Politika i društvo

"NEMOJTE DOBITI KORONU"

BOLNIČKO ISKUSTVO PULJANKE NIVES FRANIĆ: "A vi imate autoimunu bolest. Joj, kao onaj naš novinar.“ Reko: "Nije više ničiji"

Nakon tri sata čekanja dobivam tu famoznu infuziju i još neke lijekove za koje ti ne kažu koji su i zašto jer zašto bi? U neko doba, prije nego je sve to istočilo u mene, dolazi bolničar. "Je li vi idete ili ostajete kod nas?" Pa reko: "Ne znam. O čemu to ovisi?" Bolničar: "Aha, evo nalaza, onda idete." Ja: "Bez obzira kako se osjećam?" Bolničar, šeretski se osmjehujući: "Pa nećete se bolje osjećati kod nas". Ja, u šoku: "Pa nije Vam baš na ponos i diku. Možda ne bolje, ali bih se osjećala možda sigurnije". Ali bolničar zakucava: "Pa ne možemo mi utjecati na vaša osjećanja". Saniteta nema da me preveze doma. Oni tek voze ujutro


 
6 min
Istra24

Nakon tri sata čekanja dobivam tu famoznu infuziju i još neke lijekove za koje ti ne kažu koji su i zašto jer zašto bi? U neko doba, prije nego je sve to istočilo u mene, dolazi bolničar. "Je li vi idete ili ostajete kod nas?" Pa reko: "Ne znam. O čemu to ovisi?" Bolničar: "Aha, evo nalaza, onda idete." Ja: "Bez obzira kako se osjećam?" Bolničar, šeretski se osmjehujući: "Pa nećete se bolje osjećati kod nas". Ja, u šoku: "Pa nije Vam baš na ponos i diku. Možda ne bolje, ali bih se osjećala možda sigurnije". Ali bolničar zakucava: "Pa ne možemo mi utjecati na vaša osjećanja". Saniteta nema da me preveze doma. Oni tek voze ujutro

Pulska pjesnikinja Nives Franić, knjižničarka Sveučilišne knjižnice u Puli objavila je status o svom dojučerašnjem bolničkom iskustvu na svom Facebook profilu koji, uz njeno odobrenje, prenosimo ovdje u cijelosti: 

"Krenulo je tako (sad bi razbarušeni književnik Milko Valent rekao nije krenulo, nego počelo i narogušio se sa svom svojom jezičnom bodljikavošću) što me tijelo strašno boljelo. Ali to je kod mene gotovo uobičajeno. Fibromialgija hoće zabit zube u sva mišićna tkiva, nekad mi se čini i u zglobove i u mozak. Bilo da se radi o glavi ili tijelu, koje dužim, bol je nužan dio. Više i ne pamtim drugačije. A nekad je valjda bilo. Ima na požutjelim fotografijama neke lakoće.

Bol je, dakle, satiruća i blokirajuća. Ali kada si odrasto na otoku, u žilavosti kamena i vjetrušine, ne pridaješ značaj baš svakoj boljetici: uzmi radi nešto pa će te proći. Tako da pola dana krepavam, a pola odem trčati. Na kraju mi nitko ne vjeruje niti da prolazim boli niti da nikako trčim.

"Nemoćna ljuštura tijela"

Trčanje me ovaj put dotuklo. Teško sam disala, jedva te noge sastavljaja u korake. Pa tako šest kilometara. Kaže moja sestra: „Ništa ti ne vjerujem! Trčala si.“ Ima pravo. Moja sestra spada u zdravstveno osoblje. Konstelacije radi.

Nakon trčanja moje tijelo je otkazalo. A nekad stvarno bude bolje. Zato sam, na kraju krajeva i išla trčati. Otkaz funkcioniranju najdrastičnije je potvrđen nemogućnosti tuširanja. Podatak za pristojno skrivanje. Nije išlo. Ujutro ću, prije posla. Oni mahniti galebovi probudili su me i prije sata. Mlate i galame, tako slobodni i raspojasani, a ja ne mogu do banje. Priroda je uvijek najbolji orijentir.

Nema veze, malo ću kasniti na posao, pa ću duže ostati. Misli su najjači dio mene. Ali i one se sad razlijevaju po jastuku, postelji, stanu, a napuštaju moju nemoćnu ljušturu tijela. Tijelo kao olupina.

Jutra su tako čista. Čekaju svoj uobičajeni red: uredne djelatnike (ne naravno radnike) koji idu na posao, crkvena zvona, čistače ulice prije svega, pjacu u svim bojama, kafenisanja u slatkim lokalima - to je jutro! Tko se sjeti bolesnih i sjebanih. Pa oni ne spadaju u te bistre dane.

Ljetno jutro je lijepo, zar ne? Ali što izvjesni Ivan Galeb koji hvata svjetlost koja probija kroz škure ima od toga? Sjaj koja ne otklanja ni bol, niti oštri perspektivu. Baca jedino što može malo svjetla na mrak nutrine koji čovjeka pretvara u bolni grč.

Na infektivnom odjelu nisu sigurni što bi sa mnom

Obiteljska liječnica znajući da imam autoimunu bolest krvi čija je karakteristika da kažem pojednostavljeno da nemam dovoljno tjelešaca za obranu, šalje me na infektivni odjel. Gdje drugo. Hvala joj. (Cijelo je vrijeme u kontaktu sa mnom).

Tamo pak, nisu sigurni što bi sa mnom. Sestre uzmu krv, izmjere saturaciju, tlak. Ne snime pluća. I to je to. Sve nisko ili naopako, ali u skladu s dijagnozom, što god to značilo. Tako ljupko zvuči. Jedna je čak izgovorila: „A vi imate autoimunu bolest. Joj, kao onaj naš novinar.“ Reko: „Nije više ničiji. Dok je trebao biti naš, sjebavalo ga se na sve načine.“

Kaže sestra: „Ali on se nije cijepio.“ „Da“, kažem, „nekoga je stručnog poslušao, ko što ja sada slušam Vas.“ O mom nalazu: stolica? Nemam, opstipacije, u nalazu piše: uredna. Apetit? Nemam. U nalazu piše: dobar. Šuma ne čuju (točno tako piše), iako sam nedavno bila kod kardiologa baš zbog izraženog šuma srca. I holter nosila. Šuma se ne čuje. Sve to probam reći, u pola rečenice me prekine.

Dolazi doktorica, bez pozdrava, bez uvoda

Ležim predugo na bolničkoj postelji. Slušam preglasno i neprirodno glasanje sestara i njihove ubitačne klompe. Jebalo vas to tako neugodno klaparanje. Je li stvarno u sve ove godine niste skužili da ima puno bolje, udobnije obuće i manje agresivne za sve oboljele. Njihov život nema veze sa životom bolesnika zbog kojih su tu i uvjereni su da na to imaju pravo. Vladari situacije. Zašto bi olakšavali takvim sitnicama kada se ljudi muče s puno krupnijim stvarima.

Dolazi doktorica, bez pozdrava, bez uvoda: „Recite?“ Ja: „Dobarveče. Što da Vam rečem? Pitajte (u pizdu materinu, ovo u sebi kažem.)“ I dalje besmislen razgovor o autoimunoj bolesti kojoj ne zna ni ime ponoviti.

Nalaz stiže. U skladu je s koronom. Što to zapravo znači? Pa autoimuna bolest se tako ponaša u koroni. Kako, pitam. Odgovora nema. Piše Vam u nalazu.

Prijatelj dolazi po mene. Zemaljski dani teku. Eto sutrašnjeg. Novi izazovi: gubim svijest. Jednom, drugi put. Rušim se dvaput u nesvijest, razbijam lakat, glavu, dupe. Dupe stvarno može podnijet, ali boli. Prijateljica zove hitnu. Najljubazniji dio cijele medicinske ekipe, osim moje obiteljske doktorice, je bolničar koji me je doslovno prenio u kola hitne. Ljubazno, obzirno, nježno. Ne znam mu ime, nisam baš pri sebi, zlatnu medalju bih mu metnula oko vrata. Zgodan. To sam ipak skontala.

Meni i dalje loše. Niti vode, nit me tko pita je li što trebam

Na infektološkom odjelu stvari uobičajene. Polegoše me u neki ćorsokak. Meni i dalje loše. Niti vode, nit me tko pita je li što trebam, je li mi se piša, je li mi povraća, ništa. Ti si di si, i za di si nisi. Nikakve gužve na odjelu. Atmosfera zapravo ležerna. Jedino jedna žena viče, ali neka druga dijagnoza je posrijedi.

Nakon sat vremena čekanja, ležanja, žeđanja, trpljenja pišanja, probavam ustati da pitam za pomoć. Zaboravila u žurbi oćale pa ništa i ne vidim. Vučem se, što bi rekla moja baba, ko uš po katranu i čim me sestra spazila: napad. Kažem: molim Vas, trebam pomoć. Mogu li dobiti vode? Mogu li dobiti tu infuziju koju su najavili, loše mi je. Sestra (osornim tonom, ima li drugog uopće): „Ne možete dobiti infuziju dok vas doktorica ne pregleda. Rekla sam vam to.“

Možda stvarno jest, ali meni je svejedno loše, što god ona rekla. Pitam za vodu. „Sada ću vam donijeti. Vratite se u krevet.“ Viče! Molim: „Molim Vas nemojte tako razgovarati sa mnom. Loše mi je, koga da pitam za pomoć?“

Sestra: „Hoćete Vi promijeniti ovih 25 pacijenata koje ja moram? Je li to hoćete?“ Ja: „Ne. Iako, da mogu pomogla bih Vam. Ali mogu li dobiti sada vode? Razumijem Vašu situaciju, ali nemam koga drugog pitati za pomoć.“

U neko doba donese mi bocu od litre i po vode. Ja od slabosti tu bocurinu ne mogu držati u rukama. Jastuk sam molila čim sam došla. Dobila sam ga nakon tri sata. Nikakve neurotičnosti ni gužve nije bilo na odjelu, osim neurotičnosti koju je proizvodila sestra kada joj se uputi najljubaznije pitanje.

Žgadija koja ih uznemirava u subotu navečer

Ležim i čekam. Za dva i po sata došla i ja na red. „Gdje je ta Franić?“ pita doktorica. „Evo me“, jedva prošapćem. „Dođite sa mnom.“ Pridižem se, drhtim, tresem se, jedva stojim, hvatam se za zid. Ona me prezrivo pogleda: „Što tako vam je loše?“.

Ma ne, nego evo glumatam, tako mi je zabavnije. Dovučem se do neke štrokele na koju se ne možeš ni nasloniti, ona mi okrenuta leđima i mi tako razgovaramo. Pola toga me nije morala ni pitati da me gledala, ali to valjda ispod liječničke časti. Pa to su samo pacijenti. Žgadija koja ih uznemirava u subotu navečer.

Nakon tri sata čekanja dobivam tu famoznu infuziju i još neke lijekove za koje ti ne kažu koji su i zašto jer zašto bi?

Trenutno prokrvarim deset dana ranije, da ne bih proplakala

U neko doba, prije nego je sve to istočilo u mene, dolazi bolničar. „Je li vi idete ili ostajete kod nas?“ Pa reko: „Ne znam. O čemu to ovisi?“ Bolničar: „Aha, evo nalaza, onda idete.“ Ja: „Bez obzira kako se osjećam?“ Bolničar, šeretski se osmjehujući: „Pa nećete se bolje osjećati kod nas.“

Ja, u šoku: „Pa nije Vam baš na ponos i diku. Možda ne bolje, ali bih se osjećala možda sigurnije.“

Ali bolničar zakucava: „Pa ne možemo mi utjecati na vaša osjećanja.

Saniteta nema da me preveze doma. Oni tek voze ujutro.

Razumijete? Oči su izbuljene kao da si kreten koji ne kuži integrale. Razumijem. Dolaze po mene prijatelji, s maskama, netko prebolio koronu, netko nije, voze me doma, u mir postelje u kojoj trenutno prokrvarim deset dana ranije, da ne bih proplakala".


Nastavite čitati

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.