA pod nazivom “Karlo Rojc”.

Iako na korak do sudbine ostalih “otpisanih” zgrada i heroja, moderna tvrđava na Monte Zaru nekim čudom nije ostala prazna i bezimena. Naprotiv, u nekadašnjoj kasarni sada živi cijela Pula, a Karlo, danas češće nazivan samo Rojc, postao je jedno od najpoznatijih pulskih imena - postao je jedan od simbola Pule.

Ime Karla Rojca je sačuvano. A priča?

Nju je danas moguće sastaviti tek iz fragmenata priča njegove sestre Vere, svjedočanstava suboraca i rijetkih povijesnih članaka.

Rojc je bio narodni heroj i borac NOB-a, ali i gorući komunist, idealist i punokrvni revolucionar. Ako se slagalici njegovog života može dati ime, onda je to - život za revoluciju.

Karlo Rojc, jedini sačuvani potret iz mornarice

Rođen je 15. lipnja 1915. u Banjaluci, u obitelji slovenskih doseljenika iz Kamnika. Otac Rudolf početkom stoljeća je obitelj preselio u Bosnu i Hercegovinu kako bi se zaposlio u željezničkoj radionici Austro-ugarske vojske. Zbog organiziranja sindikalnih prosvjeda, Rudolf Rojc često je bio u nemilosti, pa je Karlovo djetinjstvo protjecalo u siromaštvu, a Rudolfova mladost u pokušajima da zaradi dovoljno novca da svojoj obitelji kupi kuću u voćnjaku, daleko od grada. 

Za više od dva razreda gimnazije nije bilo novca pa je Karlo postao strojobravarski šegrt. Međutim, s očevim žarom u oku, nije mu trebalo dugo da se pobuni protiv grubosti glavnog majstora i napusti radionicu.

Preostala mu je, tada, samo vojska - s tek napunjenih 18 godina odlazi u Kumbor u Boki kotorskoj i postaje pitomac 18. klase Mašinske podoficirske škole Ratne mornarice. Iako pojedini svjedoci iz tog vremena spominju kako su ga viđali na podmornici „Osvetnik“, Karlo je službeno bio raspoređen kao podoficir na podmornicu smjelih - „Smeli“.

Mornar postaje revolucionar

Ubrzo po završetku školovanja i unatoč upozorenjima da stavlja glavu u torbu, Rojc traži članstvo u Komunističkoj partiji i postaje gorljivi revolucionar - posjete Banjaluci koristi za uspostavljanje veza, a boravak u mornaričkoj bazi za skupljanje komunističke i radničke literature. 

Nažalost, opasnost mu se vrlo brzo približila i jedne novogodišnje noći grupa pješadijskih oficira „istražitelja“ upada na matični brod „Hvar“ u podmorničkoj bazi u Tivtu, gdje u biblioteci za koju je bio zadužen podmorničar Rojc pronalazi komunističku literaturu.

Nakon 15 dana istrage i ispitivanja, u nedostatku dokaza koji bi upućivali na to da je literatura zaista njegova, pušten je i prebačen u Šibenik. Na remorkeru usidrenom u šibenskoj luci, na kojeg je tada bio raspoređen, Rojc iznova počinje sastavljati marksističku biblioteku ali, nakon nove provale vojnih “istražitelja”, uhićen je i zatvoren u tvrđavu Sv. Nikole na ulazu u kanal Sv. Ante kraj Šibenika.

U vlažnim i hladnim katakombama ostao je zatvoren više od godinu dana, nakon čega je odveden na vojno suđenje u Sarajevo. U dvije i pol godine kazne, koliko mu je izrečeno, uračunati su mjeseci provedeni u šibenskoj tvrđavi. Ostatak robije proveo je u Sarajevu i Zenici, a po izlasku iz zatvora protjeran je u Banjaluku i zauvijek izbačen iz ratne mornarice. 

"Sav je bio kao zapeta puška"

Povratak kući bio je izuzetno težak jer Karlo zbog „nepodobne političke prošlosti“ nije uspijevao pronaći posao ni u Banjaluci ni u Slavonskom Brodu, u kojem je nakratko pokušao pronaći utočište. Kada bi zaposlenje i pronašao, poput svog oca bi ga u vrlo kratkom roku izgubio zbog organizacije sindikalnih prosvjeda i štrajkova.  

Karlo se tada u potpunosti predaje revolucionarnom djelovanju i uključuje u aktivnosti radničkog i omladinskog pokreta. Nije bio sam - Rojčevi su u međuvremenu postali jedna od najangažiranijih obitelji u borbi protiv ustaškog režima.

Ujesen 1940. godine, Prva oblasna konferencija KPJ za Bosansku krajinu održana je upravo u njihovoj obiteljskoj kući u „Rojčevom voćnjaku“ na periferiji Banjaluke - komadiću raja za koji je Rudolf Rojc konačno uspio skupiti dovoljno novca.   

U suradnji s Dragom Mažarom, mladićem koji će kasnije također postati narodni heroj, Karlo Rojc prikuplja oružje i municiju koje skriva u napuštenoj grobnici na katoličkom groblju. U lipnju 1941., kada je podignut općenarodni ustanak, Rojc postaje vođa jedne od udarnih diverzantskih grupa koja danju regrutira nove članove, vrši vježbe i prikuplja oružje, a noću oružje predaje partizanima.

Kada bi opasnost od ustaških kontrola postala suviše velika, Rojc bi napuštao grad i pridruživao se partizanskim jedinicama na Starčevici kod Banjaluke. U jednom od boravaka na ratištu, susreo ga je borac Kosta Nađ, koji je kasnije ostavio jedini dostupan opis mladog Rojca.

 “Još nije bilo svanulo kad su nas doveli Karlu Rojcu, oniskom, kočopernom momku... Sav je bio kao zapeta puška, živa vatra. A, mučila ga je reuma i upala zglobova. Kasnije mi je objasnio da su to posljedice vlažnih samica. I pored nateklih, bolesnih zglobova, Rojc je bio okretan momak, dinamičan, uvijek u akciji, a umiljat i prijatan; za njega su govorili da je 'duševan čovjek'”, napisao je Nađ u svojim memoarima.

Komandir udarne čete

Rojc početkom 1942. godine postaje komandir udarne čete za pretresanje šuma u kojima su se krili četnici, a kasnije iste godine, zbog domišljatosti i spretnosti, zadužen je za obranu partizanske bolnice na Čemernici, koju su četnici danima opsjedali.

Kada je shvatio da su zalihe hrane i municije na izmaku i da se neće uspjeti oduprijeti četničkom napadu, Rojc je došao na ideju da bolnicu preseli u pećinu nedaleko ušća rijeke Ugar u Vrbas. Nažalost, četnici su novu bolnicu napali u još većem broju i stegnuli neprobojan obruč.

U posljednjem jurišu za obranu bolnice, s vojnicima su sudjelovali i bolesnici i ranjenici. Spasa, nažalost, više nije bilo i većina jurišnika je poginula. Kako ne bi pao u ruke neprijatelja, Rojc je nepoznatog datuma u drugoj polovici svibnja 1942. godine, posljednji metak u pušci ispalio u sebe.

20. prosinca 1951. godine proglašen je Narodnim herojem. 

Sve smrti Karla Rojca

U Rojčevoj rodnoj Banjaluci osnovna škola više se ne zove po njemu. Ne zovu se više ni po njegovim suborcima s kojima je dijelio najplemenitiju zadaću obrane bolnice. Zbog ovoga će neki Banjalučani reći da su osloboditelji njihovog grada po drugi put ubijeni onoga dana kada su ugašena njihova imena.

Karlo Rojc - ilustracija pulskog umjetnika Vedrana Štimca

Ako je u Banjaluci i stradao dvaput, Karlo Rojc je u Puli spašen od te druge, simbolične smrti. Iako je neka imena i sama nepravedno zaboravila, Pula je Rojcu dala novi život. U njegovoj rodnoj Bosni kaže se da je učiniti dobro djelo „sevap“ koji će jednom biti nagrađen. Tko zna, možda nekom kozmičkom pravdom neki daleki grad danas čuva ime zaboravljenog Puležana, baš kao što Pula čuva ime Banjalučanina Rojca. 

I, za kraj, ne postoji ni jedan podatak koji bi ukazao na to da je Karlo Rojc ikada doplovio do obale Istre i vidio Pulu – grad u kojem mu je dom.

(Maja Jokanović)