Razgovarao sam s preživjelim mještanima i normalno, dotakli smo se vlasničke strukture zgrada. Uz općinu Grožnjan gradić ima preko stotinjak vlasnika derutnih kuća koji su raspršeni po svim kontinentima. No, oni su uvjereni da to nije nepremostivi problem, ono što nedostaje je jasni program revitalizacije, nema snage, nema volje
Razgovarao sam s preživjelim mještanima i normalno, dotakli smo se vlasničke strukture zgrada. Uz općinu Grožnjan gradić ima preko stotinjak vlasnika derutnih kuća koji su raspršeni po svim kontinentima. No, oni su uvjereni da to nije nepremostivi problem, ono što nedostaje je jasni program revitalizacije, nema snage, nema volje
Otkrio sam Završje negdje u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća. Prvu osobu koju sam upoznao bio je sad pokojni (umro je 2004. godine) šior Gigi Fabris, zvonar crkve u srednjovjekovnom gradiću. Bilo je vrijeme prvog saziva županijske skupštine u kojoj je dominirao IDS s preko 70 posto osvojenih glasova na izborima 1993. godine.
Taj mi se biser ukazao zahvaljujući tršćanskom prijatelju koji je, redovito, svaki tjedan, kružio Istrom. Nakon zavoja ispod mjesnog groblja, silazeći cestom pokraj stancije na brežuljku Montisel zaustavio sam auto i snimio prvi puta, danas poznatu siluetu gradića, simbol ljepote unutrašnje Istre.
Bio sam sa sinom sredinom tjedna, zaustavio sam auto na istom mjestu i promatrao ono što se tvrdoglavo, u još tvrđim glavama političara, predstavlja kao ikona istarske posebnosti.
Sve je u ruševnom stanju kao prije trideset godina, sve je prazno kao neki, ratom zahvaćeni grad na prvoj crti bojišnice. Završje je doživjelo teško bombardiranje, ili, ako hoćete, razoran udarac još težeg potresa.
Čeka se na obnovu. Koju? Kad?
Nije vrijeme problem već laži koje se obnavljaju i umnožavaju i relativiziraju vrijeme. Kao da to ne pripada nama ili pripada ukoliko služi nekoj izmišljenoj sceni, nešto što je izvan nas, kruži mimo nas.
Kad bi netko uskliknuo: „To je istarska sramota“, laž bi i dalje bila vjerodostojnija od zbilje.
Završje raspolaže i s nekim datumima, kao, primjerice, deveti rujan 2008. godine kada je istarskoj javnosti, bombastično kao uvijek, predstavljen projekt R.E.D.D. H.I.L.L. o revitalizaciji Završja. Krenulo se programom rekonstrukcije zgrade bivše škole koja je pretvorena u polivalentni centar.
Radovi su počeli šest godina kasnije.
Uloženo je 384.152 eura: Europska komisija financirala je radove u iznosu od 288.114 eura, a Istarska županija u iznosu od 96.038 eura. Tadašnji župan Ivan Jakovčić govorio je o planu: „sustavne obnove urbane sredine koja uključuje hotele i ruralne sadržaje, čime će postati srednjovjekovni gradić-hotel“.
Zanimljivo, Jakovčić je tada ustvrdio da je Završje jedino mjesto u Istri za koje obnova još nije počela. Završje je nekad brojalo oko 460 stanovnika, danas je spao na tridesetak. Župa je brojala oko 2000 žitelja jer okolica vrvi od sela i zaselaka.
Razgovarao sam s preživjelim mještanima i normalno, dotakli smo se vlasničke strukture zgrada. Uz općinu Grožnjan gradić ima preko stotinjak vlasnika derutnih kuća koji su raspršeni po svim kontinentima. No, oni su uvjereni da to nije nepremostivi problem, ono što nedostaje je jasni program revitalizacije, nema snage, nema volje.
Kao da je kulisa sama po sebi dovoljna da bi se zadovoljio ego pojedinih tvoraca istarske marketinške zbilje.
Sudbina Završja može poslužiti kao metafora sudbine stranke (IDS) koja je početkom devedesetih godina gradila politički uspjeh na jakim emocijama žitelja poluotoka.
„Mi smo tu i mi znamo kako najbolje urediti zavičaj“ govorilo se, izmišljajući neku posebnost, gotovo isključivost koja, na kraju balade, nije imala pokrića. U biti mi smo Istrijani ili Istrani u prosjeku loši jednako kao i ostatak države... Ništa bolji, govorim svakako o porocima.
Objektivnih razloga da se srednjovjekovni gradić prepusti zaboravu i konačnom propadanju nema. Današnji pravni okviri nude niz mogućnosti rješavanja stanja vlasničke raspršenosti ali, to podrazumijeva smišljeno partnerstvo javnog i privatnog kapitala.
Smišljena revitalizacija provodi se, među ostalim, i kroz metodu sudskog pologa kojim se rješavaju postupno potraživanja manjinskih vlasnika, kad se ti isti jave. Svaka srušena kuća ima vlastitu povijest, dio je povijesti urbane cjeline, ako nisi izvršio rentgensku analizu svakog pojedinačnog slučaja ne možeš intervenirati.
Postoji vrijedno pravilo stručnjaka koji se bave restauracijom zapuštenih objekata: „Ako ne znaš što ćeš s njim, najbolje ne dirati“. S obzirom da se još ne zna što sa Završjem, osim političkog mudrovanja o nekom gradiću- hotelu, čekajmo na neka bolja vremena na neki novi uzlet istarskog duha.
Ukoliko još niste obavili božićno-novogodišnju kupovinu donosimo vam nekoliko ideje za originalne darove
U Puli sam pronašao dvjestotinjak starih, unikatnih kvaka iz doba Austro-Ugarske i nekoliko iz doba Italije. Najviše ih ima na Monte Zaru, nešto u starom gradu u Dobrilinoj, Cankarevoj ulici, nekoliko je divnih primjeraka na zgradi Admiraliteta na pulskoj rivi...Mislio sam da će ih biti više sačuvano na Verudi u starim vilama, no nisam imao sreće. Puno je vrata zamijenjeno, kvake su izgubljene, zamijenjene jeftinim plastičnim verzijama, veli Hrelja
Jeste već kupili darove? Ukoliko niste sutra vam donosimo vodič kroz božićnu kupnju koja se vodi načelom: lokalno, autohtono, ručno rađeno. Donosimo i priču o Puležanu koji po Istri lovi posve neobične stvari. I to ne puškom nego aparatom. Za sebe kaže "Nisam ja fotograf, ja sam školovani zidar”
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
