Bojan Blagonić: "Amonij curi u tlo, a Kaštijun ide prema katastrofi. Hoćemo li čekati da dobijemo svoj Gospić?"

Bojan Blagonić, nekadašnji član Nadzornog odbora Kaštijuna i aktivist građanske inicijative "Čist zrak, duga ljubav", godinama upozorava na probleme županijskog centra za gospodarenje otpadom. U intervjuu za Istra24 govori o odgovornosti Grada Pule i Istarske županije, političkim prepucavanjima oko Kaštijuna te zašto Kaštijun u ovom obliku treba pod hitno zatvoriti.

Nakon ostavke u Nadzornom odboru  godinama upozoravate na ozbiljne probleme u radu Županijskog centra za gospodarenje otpadom. Što je danas  najveća opasnost za građane i okoliš i zašto smatrate da se situacija više ne može odgađati, odnosno da je neodrživa?

Što se tiče situacije s Kaštijunom, ona je definitivno eskalirala do neviđenih razmjera. Pozivam vas da netko od vaših reportera napravi snimak centra dronom. Sve će vam biti jasno. Na Kaštijunu se trenutno nalazi toliko bala goriva iz otpada da bi one poredane jedna do druge stigle od Kaštijuna do Rovinja i to cestom. Lanac bala bio bi dug 40 kilometara. Da ne govorimo o 14.000 tona metalne frakcije odložene na zemlju iza starog Kaštijuna, pa o tome da je Republika Hrvatska napustila tehnologiju bioreaktora kakva se primjenjuje na Kaštijunu te da ni jedan postojeći, pa ni budući centar u Hrvatskoj neće imati ovu tehnologiju. Od jedanaest centara u državi, samo najstariji, Marišćina i Kaštijun imaju ovu tehnologiju koja je između ostalog prepoznata kao rizična za okoliš.

Kada govorite o tehnologiji, što je problematično? 

Možemo pričati i o propustima u projektiranju postrojenja centra u dijelu ventilacije koja nema dovoljni kapacitet, pa se postrojenje ventilira zrakom, a čestice fine prašine lete do naših domova. Možemo govoriti  o ogromnoj količini vode kišnice koja je u više navrata poplavila bioreaktorsko odlagalište te potencijalnom pucanju brtvenog sloja dna bazena bioreaktora. Ne manje bitno je naglasiti preopterećenost i istrošenost strojeva, manjak održavanja, nedostatke na poluprikolicama. O financijama da ne govorimo. Kaštijun je uslijed nebrige odgovornih došao do točke pucanja, a uz to je i zastario sustav rizičan za okoliš. Vrijeme i nebriga su ga pregazili. Posljedice svega ovoga trpi nekoliko tisuća ljudi u okolici i sama priroda.

Koliko ste uopće kao član Nadzornog odbora mogli utjecati na odluke?

Na ozbiljne probleme Kaštijuna upozoravao sam kroz inicijativu Čist zrak duga ljubav počevši od rujna 2019. kada je i osnovana, dakle puno ranije od mojeg članstva u NO-u. To je ljeto bilo prvo ljeto rada centra sa prvim apokaliptičnim zagađenjima zraka i tada se održala prva tematska sjednica vijeća Općine Medulin na temu Kaštijuna na kojoj sam iznio sve tadašnje probleme rada centra.

Moram bit iskren i priznati da danas žalim za mojom odlukom da budem dio samog sustava u smislu članstva u nadzornom odboru. Istovremeno ne prihvaćam tezu da je najlakše napadati sustav, tražiti zatvaranje i premiještanije, a pri tome se ne uhvatiti u koštac s problemom i predložiti alternativu zatvaranju. Ovdje je riječ da sustav ne ispunjava ono na što se obvezao i ne poštuje se zakon. Zašto bi se netko od nas mještana morao založiti popravljati sustav i nuditi rješenja kad sve ono što je obećano nije ispunjeno, i tako već osam godina.

Međutim, i kada se kao pojedinac prihvatite biti dijelom sustava, kao što sam ja svojevremeno bio samo jedan glas u nadzornom odboru, nemate snagu nadglasati odluke, a u konačnici završna riječ je na Skupštini koju čine Grad Pula i Istarska Županija kao vlasnici Kaštijuna. Sama činjenica da je u trenutku moje ostavke kao člana NO-a, ostavku zbog neodgovarajuće suradnje sa skupštinom podnio i Valerio Drandić, dugogodišnji visokopozicionirani član IDS-a, dovoljno govori kakve sam ja, kao nestranački pojedinac, imao šanse utjecati na Skupštinu i njene odluke. Također, kao član NO-a imate određene obveze, odgovornosti i ograničenja u djelovanju spram trgovačkog društva pa vam "aktivističke" metode nisu moguće.

Jedino što smatram dobrim u mojem članstvu, kao i članstvu drugih osoba s područja općine Medulin je to da ste upoznati do neke mjere s poslovanjem i aktivnostima društva pa ih možete podržati ili se pobuniti ukoliko nisu u interesu lokalne zajednice. Navesti ću primjerice ideju o gradnji energane na Kaštijunu koju nisam podržao. S druge strane, trebalo je proći nekoliko dana da uopće budem obaviješten kao član NO-a o eksploziji bio boksa koja se desila samo dan prije odražavanja lokalnih izbora 2021. a koja je bila značajan incident u centru. Dakle, informacije se selektivno iznose čak i članovima Nadzornog odbora.

"Do 2040. godine planirano odlaganje skoro tri milijuna tona otpada"

Analize otpadnih voda upućuju na onečišćenje koje je vezano uz višegodišnje odlaganje željezne frakcije. Što konkretno pokazuju rezultati analiza i koliko je, prema vašim saznanjima, takvo onečišćenje ozbiljno za okoliš i zdravlje ljudi?

Na Kaštijunu se nepropisno, na zemljanoj površini, trenutno nalazi 14.000 tona metalne frakcije pomiješane sa drugim primjesama komunalnog otpada. Takva mješavina otpada ne može se kategorizirati te ju je nemoguće plasirati na krajnju oporabu. Ona se prvenstveno dešava zbog nedostataka u procesu obrade, no i zbog lošeg i neprimjerenog otpada koji stiže na Kaštijun.

Budući da se ove tisuće tone otpada nalaze na zemljanoj površinu, sve oborine koje padaju po ovom otpadu završavaju u tlu i vodama te se prelijevaju na okolnu poljoprivrednu površinu. Analiza površinskih voda koje okružuju ovaj otpad pokazala je vrlo visoko onečišćenje primjerice željezom, amonijem i nitratima. O tome je uprava Kaštijuna početkom 2023. godine obavijestila vlasnike i javnost. Analiza je pokazala visoki ekološki rizik. Koliki je razmjer onečišćenja i koliko ono utječe na prirodu nemam saznanja, no mislim da se ništa ozbiljno po ovom pitanju nije pokrenulo. U međuvremenu je na to područje odloženo još par tisuća tona otpada. O toj nebrizi institucija govorim.

Godinama građani i građanske inicijative upozoravaju na probleme Kaštijuna i prosvjeduju, ali njihovi se zahtjevi uglavnom ignoriraju. Kako je moguće da su se vlasti - i gradske i županijske - mijenjale, a ključni problemi Kaštijuna ostali isti? Tko je po vama najodgovorniji za to što se problem nije riješio?

Smatram da je broj ljudi, koji su osvijestili Kaštijun kao ugrozu i koji se javno i otvoreno protive tome da ih se prestane trovati, još uvijek mali, a znamo da politika ne reagira na manje skupine. Nažalost, utjecaj Kaštijuna na ljude i prirodu te na djelatnosti juga Istre je enorman. U planu je na lokaciji Kaštijun do 2040. godine odložiti ukupno skoro tri milijuna tona otpada. Milijun i pol tona je već odloženo. Rizik koji ovaj otpad predstavlja za prirodu i indirektno životu i radu na ovim prostorima je nezamisliv.

Za razumijevanje problema Kaštijuna moram spomenuti i vlasništvo. Istarska županija već godinama kaže da ona ne bi trebala biti vlasnik već da vlasništvo mora biti raspoređeno na lokalne samouprave koje donose svoj komunalni otpad na Kaštijun tj. koje sudjeluju u vraćanju kredita. Zanimljivo, jer je upravo Županija osmislila i bila nositelj Društvenog ugovora. Dakle, imamo jednog vlasnika koji to ne želi biti, pa se u skladu s time i ponaša, odnosno ne djeluje. Drugi vlasnik, Grad Pula, je posljednjih šest godina rada centra promijenio tri gradske uprave čime se narušavao kontinuitet i smjer upravljanja. U ovom slučaju imamo brak u kojem jedan bračni drug ne želi uopće biti u braku, a još mu se pri tome i mijenjaju bračni partneri koji su k tome i neiskusni. To je samo po sebi recept za katastrofu.

S druge strane, ne postoji jedinstvo gradova i općina po pitanju gospodarenja otpadom u Istri. Dapače, svi su jedinstveni u tome da Kaštijun mora primiti sav komunalni otpad kojeg proizvedu, bez obzira na njegov sadržaj i da ga Kaštijun mora primiti odmah i to po najniže mogućoj cijeni. To tako ne ide. Solidarnost za jug Istre ne postoji. Bitno je da njima ne smrdi u korti. To šta nama smrdi to nije njihov problem. Odgovornost vidim na Gradu Puli i Istarskoj Županiji. Od njih mora krenuti inicijativa. Županija primjerice već tri godine kasni s donošenjem Plana gospodarenja otpadom koji je osnova za određivanje infrastrukture gospodarenja otpadom.

Treba li Kaštijun u ovom obliku zatvoriti, privremeno zaustaviti ili hitno rekonstruirati?

Moram vas podsjetiti da je Kaštijun još 2019. godine bio djelomično rekonstruiran pri čemu se uložilo tadašnjih 30 milijuna kuna. Kao što znamo nikakva značajna poboljšanja se nisu postigla. Kaštijun u ovom današnjem obliku treba što prije zatvoriti, a njegov rad odmah zaustaviti ukoliko nije u mogućnosti obrađivati otpad bez štete za ljudsko zdravlje, prirodu i gospodarstvo juga Istre.

Za Kaštijun je odabrana najjeftinija verzija MBO tehnologije i spočitavati Zagrebu da su oni odabrali tehnologiju ne stoji. Zašto se obzirom na značajke lokacije i značajke generiranja otpada u Istri kao turističkoj regiji nije odabrao skuplji koncept MBO-a koji je odabran za ostalih devet centara u Hrvatskoj? Odabrali smo MBO s Temua pa se sada čudimo zašto smo došli tu gdje jesmo. Karikiram, ali shvaćate poantu.

Zagovarate zatvaranje, ali kamo onda s otpadom?

Novi istarski centar mora biti na drugoj lokaciji jer se lokacija Kaštijun nalazi na brdu od 50 metara nadmorske visine, s dominantnim vjetrovima koji pušu prema tri velika naselja općine Medulin. Bioreaktor je još 20 metara više tj. na 70 metara nadmorske visine. Nadalje, tehnologija primijenjena na Kaštijunu se, kao što sam već rekao, u Hrvatskoj više ne primjenjuje, osim na bratu blizancu Kaštijuna - riječkoj Marišćini. Ta dva centra velik dio obrade otpada provode na otvorenim plohama i emisije u zrak su neminovne. Također, Kaštijun je imao osam godina pokazati da može, ali dokazalo se da ne može. Hoćemo li čekati 2040. da zaključimo kako Kaštijun nije zadovoljio na ispitu, pa to već sada znamo.

Rekonstrukcija nije moguća, kao ni promjena na novu, ekološki prihvatljiviju tehnologiju po uzoru na svih ostalih devet centara u Hrvatskoj. Kaštijun treba presložiti iz temelja, a to na istoj neprimjerenoj lokaciji, ne bi imalo smisla. Vezano na pitanje gdje s istarskim otpadom ukoliko Kaštijun stane, pitam se da li je taj uvjet kontinuiranog rada Kaštijuna iznad uvjeta zdravlja ljudi i očuvanja prirode?

Znate i sami da je Kaštijun već stao u ljeto 2022. godine. U to je vrijeme sav komunalni otpad Istre jednostavno bio deponiran na bioreaktorsku plohu. Govorimo o tisućama tona otpada tijekom tih mjesec dana. To je narušilo stabilnost i procese u bioreaktoru i nanijelo nepopravljivu štetu u budućoj eksploataciji bioreaktora. Znači, i sa ovakvim Kaštijunom, Istri treba alternativna lokacija zbrinjavanja otpada u slučaju havarije.

Na Kaštijunu ne bi smjela biti niti jedna bala, a ima ih 35 tisuća!

Posebno zabrinjava pitanje SRF-a i bala koje se gomilaju i doslovno "gutaju" centar. Koliko je takav način skladištenja još uopće prihvatljiv?

Bale su vječiti problem Kaštijuna. Jedan dio problema leži u sustavu zbrinjavanja goriva iz otpada na razini Republike Hrvatske što je na Zagrebu da riješi, dok je drugi problem u lošoj kvaliteti tog otpada gdje je potpuna odgovornost Istre. Projektom Kaštijuna kao i dozvolom za rad, na Kaštijunu ne bi smjela biti niti jedna jedina bala, a ima ih trenutno 35.000 tisuća! Kao što sam rekao, ove bale poredane jedna do druge stignu točno do centra Rovinja. Njihovo zbrinjavanje koštati će nas građane Istre skoro 10 milijuna eura.

Bale su, baš kao i metalna frakcija, skladištene na zemlji i sve oborine koje padaju po njima završavaju u tlu. Doduše obložene su folijom ali ima i otvorenih. Također, toliko ih se nagomilalo da su velikim dijelom odložene izvan granica centra, na državnom zemljištu, što predstavlja i sigurnosni rizik. Ovakav dosadašnji način skladištenja bala nije ekološki prihvatljiv, dapače, nije legalan.

One bi u narednim mjesecima, kako smo informirani od strane Kaštijuna, trebale biti postepeno odvedene. U međuvremenu, nastati će 10.000 novih u godinu dana. Ako se ovako nastavi, mi ćemo u blizini naših domova imati konstantan rizik 10.000 bala goriva iz otpada. Da ne kažem da se prema projektu Kaštijuna trebalo proizvoditi 25.000 bala godišnje, što znači da 15.000 tona goriva iz otpada godišnje koje je prema planu moralo završiti u balama, odlazi na bioreaktorsku plohu. To je poražavajuće, a i protivno je ciljevima koje je zadala Europa financirajući ovaj projekt.

Kako komentirate činjenicu da se u MBO postrojenju i dalje zajedno obrađuju miješani komunalni otpad i biootpad i da to još uvijek nitko nije uspio zaustaviti?

O biootpadu je trebalo razmišljati prije otvaranja centra na način da je profunkcionirala selekcija biotpada u Istri, a onda da se tek otvorio centar. To nije napravljeno. Imamo lokomotivu, a nemamo tračnice. To se nije učinilo iz razloga što su lokalne samouprave vjerovale kako će Kaštijun "izdržati" obradu cijele količine biootpada koji se nalazi u komunalnom otpadu. Sama riječ MBO uključuje biološku obradu, pa su se očito, što iz neznanja što iz neiskustva, ali i sa financijske strane, vodili time. Ovo moju konstataciju potvrđuje i činjenica da su gradovi, tada svi pod IDS-om, pokušali iskamčiti od ministarstva da im se smanji penalizacija slabog selektiranja bio otpada, potpisavši "Deklaraciju o postupanju s biorazgradivim otpadom". Zapravo su htjeli da im Ministarstvo pod postotkom selekcije prihvati biootpad kojeg u komunalnom otpadu šalju na Kaštijun, a čiji je postotak u komunalnom otpadu otprilike 37 posto. Naravno, to nije moglo biti prihvaćeno.

Druga bitna činjenica je da je ovakav sustav, svima najjeftiniji. Gradovima i općinama je jeftinije sakupljati bio otpad kroz komunalni otpad i takvog ga poslati na Kaštijun nego imati cijelu infrastrukturu prikupljanja bio otpada zasebno i još k tome skupo plaćati njegovo preuzimanje na krajnju obradu. Kaštijunu je s druge strane također jeftinije kada smrdi. Znači da ne moraju trošiti električnu energiju na dugotrajno sušenje, ne moraju trošiti pretjerano i na prekrivanje odloženog otpada. Ako otpad prekomjerno prekrivate na bioreaktorskoj plohi, ispuniti ćete plohu ranije i time gubite vrijedan volumen koji vas u konačnici skupo košta. Ukratko, sa smradom, su svi na dobitku, osim naravno mještana, poduzetnika u okolici i same prirode.

I ranije ste kao član Nadzornog odbora Kaštijuna upozoravali da gospodarenje otpadom u Istri u kolapsu. Ima li ikakvih pomaka?

Sustavno gospodarenje bio otpadom u Istri ne postoji, ni približno u mjeri koja je zakonski određena i sustavu s Kaštijunom potrebna. Bio otpad se Istri jednostavno dešava, i njime ne gospodarimo. Postoje manje iznimke, no nedovoljno da naprave razliku. Primjerice, u Puli tek četiri Mjesna odbora imaju smeđe kante za biootpad, a i oni koji ih imaju, u njih ide samo zelenilo, a ne obrađena hrana. To je porazno.

Lokacija sušionice mulja bitna je kako bi se dalje nastavio projekt Pula centar. Je li točno da je izdana građevinska dozvola na području Kaštijuna? Što bi izgradnja takvog dodatnog postrojenja značila za južnu Istru?

Ne bih uopće povezivao ŽCGO Kaštijun i njegove probleme s odlukom o sušionici. Ovi pogoni svaki za sebe predstavljaju postojećeg i budućeg zagađivača juga Istre. Lokacijska dozvola za sušionicu mulja je sigurno izdana i ona se može naći na službenim web stranicama projekta. Imam informaciju da je zatražena građevinska dozvola, no ne znam u kojoj je to fazi. Moram naglasiti da Studija utjecaja na okoliš nije uopće rađena za sušionicu već je sušionica spomenuta u studiji za Uređaj za pročišćavanje otpadnih voda (UPOV Stoja). No ovog se puta išlo toliko daleko da ne samo da je kao u slučaju Kaštijuna Studija utjecaja na okoliš frizirana, već uopće nisu sagledani utjecaji na okoliš. Pod kojim je to proceduralno pravnim manevrom izbjegnuto ne znam, ali činjenica je da je Ministarstvo nažalost prihvatilo takvo tumačenje pravila o studijama.

Na Kaštijunu imamo stari Kaštijun sa svojom bakljom za metan. Imamo novi Kaštijun sa svime ovime o čemu pričamo. Imamo zonu za gospodarenje životinjskim otpadom, strvinama. I sada nam još k svemu tome treba sušenje fekalija na površini nogometnog stadiona. Ovakvi pogoni se koriste biološkim ili kemijskim scrubberi-ma za čišćenje zraka koji izlazi iz pogona. U realno nemogućem slučaju i da ne smrdi, zrak koji bi vjetar nosio prema našim mjestima bio bi začinjen kemijski obrađenim zrakom iz ventilacije centra. No ne moramo ići daleko, dovoljno je otići do Poreča gdje je sagrađena sušionica vrlo brzo zatvorena zbog smrada.

"Propaganda je da udišemo zrak prve kategorije"

Nakon slučaja s otpadom u Gospiću i snažnijeg pritiska građanskih inicijativa stječe se dojam da se politika tek sada ozbiljnije uključuje u pitanje gospodarenja otpadom u Istri. U inicijativi upozoravaju da bi se na Kaštijunu mogao ponoviti "gospićki scenarij", pitajući se je li Kaštijun zapravo "neotkriveni Gospić"? Kako na to gledate? 

Gospićki slučaj je pokrenuo pitanje načina obrade i zbrinjavanja otpada u Republici Hrvatskoj te osvijestio širu javnost o ovom problemu. Prvenstveno se to desilo jer se prvi put dokumentiralo značajno onečišćenje okoliša opasno po ljudsko zdravlje, te ga se povezalo s konkretnim otpadom.

Znači, imamo direktnu poveznicu otpad-onečišćenje-utjecaj na zdravlje. Sve što sam vam danas ispričao, što pričam već godinama vezano uz Kaštijun, nažalost ne ostavlja puno prostora drukčijem tumačenju nego da idemo prema katastrofi. Prisjetimo se da je u Gospiću riječ o 35.000 tona otpada. Na lokaciji Kaštijun danas imamo milijun i petsto tisuća tona svakakvog otpada, a planira se još toliko. Morate znati da se posljednjih godina, od sveg otpada koji je došao na Kaštijun, na Kaštijunu zadržalo 75% te količine. To je izuzetno porazan podatak i svodi ekstra skup sustav Kaštijuna na razinu nekadašnje deponije, odnosno rupe u zemlji.

Aktualna pulska vlast predvođena SDP-om, odnosno Grad Pula kao većinski vlasnik Kaštijuna, na vlasti je oko godinu i pol. Što su  u tom razdoblju konkretno napravili da riješe probleme Kaštijuna ili, da preformuliram pitanje - što nisu napravili, a trebali su? Vidite li ikakve pomake za poboljšanje rada Kaštijuna u odnosu na prethodnu vlast?

Današnjoj pulskoj vlasti zamjeram manjak vizionarstva i hrabrosti donijeti strateške odluke u korist zdravlja ljudi i prirode. Od socijalista čovjek bi očekivao veću empatiju prema narodnom dobru i dobru naroda. Što se tiče upravljanja Kaštijunom, dolaskom direktorice (Anja Ademi op.a.) pomaci se vide, ali oni su, iako značajno skupi i veliki, tek kozmetičke prirode, jer se utjecaj na zrak i vodu nije promijenio i neće se nikada promijeniti s ovakvim centrom.

Unatoč tome što je spriječen dovoz viška otpada u ljetnim mjesecima, i ovo ljeto smo svjedočili istom smradu kao i prošlog ljeta kada su viškovi dolazili. Dapače, rujan je bio jedan od najgorih mjeseci po pitanju smrada. Procedure rada pogona u podtlaku i dalje se ne poštuju te se iz pogona ispušta smrad i čestice prašine bez obrade. Očekivao sam da će to dolaskom direktorice biti riješeno međutim bio sam u krivu.

Pozitivni pomaci o kojima govorim uključuju prekrivanje bioreaktora folijom, no to ne bi nazvao uspjehom budući da je to obaveza centra i spada pod normalan rad i proceduru. To je kao da novinara dižemo u nebesa, jer je napisao članak ili mene kao inženjera što sam izradio nacrt. To se podrazumijeva za posao kojim se bavite. I da, naravno da taj pothvat prekrivanja folijom nije smanjio smrad iako su to pompozno najavili u medijima na sam dan prosvjeda. Takva medijska propaganda bez temelja, kao i ona da udišemo zrak prve kategorije, to se ne radi. Ne proturječite putem medija narodu koji je godinama u strahu za zdravlje i muci i ne natječete se s njime tko je glasniji. To se jednostavno ne radi. Vjerovao sam da su ta vremena prošla.

Od stvari koje sam očekivao od Gradske uprave bio je također pronalazak nove lokacije za sušionicu fekalnog mulja ili alternativnog tehnološkog rješenja. Međutim, opet razočarenje, nastavili su kao njihovi prethodnici istim smjerom planirajući donositi 10.000 tona fekalnog mulja godišnje na lokaciju Kaštijun. Također, nisu puno učinili ni po pitanju selektiranja bio otpada u Puli. Premalo je mjesnih odbora pokriveno, a kao što sam već rekao, riječ je o selektivnom prikupljanju zelenog otpada. Dakle ne radi se o obrađenoj hrani koja je prvenstveni problem Kaštijuna.

Mission impossible

Kada biste imali mogućnost donijeti tri ključne odluke o Kaštijunu koje bi morale biti provedene odmah, koje bi to bile? Što pod hitno treba učiniti da se zaštite građani i okoliš?

Prvo, pod hitno treba donijeti Plan gospodarenja otpadom za Istarsku županiju s definiranom lokacijom novog centra te započeti radnje planiranja novog modernog centra s primjerenom tehnologijom za Istru kao regiju. Osim nepovoljnih atmosferskih uvjeta lokacije Kaštijun, pokazalo se da je rad potreban za dopremiti komunalni otpad iz cijele Istre izrazito nesrazmjeran između gradova. Primjerice, Umag i Poreč zajedno proizvode više otpada od Pule, a udaljeni su u prosjeku 70 kilometara od Kaštijuna dok je Pula na samo 5 kilometara udaljenosti. Gdje je tu logika?! Također, plan mora definirati svu ostalu infrastrukturu u smislu sortirnica, kompostana i ostalih postrojenja.

Također, pod hitno se mora ukloniti 35.000 bala goriva iz otpada te 14.000 tona metalne frakcije s Kaštijuna. Sanirati površine i provesti analize tla i voda kako bi se saznalo koji je razmjer napravljene štete za okoliš. Naime, 50.000 tona otpada ove vrste moglo je napraviti ogromnu štetu. Dok sada pričamo, metali i amonij cure u tlo.

Zagađenje zraka s Kaštijuna mora momentalno prestati. Pogon mora raditi u podtlaku, a sa bioreaktora ne smije biti emisija. Smrad se može momentalno zaustaviti ukoliko Kaštijun prestane primati količine otpada koje ne može propisno obraditi. Ako treba sušiti otpad pet tjedana kako bi se postigla željena vlažnost, neka tako i bude. Otpad kojeg ne može obraditi na primjeren način, neka uopće ne preuzima ili neka ga preuzme u sljedećih pola godine.

Župan Miletić je svojevremeno na sjednici Županijske skupštine izjavio da je uvjeren da se u ovom mandatu, točnije kroz dvije godine, Kaštijun može riješiti. Kako to komentirate i vjerujete li da će se te najave obistiniti?

Župan ima sukno i škare za riješiti ovaj problem. Treba samo preći s riječi na djela. Ne znam na što misli kada kaže "riješiti Kaštijun". Nadam se da misli na značajnu promjenu smjera. Za mene "riješiti" znači zatvoriti centar na ovoj lokaciji i sagraditi novi na drugoj lokaciji uz primjenu nove tehnologije po uzoru na nove centre u Republici Hrvatskoj. Svi moramo shvatiti i prihvatiti da smo mi u Istri zaostali po ovom pitanju.

Naime, od jedanaest centara u zemlji, samo Kaštijun i Marišćina imaju bioreaktorsku tehnologiju što znači da se bitan dio procesa obrade otpada odvija na vanjskim otvorenim površinama. Osim što zagađuju zrak smradom i metanom, bioreaktori predstavljaju vječiti rizik za podzemne vode i okoliš, jer na dnu brda bioreaktora prekrivenog folijom postoji brtveni sloj prema zemlji. Međutim on nije apsolutan i može doći do njegovog pucanja čime bi se amonijakom zagadile podzemne vode, a time i Medulinski zaljev i priobalje. Ne iznosim teoriju zavjere već je taj rizik prepoznalo samo Ministarstvo zaštite okoliša i prirode u slučajevima novih centara u Republici Hrvatskoj.

Ako pak "riješiti" znači samo ukloniti bale goriva i metalnu frakciju s lokacije, onda mogu reći da vrijeme curi. Ukloniti 50.000 današnjih tona otpada s lokacije te dodatnih 25.000 tona koje će nastati u međuvremenu, i to u sljedećih 23 mjeseca znači da na Kaštijunu treba od danas svaki dan bez iznimke, sedam dana u tjednu, natovariti i isporučiti pet kamiona s 20 tona otpada svaki. To ni Veli Jože ne bi uspio, a prethodno bi trebao proći kroz dugotrajni proces javne nabave odabira krajnjeg oporabitelja. Mission impossible.

Koliko je odgovornost na državi, i vidite li uopće pritisak vlasnika prema Vladi da se ovaj problem riješi?

Država je odabrala mehaničko-biološku obradu, ali između MBO tehnologija postoje podvarijante. Nažalost, Kaštijun i Marišćina imaju tu stariju, odnosno jeftiniju tehnologiju. Svi ostali centri u Hrvatskoj imaju drugačiji koncept, sa zatvorenim velikim halama u kojima otpad dozrijeva osam tjedana.

Što se tiče Grada Pule i Županije, moj je dojam da se Kaštijun često koristi za političke svrhe i politička prepucavanja. Kaštijun je odlična tema za izbore, ali nakon izbora, problem ostaje. Država ima odgovornost u izboru i sustavu gospodarenja otpadom, ali Grad Pula i Istarska županija kao vlasnici  imaju dovoljno ovlasti da konačno naprave strateški zaokret. Ako već znamo da je sadašnji sustav neodrživ, onda više nije pitanje tko je prije pogriješio, nego tko će sada imati dovoljno hrabrosti priznati grešku i početi je ispravljati.