U savršeno urednim kućama nikad ništa nije u redu

Oblikovan kao retrospektivna pripovijest, roman U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća tematizira odrastanje u prostoru u kojem se odnosi uspostavljaju kroz propisana pravila ponašanja prema društvu i obitelji. U tročlanoj zajednici, u kući obilježenoj prenaglašenom urednošću i religijskim ritualima, priča se razvija kroz niz prizora organiziranih poput memorijskih zapisa, pri čemu se iskustvo oblikuje ponavljanjem obiteljske disfunkcionalnosti. Taj je odnos ispisan gotovo izvantjelesno, ogoljen do kosti.

U središtu se nalazi figura Majke (pripovjedačičine, ali i šire prepoznatljive), koja kroz priručnike i životne maksime poput „što će ljudi misliti”, „nije ni mjesto ni vrijeme”, „bilo bi red”, sustavno potkresuje krila, zabranjuje dokolicu i umjesto zagrljaja stavlja krpu u ruke (… A što je domaćica! Domaćica je tucet zanimanja spojenih u jednoj osobi! … kuharica, čistačica, pralja, nosač, krojačica, odgojiteljica, vrtlarica, knjigovođa i blagajnik, ložač i kućni dekorater, prema potrebi bolničarka i magaciner, na selu i poljoprivredna radnica … još i žena i majka, a to su još dvije velike dužnosti, Knjiga za svaku ženu, Znanje, 1961.). Takav način odgoja temelji se na proizvodnji osjećaja manje vrijednosti kroz stalne korekcije i opaske, čak i u situacijama koje bi trebale uspostaviti bliskost: pri suočavanju s dijagnozom karcinoma kćeri Majka suho odgovara „nisi jedina”. Pripovjedačica se formira u obitelji u kojoj je njezina pozicija određena situacijama u kojima svaki izbor vodi u pogrešku, a samo postojanje i ustrajnost na sebi postaje čin otpora. „Bitno da ti se ne gadi” postaje kriterij izbora partnera.

Unutar epizoda konstantan je motiv cvijeća. Cvijeće zahtijeva brigu i kontinuitet te ponekad služi kao štit: osoba kojoj cvijeće uspijeva doživljava se kao dokaz dobrote. Ono zamjenjuje međuljudsku povezanost i djeluje kao znak moralne urednosti. U tom smislu ni kuća nije neutralan prostor, već nastavak istog poretka. To je uređena i ritualizirana kuća koju je nemoguće nazvati domom. U njoj se religijski predmeti nalaze uz ostatke socijalističke ikonografije, sakramenti dijele prostor s pionirskom opremom, čaše za rakiju okružuju Bibliju. Čin blagoslova kuće svodi se na administrativnu gestu održavanja, kao da se prostor, poput vozila, svake godine registrira i legitimira.  

Jezik pripovijedanja izuzetno je sažet, reduciran na funkcionalne jedinice: riječ nosi puni semantički metak, a odsutnost tumačenja stvara efekt dokumentarnosti, kao niz scena bez posredovanja. Svaka slika tvori zatvorenu jedinicu, izlažući umjesto da vodi, zbog čega čitanje zahtijeva veću koncentraciju. Izraz je hibridan, između proze, crtice i bilješke, s osloncem na konkretne detalje i dokumentarne elemente svakodnevice. Ta kombinacija proizvodi kontroliranu, hladnu jasnoću, unutar koje se izmjenjuju snažne, dirljive i humoristične epizode, bez subjektivnog komentara, koji se pojavljuje tek sporadično, primjerice: „Nikad nisam bila tužnija u životu“, u trenutku uspavljivanja psa. Suzdržanost ostvaruje afektivni učinak upravo izostankom komentara.

Iz tog postupka proizlazi model života koji se održava bez vidljivog konflikta unutar društvenih očekivanja, uz trajni manjak bliskosti. Majka ne prepoznaje vlastitu problematičnost jer je u potpunosti usklađena s normama koje taj model oblikuju. Osobe poput nje, kojih nije malo, ni tada ni danas, teško bi uopće prepoznale ovu knjigu kao tekst o vlastitom iskustvu, jer bi ga unaprijed odbacile kao nevažan.

Gabrijela Rukelj Kraškovič, U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća, OceanMore, 2025., 228 str.