ZAŠTO TAKO SPORO IDE OBNOVA POVIJESNIH GRAĐEVINA? Švicarac Luca Schueli: "Pao sam u duboku depresiju zbog investicije u prelijepoj Savičenti! Nakon 20 godina izgubljenih bitaka stavio sam palaču na prodaju"

Da bismo pokušali odgovoriti na postavljeno pitanje u naslovu, krenuli smo od Svetvinčenta, jednog od istarskih urbanih bisera.

Mogli smo krenuti od Oprtlja, Lindara, Pićna ili Gračišća, svejedno. Situacija se ne mijenja, prastare zgrade propadaju, postupno nestaje kolektivna memorija.

Jednog ćemo se dana naći oko stola, obaviti inventuru i zaključiti kako su nam još ostali more, šume, par ruševina nepoznatog porijekla, na stotine bazena i isto toliko kičastih zgradurina koje se nekom čudnom logikom pozivaju na istarski identitet, na istarsku kolektivnu memoriju.

Jasno je da treba ubrzati, da treba intervenirati, snažno, upravo sad kad je Istra dragocjena, kad se ljudi koji mogu, koji imaju što trošiti, javljaju i kupuju.

Nama je da postavimo pravila igre, nadležnim institucijama povjerili smo dužnost nadgledavanja da se ambijent ne kvari, da se stare kuće i palače obnavljaju po najvišim restauratorskim standardima. Takve standarde, dakako, treba unaprijed postaviti, treba raditi, treba urediti, treba imati točno naznačen sistem obnove.

Iznova se vraćamo u Savičentu, na prelijep renesansni trg. Pisali smo o vrijednoj renesansnoj palači koja gleda prema Kaštelu i koja pokazuje vidne znakove propadanja kamene strukture. Javio nam se vlasnik zgrade koju on naziva “Il mio Palazzolo”, male palače koja raspolaže s 450 kvadratnih metara raspoložive površine u tri etaže.

Zove se Luca Schueli, rođen je 1946. godine u Milanu u obitelji poduzetnika, trenutno živi u Tajlandu, vraća se u Istru u svibnju iduće godine, ali nakon što je pročitao osvrt o sporosti ulaganja u obnovi zgrada u starogradskim jezgrama, poslao nam je pismeno svjedočanstvo.

"Dragi gospodine, ja sam nesretni vlasnik možda najljepše zgrade u Savičentu. Nakon 20 godina izgubljenih bitaka stavio sam palaču na prodaju zajedno sa zgradom koju sam naknadno kupio od domaćih vlasnika i koja se nalazi pored pizzerie Grimani. Prodajem ili pak nudim partnerstvo u ulaganju, vidjet ću ali, sam dalje ne mogu, izgubio sam puno novaca, vremena i živaca. Sa 76 godina nemam više snage nastaviti. Zbog te investicije u prelijepoj Savičenti pao sam u duboku depresiju, udarao sam glavom u zid sve dok nisam puknuo", piše Luca Schueli.

Lijepa renesansna palača nalazi se na trgu u Savičenti, nasuprot kaštela

Švicarac je imao namjeru u saniranoj renesansnoj palači smjestiti restoran i na gornjim katovima sobe za goste. U drugoj zgradi htio je izgraditi mali hotel. Usporedo s investicijama, Schueli je osnovao udrugu 'Collivium Savicenta' radi organizacije kulturnih događaja u gradu.

"Krenuo sam u projekt s arhitektom Veselkom Puhom. Sedam se godina Puh borio s Konzervatorskim odjelom, sustavno su mu projekti odbijeni i onda je odustao, zalupio im vrata i ostavio me da nađem neko drugo rješenje. Odabrao sam tršćansku arhitekticu svjetskog glasa Barbaru Fornasir (umrla je 2019. godine) koja je, među ostalim, sudjelovala u restauraciji kaštela Bembo u Balama. Četiri pune godine arhitektica je konzervatorima nudila projekte, crtala je, prilagođavala se, tražila je objašnjenja ali, uzalud, svaki joj je projekt odbijen. Pred zidom, zatražio sam stručnu pomoć jedne arhitektice iz Zagreba. Pokušala je i ona, ali bezuspješno. Ostao sam s palačom, s drugom zgradom, bez novaca i snage. U međuvremenu došlo je do smjene na funkciji ravnatelja Konzervatorskog odjela, izabrana je gospođa Lorella Limoncin Toth i izgledalo je da će sve krenuti na bolje. Rečeno mi je da su Fornasirovi projekti dobri, da se može krenuti, ali da za konačno odobravanje bilo je nužno imati potpis lokalnog arhitekta odobren od strane konzervatora (un architetto locale, approvato dal Konzervator, piše u original svjedočanstvu na talijanskom jeziku). Pronašao sam arhitekticu, rekla mi je da je Fornasirov nacrt dobar no, obavijestila me da potpis ima cijenu. Tražila je od mene više nego što sam platio Barbaru Fornasir za četiri godine rada. (chiese per la firma piu’ di quanto io avessi pagato la Fornasir in quattro anni,  u originalu). Nisam imao taj iznos ali, i da sam ga imao, kao dobri Švicarac ne bih nikad to platio. Uslijedilo je razdoblje dvogodišnje depresije iz koje sam se izvukao zahvaljujući prijateljima koji su mi i financijski pomogli”, piše Luca Schueli.

Pitali smo sugovornika da li mu je Konzervatorski zavod stavio na raspolaganje popis odobrenih arhitekata. Odgovorio nam je potvrdno, rekao je da je na popisu bilo tri-četiri arhitekata.

Pitali smo ga još jednom je li izabrani arhitekt taj koji je tražio naplatu potpisa. Odgovorio nam je potvrdno.