Život u topu kojeg nema: dubina bez urona

Roman Život u topu kojeg nema Nenada Stipanića kreće se unutar već dobro poznate linije suvremene domaće autofikcije: od jugoslavenskog djetinjstva, preko ratnog iskustva, do kasnije, vremenski odmaknute perspektive iz koje glavni lik rekonstruira vlastiti život. Neonovu priču tako pratimo u fragmentima, od djetinjstva u Senju, preko mladosti u Rijeci, vojske u Puli, do odrasle dobi u Berlinu, pri čemu Berlin služi kao okvir iz kojeg se pripovijest priziva i u koji se vraća. 

Neona upoznajemo kao šestogodišnjeg dječaka kojeg odgajaju djed i baka. Djed, partizan opterećen ratnim nasljeđem, paranoičan, ali i brižan skrbnik, konzistentno je karakterno oblikovan. Baka i djed posvećeni su unuku kojeg je majka napustila, dok otac radi izvan mjesta. Neon se postupno oblikuje kao pasivan promatrač sklon povlačenju; suočen s pritiscima stvarnosti, razvija bijeg u maštu kao način nošenja sa stresom i nesigurnošću. Taj će mehanizam zadržati kroz sve kasnije faze života, pri čemu se infantilne fantazije pojavljuju često i bez učinka. U počecima je dječja perspektiva neuvjerljiva jer glas ne prati dob lika, pa djeluje kao naknadno oblikovana retrospekcija, no u kasnijim dijelovima glas se usklađuje s likom i postaje sugestivniji. 

Dio romana bavi se služenjem vojnog roka u Puli. Prikaz vojarne na Muzilu, svakodnevice vojnika, hijerarhije i neizvjesnosti temelji se na prepoznatljivim situacijama i detaljima s kojima će se najlakše povezati generacijski čitatelji sličnog iskustva. U tim su scenama dosljedno oblikovane već poznate karakteristike lika, ali se istodobno bez prethodne pripreme naglo uvode novi elementi nenaznačeni ranije, poput sklonosti tabletama, morfiju i ljepilu. Dodatno, pojedini prijelazi između rečenica izvedeni su bez dovoljno asocijativne ili logičke povezanosti, a povremeno se javljaju i unutarnje nedosljednosti u vremenu i situacijama koje narušavaju uvjerljivost pripovijedanja.

Zbog takvih upada roman na više mjesta gubi koherenciju. Time se smisao prepušta naknadnom povezivanju: važni elementi, poput suicidalnosti, alkohola, obiteljskih odnosa pa i astme, ubačeni su nelinearno i bez jasne funkcije, zbog čega se prestaje razlikovati što je ključno, a što usputno. Primjerice, u berlinskim poglavljima Neon usputno navodi da ne pije alkohol jer tada postaje zao, što se očituje i u izboru bezalkoholnog piva, no taj podatak ostaje izoliran bez potvrde u radnji. Fragmentarnost i skokovi u pripovijedanju ne opravdavaju izostanak razrade takvog elementa, osobito zato što se nigdje u tekstu ne pojavljuje situacija u kojoj bi se takva promjena ponašanja očitovala. I ovdje ostaje isti dojam: potencijalno važan uvid ostaje neiskorišten. 

Stilski se roman kreće između dnevničkog zapisa, toka svijesti i epizodne naracije. U dionicama koje se oslanjaju na konkretne situacije roman je uvjerljiv, no učestalo posezanje za objašnjenjima slabi njegov učinak. Posebno je upadljiva prečesta uporaba crtice kao mjesta rečeničnog zaključka; ona dodatno zatvara značenje objašnjenjem već izrečenog, stvarajući dojam mehaničnosti. Tekst je u cjelini lako čitljiv, ali nerijetko preopterećen informacijama koje nemaju relevantnu ulogu. 

Unatoč tim slabostima, priča ima čvrstu tematsku srž: prikaz glavnog lika formiranog u okolnostima nesigurnosti, nasilja i emocionalne nestabilnosti, koji u odrasloj dobi pokušava uspostaviti unutarnji mir. Život u topu kojeg nema raspolaže prepoznatljivom kronološkom linijom, uvjerljivom životnom građom i snažnim uporištima, ali u pojedinim dijelovima ostaje nedovoljno oblikovan i previše prepušten čitatelju. 

Nenad Stipanić, Život u topu kojeg nema, Sandorf, 2025., 158 str.