Danijela Maružin: Punkt je, na moju beskrajnu radost, postao simbol pravednosti, tolerancije, prihvaćanja, ALI I SVAKODNEVNE BORBE S INERTNIM I TROMIM SUSTAVOM

Pulski restoran Punkt nedavno je uvršten u top deset objekata s marendama u Istri, a upravo on ima najvišu ocjenu na recenzijama - visokih 4,9!

Ova nagrada gostiju još je vrijednija, jer se radi o mjestu koje je - a to mnogi već dobro znaju - puno više od restorana, puno više od marendarija. Riječ je o jedinstvenom poduzeću u Hrvatskoj u kojemu radi 80 posto osoba iz kategorija teško zapošljivih ljudi - osoba s invaliditetom, starijih od 50 godina.

Više od 60 posto radnika, od njih ukupno 11, dolazi iz kategorije osoba s invaliditetom, a nekima od njih radna sposobnost procijenjena je na tek 30 posto, u odnosu od prosječnog radnika.

Pet godina borbe na tržištu

Unatoč svemu oni ne samo da postoje već pet godina, od čega su dvije pandemijske, nego su među  najboljima! Dnevno izbace 200 do 300 marenda, rade i catering, kuhaju za starije sugrađane koji su sami u kući, privatnim vrtićima, firmama... Ali i brojnim potrebitim sugrađanima koji znaju na koja vrata pokucati da bi dobili onaj jedan topli obrok u danu.

Priča koja zasigurno zaslužuje pljesak i mjesto na našim "stranicama".

Punktova terasa

- Kada su mi ukazali na činjenicu da smo najbolje ocijenjeni restoran za marende u Istri, nekih par dana nisam niti procesuirala tu informaciju kako treba, a onda sam osvijestila što smo zapravo postigli, kakvi su to fantastični rezultati za cijeli tim.

Punkt je u našem gradu, na moju beskrajnu radost, postao simbol pravednosti, tolerancije, prihvaćanja, borbe za obespravljenje, društvene promjene, ljudskosti, a svi koji nas znaju, svjesni su koliko truda, rada, volje, entuzijazma, pogrešaka i ponovnih pokušaja, vjere stoji iza ove ocjene, navodi vlasnica Punkta Danijela Maružin.

- Ovo su rezultati upravo onih ljudi za koje većina kaže da ne mogu. Ovo je njihov uspjeh, njihova pobjeda i osjećam izuzetan ponos i ljubav prema svom timu, kao i prema svima koji su to prepoznali, podržali i nagradili, navodi nam Danijela dok, uz kolač i kavu, razgovaramo na Punktovoj terasi u sklopu nogometnog stadiona Aldo Drosina.

Sustav je trom, neosjetljiv, inertan

No, već nakon početnog vala oduševljenja, priznaje da ju je ovih pet godina iscrpilo fizički, a još više psihički. Stalno, kako veli, umjesto na pomoć, nailazi na barijere.

U pet je godina, navodi, shvatila da sve manje vjeruje sustavu iz kojega i sama dolazi (po struci je profesor rehabilitator) i sve više cijeni freelancere i poduzetnike koji, vlastitim snagama, pokušavaju učiniti promjenu u svijetu.

Ana Bašić

- Nažalost, shvatila sam da je sustav u kojem sam i ja godinama radila trom, neosjetljiv, inertan. Iskustvo me naučilo da sustav nema znanja, empatije i da se godinama ne pomiče s mjesta. Kad dođete do nekog problema i potražite pomoć sustava, možete objašnjavati koliko kod hoćete ali uvijek će se naći onaj jedan razlog zašto vam se NE može pomoći, veli Danijela.

Na pitanje što ju je to konkretno tako rastužilo, priča nam da ju je gotovo slomila borba sa subvencijama u pandemiji.

I oni su se, kao i ostali iz ove djelatnosti, našli u problemima. Terasa im je bila zatvorena, ketering obustavljen i ostao im je samo jedan kanal poslovanja - dostave. Promet je pao, broj ljudi ostao isti, a cijene rasle...

Sačuvali sva radna mjesta. Sami, bez ikakvih potpora

- Mi, mada se radi o društvenom poduzeću kojemu nije cilj profit nego zaposliti ljude iz osjetljivih kategorija, radimo kao i svi na otvorenom tržištu i, u ovim se nevjerojatnim vremenima, bojimo što nam sutra donosi, gledamo svakodnevno kako se razni objekti zatvaraju, veli Danijala pa nabraja;

- Zatvorila se pekara od koje smo naručivali peciva, pa obrt od kojem smo kupovali vino, onda i onaj od kojeg smo naručivali ambalažu... Poslovanje nam nije bilo stabilno, ali u jednom dijelu pandemije nismo uspjeli dobiti ništa od sredstava za očuvanje radnih mjesta jer nam promet nije pao ispod 60 posto. Odnosno je, ali kad oni to provuku kroz neke svoje obrasce dobijete mišljenje koje je na kraju negativno.

Ipak, nikog nismo otpustili i sačuvali smo sva radna mjesta. Sami, navodi nam sugovornica.

Danijela je ogorčena i na Zavod za vještačenje koji bi ovakvim ljudima i projektima trebao biti podrška, no izgleda da je postao, kako veli, sam sebi svrha.

Uvijek radno i užurbano

- Kada sam shvatila da mi nećemo dobiti niti kune poticaja koje nam zakon Republike Hrvatske omogućava jer, primjerice, imamo nedovoljna široka vrata ili nam je stuba koji centimetar viša, da i ukoliko zadovoljavamo tisuću uvjeta, uvijek će biti onaj jedan koji nismo zadovoljili, polako sam odustala. Ljudi iz administracije, iz sustava, koji bi nam trebali pomagati, referiraju se na razne Pravilnike koji su zapravo besmisleni jer kroz ta ista vrata, i tim istim stubama svakodnevno prolaze ljudi koji zarađuju za svoj život.

Onda sam, jednog dana, pročitala da taj isti Zavod, koji nama ne daje ništa, a u čijem se Fondu skuplja novac od svih poslodavaca koji nemaju zaposlenu osobu s invaliditetom i trebao bi se usmjeriti k onim poslodavcima koji ih zapošljavaju, iznajmio sebi prostor za 450 tisuća kuna mjesečno?! I zapitala sam samu sebe - protiv kojih ja vjetrenjača jurišam i kako je sve to moguće?

A moguće je, nažalost, veli Danijela.

Dodaje da ju najviše smeta što su ti ljudi očito sustavu nevidljivi, nevažni i odnos prema njima nije ispravan.

Anastasia je pomoćna konobarica koja ne skida osmijeh s lica

- Ti su ljudi naši sugrađani i trebaju imati iste mogućnosti i prava kao i svi mi. I da, dužni smo im pružiti podršku. Ovakva poduzeća se svugdje podržavaju, na sve moguće načine, dok kod nas mi još uvijek objašnjavamo što smo i zašto smo važni za zajednicu. Bez pravnog okvira, lokalnih strategija, strateških dokumenata kojima se može unaprijediti naš položaj. Iako ničeg nema, eto mi kao takvi "nepostojeći" radimo i najbolji smo u tome, kako ljudi kažu, navodi Danijela.

Danas sam pipremala bečku, jako mi je lijepo ovdje

Na pitanje ima li, kao specifičan ugostiteljski objekt, barem pomoć Grada Pule ili Istarske županije, veli da nema sustavne pomoći, nisu ni korisnici proračunskih sredstava i sama se pitajući zašto, na primjer, ne bi postojali barem natječaji za društvena poduzeća?

- Ne kažem to samo radi sebe, radi nas, već jer mislim da bi bilo još mladih ljudi koji bi se u ovom okušali. Ideja svakako ima, no ako mi zatvorimo vrata jer smo odustali od rada bez podrške, onda teško da će se netko u to ponovo upustiti, navodi Danijela. Naglašava kako je, uz sve poteškoće, ponosna što kod nje rade oni koji bi drugdje teško našli posao, jer upravo on daje dodatnu vrijednost njihovim životima.

Dobro to znaju i njezini radnici. 

Ana Bašić ovdje radi četiri godine. Dok razgovara sa mnom, grli Danijelu kao majku. Konobarica je, pere i briše suđe, što god treba, priča nam.

- Jako mi je lijepo, puno i dobro radim, danas sam pripremala bečku. Dobro se osjećam i svi su dobri, uz smijeh progovara Ana.

Anastasia

Njezina kolegica, 19-godišnja Anastasia ovdje radi tek mjesec dana, ali već je sigurna da joj posao odgovara.

- Radila sam kao sobarica, ovdje mi je puno bolje, super mi je zapravo, sve mi je super, kazuje nam vesela djevojka.

Rampa kao psihološka barijera do restorana

- Da nemam pretjeranog suporta već sam shvatila, no velika bi mi pomoć bila i da Grad Pula ukloni rampu koju su postavili na ulazu na parking, a koja zapravo predstavlja, ne samo fizičku, već psihološku barijeru prema našem restoranu.

Ovakvo poduzeće ne bi trebalo još i getoizirati, onemogućavati mu slobodan pristup, smatra Danijela. O ovom je problemu razgovarala s Gradom Pula i rekli su joj da je shvaćaju, no na tome je stalo.

Čemu rampa?