(VIDEO) Pasolini: "Današnja seksualna sloboda za većinu ljudi je samo obveza, društvena tjeskoba, nužna značajka potrošačkog načina života"

Pier Paolo Pasolini (1922. - 1975.) talijanski je pjesnik, književnik, redatelj, scenarist i teoretičar filma. O filmovima i njegovom djelovanju u filmskoj umjetnosti teško je i nemoguće govoriti bez dodira ostalih grana umjetničkog stvaralaštva, kao i političkog djelovanja, kojim se bavio. Pasolini se smatra jednim od vodećih intelektualaca u Italiji 20. stoljeća, jednako utjecajnim umjetnički i politički.

Poeziju počinje pisati sa sedam, a prvi put ju objavljuje već s 19 godina. Diplomirao je književnost u Bologni, gdje se i rodio. Na prvom scenariju radio je 1954. godine sa skupinom dramskih pisaca, za film Marija Soldatija u kojem je glavnu ulogu igrala Sofia Loren, prema priči Alberta Moravie i Ennia Flaiana.

Svoj prvi roman, ‘Ragazzi di vita’ (‘Besprizorni’) izdao je 1955. godine. U romanu se služi jezikom i slengom kakvim se služio subproletarijat, tzv. podzemna klasa, siromašni proletarijat za kojeg se smatralo da je izumro. Roman je određen kao opscen, te je prvi u nizu njegovih djela zbog kojih je prozivan. Pasolini tada već živi u Rimu, počinje raditi u književnoj sekciji Cinecittà. Iste je godine s nekoliko kolega osnovao časopis za poeziju Officina.

Subproletarijat ili potproletarijat kojem se divio, vidio je kao dio društva koji je preživio korupciju koju je donio kapitalizam, kao djelić svijeta lišen klasne svijesti, jedinu društvenu skupinu koja je istinski slobodna. Žalio je što subroletarijat nestaje, zamijenjen buržoazijskim životom mladih naraštaja. Zbog toga je na filmu uglavnom radio s naturščicima - kako bi uhvatio autentičnost svijeta.

Pasolini ne opisuje život običnog čovjeka, već onog pozicioniranog niže, ispod prosjeka.

Roman ‘Ragazzi di vita’ prekretnica je njegove strasti prema toj temi, te se može usporediti s nekim njegovim filmovima u kojima je stvorio vlastiti neorealizam, drugačiji od onog talijanskih redatelja koji su djelovali iza Drugog svjetskog rata, poput Roberta Rossellinija. U kasnijim fazama stvaralaštva, Pasolinijev neorealizam prerasta u svojevrsni ‘hiperrealizam’.

Ne vjerujem da ćemo ikada više imati bilo kakav oblik društva u kojem će ljudi biti slobodni. Ne treba se tome nadati. Ne treba se ničemu nadati. Nadu su izmislili političari kako bi biračko tijelo bilo sretno. (PP Pasolini)

Proučavao je dijalekte, sa Sergiom Cittijem pisao je dijelove dijaloga na romanskom dijalektu za Fellinijev ‘Cabirijine noći’. Fellini ga je zamolio i za pomoć na dijalozima za dijelove ‘Slatkog života’, za koje nije kreditiran.

Pisao je scenarije za Franca Rossija, Maura Bologninija, Ceciliju Mangini, i mnoge druge, kao i za Bernarda Bertoluccija, koji mu je bio asistent na prvom filmu koji je i režirao, ‘Accattone’ iz 1961., nastao prema njegovom istoimenom romanu. Nasilan i mračan prikaz života svodnika u siromašnom predgrađu Rima, za ono doba bio je izrazito provokativan.

Nagrađen je Glavnom nagradom na Festivalu u Karlovim Varyima.

Epizoda ‘Skuta’ iz 1963. u kojoj parodira hollywoodske biblijske spektakle, uvrštena u antologijski omnibus ‘Rogopag’ (na kojem su radili još i Rossellini, Gregoretti i Godard), bila je cenzurirana, a Pasoliniju su sudili za uvredu talijanske države i vjere. Kasnije je nagrađen za režiju upravo tog segmenta o životu Isusa Krista, snimljenom u siromašnom kraju gdje su se ljudi podvrgavali ruglu u filmu, kako bi dobili nešto za jesti.

Izvrsnim filmom ‘Evanđelje po Mateju’ iz 1964. u kojem Pasolinijeva majka Susanna Colussi glumi Bogorodicu, ogolio je biblijsku priču. Smatra se originalnim tumačenjem Svetog pisma, a hvaljen je kao jedan od rijetkih iskrenih filmskih prikaza Isusovog života. Pasolini je interes za Isusov život pokazivao smatrajući da ima određene poveznice s marksizmom.

Pasolinijevom filmskom karijerom izmjenjuju se ​​osobne, originalne i erotske adaptacije književnih klasika poput ‘Kralja Edipa’ ili ‘Medeje’ u kojima naglašava mitološke i alegorijske strukture.

Njegova ‘Trilogija života’ koja slavi seksualnost, za koju je odabrao ekranizirati pripovijesti koje slave mladost i užitak u životu, vrlo slobodno ih adaptiravši (‘Decameron’; ‘Canterburyjske priče’; ‘Cvijet tisuću i jedne noći’), prikazuje se u sklopu četverodnevne  Retrospektive u pulskom kinu u Valli od sutra do četvrtka.

Kao uvjereni marksist, te već u mladosti deklarirani ateist i outani homoseksualac kroz svoje radove izražava svoje stavove. U filmovima promovira tezu da je svijet sam po sebi svet pa ne treba nekakvu duhovnu bit ili natprirodni blagoslov kako bi stigao u to stanje. U svojoj teoriji filma govori o filmu kao realističkom mediju i ‘jeziku akcije’, ali istodobno i kao o komunikaciji zasnovanoj na iracionalnim oniričkim mehanizmima. U filmovima pažnju pridaje licu glumaca, te izražaju emocija kroz lice.

"... za medij važi isto što i za život - biti besmrtan i neizražen ili se izraziti i umrijeti" (Rasprava o kadru-sekvenci ili film kao semiologija stvarnosti - Discorso sul piano- sequenza ovvero il cinema come semiologia della realtà, 1967). Iz jednog od Pasolinijevih eseja o teoriji filma

Svoja društveno politička gledišta na metaforičan ili izravan način, estetski i stilski različito (poput poetskih, ili pak komičnih, kao i nadnaravnih iskustava vlastitog jastva, te duhovnih snoviđenja i susreta s vlastitom prazninom) iznosi filmovima ‘Teorem’ iz 1968., te ‘Svinjac’ iz 1969., koji djeluju poput svojevrsnog uvoda u njegov posljednji film, antiratnu dramu ‘Salò ili 120 dana Sodome’.

Pasolinijevo misteriozno ubojstvo u Ostiji u studenom 1975. do danas je nerazjašnjeno te je predmet žestokih rasprava. Pridonijelo je stvaranju mita o njegovom dosljednom životnom i umjetničkom antikonformizmu.

Pasolinijeva retrospektiva organizirana je u sklopu popratnog programa 28. Sajma knjige u Puli, te povodom ovogodišnje 100. obljetnice rođenja ovog osebujnog i provokativnog autora, sukobljenih tendencija u pokušajima pomirivanja Isusa, Marxa i Freuda. Jedan je od najzanimljivijih filmskih stvaratelja 60-ih i 70-ih godina, iznimno kompleksnog opusa.

Današnja seksualna sloboda za većinu ljudi zapravo je samo konvencija, obveza, društvena dužnost, društvena tjeskoba, nužna značajka potrošačkog načina života. PP Pasolini

Pasolinijevom pustolovnom humornom dramom, njegovom slobodnom adaptacijom osam Boccacciovih novela istoimenog naziva, ‘Dekameron’, za kojeg je nagrađen Srebrnim Medvjedom u Berlinu u 1971. počinje retrospektiva sutra u 19 sati u Kinu Valli.

U kolažu u kojem se bavi mnogim njegovim omiljenim temama, Pasolini igra ambicioznog slikara freski koji je razočaran izgledom svojih djela.

U utorak u 19 sati slijedi drugi dio trilogije, povijesna humorna drama ‘Canterburyjske priče’ koja strukturom i stilom liči njegovom 'Dekameronu', kojim je u originalu i bio inspiriran srednjovjekovni engleski pisac, Geoffrey Chaucer, autor originalnih priča. Chaucera u svojoj ekspresionističkoj adaptaciji, kojom kritizira općeprihvaćene poglede na seksualnost, igra sam Pasolini. Film je 1972. nagrađen Zlatnim Medvjedom na Festivalu u Berlinu.

Posljednji segment trilogije, ‘Cvijet tisuću i jedne noći’ na programu je u srijedu u 17 sati. Glazbu za film napisao je Ennio Morricone, a film je izvrsno snimio Pasolinijev dugogodišnji suradnik Giuseppe Ruzzolini. Seksualnosti, vrlo iskrene u izričaju, ne manjka, a film se bavi izdajom i pokajanjem. Nagrađen je 1974. Specijalnom nagradom u Cannesu.

Salò ili 120 dana Sodome

Nemilosrdni, sumorni spoj fašističke Mussolinijeve Italije s Markizom de Sadeom i ‘Božanstvenom komedijom’, koji je bio zabranjen u Italiji i mnogim zemljama, proglašen je najkontroverznijim filmom dvadesetog stoljeća.

Narativ prati četiri utjecajna fašista (suca, predsjednika, biskupa i vojvodu), koji otmu 18 mladića i djevojaka, te ih muče i zlostavljaju u dvorcu izvan grada. Česte su scene silovanja, jedenje vlastitog izmeta, parafilija i ostale sadističke perverzije. No, u ovom su filmu, na prekrasan način, suprotstavljene ljepota i brutalnost, i vizualno i zvučno.

Seks u Salòu nasilni je čin, neurotičan bijes buržoazije koja uživa na račun ponižavanja drugih ljudi, s intencijom očuvanja tajnosti, straha, tjeskobe i osobne privilegiranosti. Ovo je jedna od najboljih ikad ekranizacija ljudske potrebe za dominacijom, pritom razlaganja i podjarmljivanja drugog ljudskog bića izvan granica ljudskosti te opasnosti koje proizlaze iz bešćutnosti i posjedovanja neograničene moći.

U Pasolinijevoj viziji, kapitalizam (koji po njemu stvara lažni osjećaj slobode) sinonim je za fašizam, prema nekim njegovim izjavama, čak je i gori, no on je predatorska sila kojoj je potrebna jaka propaganda ili prisilni aparat države, ili oboje. Mladi ljudi (budućnost zemlje) lišeni su ovdje svake utjehe, reducirani na objekt raspoloživ za zabavu svog vlasnika.

U tom kontekstu, usredotočavanje izričito na vizualnu brutalnost promašena je bit filma, jer Salò je Pasolinijeva oštra, brutalna kritika konzumerizma koji svakoga pretvara u robu.

Upotreba fekalija podsjetnik je nama ljudima da smo organski strojevi koji se kroz život pretvaraju u otpad. To je činjenica koju malograđansko potrošačko društvo, sa svojim slojem kršćanske ideologije, mora vješto izbjegavati. Jer svi potrošači moraju nastaviti živjeti poričući vlastitu smrtnost, kako bi mogli neograničeno kupovati bezvrijednu robu.

Upravo je nanošenje fizičke i psihičke boli (sudionici su bili osuđeni i na slušanje ispovijesti dviju grotesknih prostitutki koje su time inspirirale svoje ‘poslodavce’) njegov metaforički i metonimijski prikaz onoga što proces pretvaranja čovjeka u ‘sredstvo za potrošnju materijalističkih dobara’ čini ljudskom tijelu i psihi, kroz dugi, ponavljajući vremenski period, uvijek u novom krugu; a to je sustavno kasapljenje i uništenje.

Pored toga što se i sam Pasolini zatekao u fašističkoj Italiji tijekom Drugog svjetskog rata (čak je bio i na ratištu, s kojeg je pobjegao maskiravši se), njegov je mlađi brat Guido ubijen u Salòu, u gradiću i kratkotrajnoj republici nedaleko jezera Garda, u kojoj je Mussolini uz pomoć nacista diktatorski vladao od kapitulacije Kraljevine Italije, do pred završetak rata.

Stoga je u posljednjem Pasolinijevom filmu, u čijem se gotovo svakom kadru čita njegov intelektualni očaj, dijelom ispričana i bolna osobna priča, kroz brutalnu alegoriju modernog kapitalizma.

Film je nagrađen na Festivalu u Veneciji 2015. za najbolji restaurirani film.

‘Salò ili 120 dana Sodome’, prikazuje se posljednji dan Retrospektive, u četvrtak u 18 sati.