U Šikutima izložba Đorđa Jandrića i Vjekoslava Gašparovića

U petak, 2. listopada u 19 sati u Šikutima održat će se izložba Đorđa Jandrića i Vjekoslava Gašparovića Hrpa u ciklusu Licem u lice.

Zajednička izložba Đorđa Jandrića i  Vjekoslava Gašparovića druga je iz novog ciklusa Licem u lice. Radi se problemskim izložbama koje propitkuju stilske i mentalne odnose između starijeg i mlađeg autora, o dodirnim točkama njihove idejne i umjetničke povezanosti te vokaciji koja im je barem jednim dijelom zajednička. Namjera je primarno istaknuti duhovno-intelektualne, a znatno manje stilsko-formalne poveznice odabranih umjetnika.

Istaknutog suvremenog hrvatskog likovnog umjetnika Đorđe Jandrića i značajnog istarskog arhitekta i filmskog djelatnika Vjekoslava Gašparovića povezuje pojam hrpe. Kada je Vjeko nedavno Pekici i meni rekao da bi izlagao hrpu starog kruha i hrpu odstajalih i otvrdnulih vreća cementa, pogledali smo se i istodobno zaključili: ako se izlažu hrpe onda prvi sudionik izlagačkog para mora biti Đo, umjetnik koji je hrpu razasutog materijala formiranog kao nepravilni stožac proglasio umjetničkim djelom.

Đorđe Jandrić je prije tridesetak godina u svoj rad uveo Hrpu, što je zapravo bio odraz njegove maksime: Sve je skulptura, koja eksplicitno odražava autorov pogled na umjetnost i svijet u kojem živi. Adekvatno tome, hrpa bilo čega potencijalna je skulptura, a može se izvesti u bilo kojem materijalu i mediju. Jandrićeve Hrpe prvotno su bile realizirane nasipavanjem ili istresanjem nekiparskih materijala koji su formirali poluamorfne stošce, a ubrzo je autor učinio i grafički prikaz stošca koji čine trokut upisan u kružnicu koja je upisana u kvadrat, čime je gotovo ostvareno euklidovsko počelo analize strukture, prostora i promjena; riječju – skulpture.

Sukladno vremenu u kojem živi, Jandrić je sada svoju Hrpu, prvenstveno njen grafički prikaz, prenio u virtualni svijet. Na ovoj izložbi nudi dva crteža QR koda, a preko prvoga (Hrpa SL 1-926)  iscrtan je bijeli krug i trokut. Kako smo već navikli, kad vidimo QR kod, snimimo ga našim pametnim telefonom te na zaslonu pogledamo što nam kazuje, a ovaj će nam otkriti negativ QR kodu upisanog bijelog kvadrata i trokuta. Gledamo projekciju originalnog crteža Hrpe kako ga Jandrić od početka radi, a takav jedan prototip izložen je i na ulazu u izložbeni prostor. Drugi crtež istovjetnog je principa samo što ćemo sada našim mobitelom dešifrirati zvučni zapis ambijentalne instalacije Hrpa SC, odnosno zvučne skulpture koja je nastala tako da je na dvadeset pet jezika izgovoren pojmam hrpa, a od tog je materijala učinjena sedmominutna skladba koju sada slušamo na našem pametnom uređaju.

Vjekoslav Gašparović u svom radu problematizira izmještanje određenih sadržaja u prostore i situacije koje im po njihovoj naravi ne pripadaju. Na nedavnoj izložbi povodom 25 godine rada Šikuti Machinea Vjekoslav je video projekcijom na zidu Kaštela uprizorio tekst snimljen sa Spomenika palim borcima koji se nalazi ispred tog zida, ali koji rijetko tko uoči, a kamo li da pročita na njemu isklesani zapis. Video projekcijom taj je tekst te večeri postao vidljiv, a svojim je kratkotrajnim izmještanjem zaživio i javnosti dao do znanja da još uvijek postoji.

Vjekoslav ne baca stari, posušeni kruh, već ga skladišti u vreće koje autom vozi Pekičinim tovarima u Savičentu. Po dolasku u Savičentu, nakon obavljena posla, obilaska znalaca i boravaka u oštarijama, najčešće zaboravi kruh isporučiti Pekici te istu vreću vozi nazad u Rovinj. Nakon višemjesečne vožnje odlučio je tu hrpu suhog kruha izložiti (izmjestiti u galerijski prostor) kako bi nakon izložbe napokon bio dostavljen magarcima.

Neiskorištene vreće cementa nakon hidratacije gube svrhu i postaju otpad. Šečući šumom kraj Savičente Vjeko je naišao na hrpu takvih odbačenih vreća te je zamislio kako bi one, kao nađena skulptura, odnosno readymade objekti izgledali u galerijskom prostoru. Nakon izložbe, vreće hidratiziranog cementa odvesti će na građevinski deponij. Za intervencijama ne ostaje ništa, krug je zatvoren.

Đorđe Jandrić (Zadar, 1956.) studirao je arhitekturu na Sveučilištu u Zagrebu koji prekida 1978. godine kada u istom gradu na Akademiji likovnih umjetnosti upisuje Nastavnički odsjek te studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1985. i stekao zvanje profesora likovnog odgoja i likovnih umjetnosti. Od 1995. godine počinje raditi kao asistent na Tekstilno - tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje 2007. dobija zvanje docenta. Iste godine prelazi na Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci gdje je 2022.godine umirovljen kao redoviti profesor, t.z. Od 1981. godine do danas održao je četrdesetak samostalnih i sudjelovao na stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Predstavnik je Republike Hrvatske na izložbi Kip i objekt u Bratislavi 2005. i u Ženevi na izložbi Europart 2008.godine. Višestruko je nagrađivan, a autor je više skulptura u javnim prostorima. Radovi mu se nalaze u brojnim muzejskim, galerijskim i privatnim zbirkama, a 2020. godine objavljenja mu je i monografija s tekstom Mladena Lučića u izdanju Petikata iz Zagreba. Živi i radi u Zagrebu.

Vjekoslav Gašparović (Pula, 1980), diplomirao na arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2007.godine, potom studirao MA dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Surađivao je s udrugom za istraživanja u arhitekturi Platforma 9,81, izvedbenom skupinom BADco., umjetničkim kolektivom Montažstroj, te neformalnom skupinom arhitekata Pulska grupa. Dobitnik je nagrade Bernardo Bernardi Udruženja hrvatskih arhitekata 2020. godine za projekt Pristup i prezentacija utvrde Petrapilosa. U vlastitoj nakladi 2022. godine izdaje knjigu Kameni blizanci o identičnim gradskim satovima u Savičenti i Dvigradu. Član je stručnog savjeta Udruženja hrvatskih arhitekata od 2021. do 2023., a  od 2023.-2025. godine njegov je voditelj i  dopredsjednik Udruženja. Živi i radi u Rovinju.