UOČI PREMIJERE "SOLO ZA SEDAM": Sedmero zrelih pulskih tinejdžera o samoći

Nagrađivana koreografkinja i pedagoginja Plesnog studija INK-a Andrea Gotovina, aktualna dobitnica Grba Grada Pule, autorica je nove plesne predstave "Solo za sedam" koja će sutra u 20 sati na Maloj sceni pulskog kazališta doživjeti pretpremijeru, a dan kasnije, u petak u isto vrijeme, premijeru.

Ona i sedmero izvođača, ali i koautora predstave, Barbara Božac, Klara Pavlović, Mark Marić, Noa Pavlinović, Noah Cvijanović, Rina Renier i Vito Floričić, danas su se obratili novinarima, kao i autor glazbe i zvuka Carlos Andres Fagin. Glazba, kazao je Fagin, organski je dio predstave, više prati emociju izvođača, više je u 'molu', s dosta ambijentalnih zvukova.

"Ovo je priča o ovih sedmero mladih ljudi. Nastala je iz njihovih srednjoškolskih godina, punih emotivnog naboja i vrhunaca kreativnosti ako se lijepo koristi. Krenuli smo od osjećaja  melankolije i lagane sjete, pritom ne tražeći njenu dubinu u negativnom već u pozitivnom značenju. Predstava se putem razvijala kroz  individualne svjetove. Dotaknuli smo se i pojma samoće, za koju nismo htjeli da automatski znači osjećaj usamljenosti, već  ‘što smo, tko smo i kako smo kada smo kada sami sa sobom'. Radili smo različite načine, i putem glazbe, putem fotografije, putem njihovih priča. Želim posebno naglasiti da ja nisam koreograf njihovih materijala. Oni su svaki pokret na pozornici osmislili sami, a ja sam, eto, dobila čast da sve to dramaturški zajednički povežem u cjelinu. Mislim da smo zaista napravili dobru predstavu, kazala je Andrea Gotovina.

Potom su ponaosob o iskustvu rada na predstavi, dojmljivo zrelo, govorili sami izvođači/ce.

Mark Marić kaže da je glazba kreirana prema onom što se zbivalo na sceni, ali i da su se oni nadahnjivali i nadograđivali priču prema glazbi. Mark smatra da je plesni izraz lakši od klasičnog glumačkog, jer prvi omogućuje ravnanje samo prema osjećaju, dok drugi ipak nameće interpretacijske, govorne kriterije.

Noa Pavlinović kazala je da je cijeli projekt krenuo iz osobnih istraživanja samoće i misli povezanih sa samoćom.

"No, bar meni, bilo je lako podijeliti to s osobama koje poznajem, koje su moja godišta, s kojima se razumijem. Tu nisam imala problem jer njih smatram prijateljima i obitelji. To mi je istraživanje pomoglo da se otvorim prema dosta emotivnim unutarnjim prostorima. Bio je to jedan jako lijep proces", kazala je Noa.

- Samoća nije samo loše iskustvo. Istina je da ne dijelimo svu intimu s roditeljima i da je lakše podijelimo s prijateljima, kazala je u nastavku Klara Pavlović.

Na ovom mjestu Andrea Gotovina pojasnila je da cilj predstave nije izložiti njihovu intimu javnosti, već im dozvoliti da unutar velike scene budu sami sa sobom. "Grupa tu štiti pojedinca i dozvoljava mu da uživa u svom miru, bez nelagodnog izlaganja", dodala je.

Barbara Božac ovu predstavu doživljava kao živo biće, ne samo kao cjelinu koreografskih rješenja.

Noahu Cvijanoviću je jako važna glazba koja daje čar njihovim solo izvedbama. "Nije to sad melankolija, blue i tuga. To je mir kojim, u krugu od šestero ljudi, mogu izraziti svoj solo", kaže on.

Rina Renier kratko je rekla da je uživala u cijelom procesu, zahvalivši se Andrei Gotovini na povjerenju.

Viti Floričiću jako se sviđao istraživački proces. "Sami smo mogli istraživati i shvatiti kako netko tko je sam ne mora biti izvan, već može biti sam u u grupi. Biti sam u svojim mislima. Čistom improvizacijom smo svoje izvedbe s Andreom stopili u cjelinu", kazao je Vito.

Zaključit ćemo tekstom najave predstave: "Tko su to 'oni'? Mladi ljudi u sve više otuđenom i usamljenijem svijetu. Izgubljeni između djetinjstva i odrasle dobi teže pripadnosti, a najčešće se osjećaju sami, iako među drugima. 'Solo za sedam' predstavlja sedam samoća, sedam odabranih trenutaka i sedam individualnih međuprostora kada u odsutnosti sreće promatramo ljepotu tuge".