Priznali to ili ne, protivnici gradnje pulske džamije boje se onog Drugog koji će ugroziti njihovu kulturu, tradiciju, njihov način života. Najviše se boje islamističkih terorista koji će im doći glave što je, s obzirom na međunarodne okolnosti, razumljivo. No, oba straha teško se mogu pravdati u pulskom slučaju.
Teško da će osoba koja u demokratskoj sredini, ravnopravno s ostalim građanima, uživa sva građanska, ekonomska, obrazovna, sva zakonska i ustavna prava, upražnjavajući pritom svoje duhovne, u ovom slučaju vjerske potrebe, postati terorist.
Terorizam je očajničko sredstvo obespravljenih. Nećemo sad o državnom terorizmu, nafti ili kolonijalizmu Zapada, iako se u konkretnom pogledu na migrante i terorističke islamističke napade ne može tek tako preskočiti ta povijesna stepenica.
Još se manje vjerojatnim čini da će za terorizmom posegnuti Puljanin, vjernik muslimanske vjeroispovijesti, kolikogod postojao strah ljudi od terorističkih napada islamskih radikala, posebno nakon groznog vala napada Islamske države u europskim metropolama od 2015. do 2017. godine (koji je uslijedio nakon groznog rata u Siriji i posljedične velike migrantske krize), sada djelomično oživljen nakon brutalnih stradanja u Gazi.
Teško je, naime, zamisliti da će itko od 5.000 muslimana, koliko ih živi na području nekadašnje pulske općine, dakle itko od 5.000 naših sugrađana koji već pola stoljeća desetljeća prakticiraju svoju vjeru (u svom gradu, u svom domu) odjednom klanjanje i zajedničku molitvu u budućem lijepom prostoru Islamskog centra u pulskoj četvrti Monte Serpo zamijeniti za mjesto indoktriniranja i učenja ubijanja, oduzimanja života, suštinskom grijehu svake, pa i islamske vjere.
Pritom, i to treba reći, u arhitektonskom smislu to neće biti klasična džamija s minaretom, već kulturni centar u kojem će se obavljati vjerski obredi.
Poslijeratna džamija u Puli djeluje neprestano od 1969. godine, a od 1984. do danas u krajnje neuvjetnom, premalom prostoru od stotinjak kvadrata usred grada. Medžlis, 'župa' koja sjedinjuje vjernike Rovinja, Vodnjana, Barbama, Medulina, Pule, a od 5.000 muslimana njih oko 2.500 redovito dolazi u džamiju.
Posebno im je u tom malom prostoru bilo za vrijeme pandemije korone, kad je unutra moglo stati točno 47 osoba, držeći se distance, a na molitve je dolazilo od 300 do 500 ljudi. Prije i nakon korone, na posebnim blagdanima poput Bajrama okupi se oko 1.200 vjernika i obavljanje molitve je skoro pa nemoguće. Medžlis na vjeronauku ima 473 djece, a ne posjeduje ni jednu adekvatnu učionicu.
Zato imam Esad ef. Jukan naglašava da će ono isto ono što sad imaju u centru grada odvijati na novoj lokaciji, samo što će nova zgrada biti uvjetnija, a i zadovoljavat će kriterije 21. stoljeća.
"Nikakvi migranti, nikakvo radikalno učenje. Nema ničeg novog, samo selimo s jedne na drugu lokaciju", ističe imam Jukan.
Istina, bilo je u pojedinim zapadnim gradovima radikalnih vjeroučitelja, no i tu se vraćamo na ljudska prava, odnosno njihov društveni, ekonomski, obrazovni, socijalni manjak.
Kraće, na getoizaciju umjesto multikulturalnosti koju vladajući istarski krugovi izrabljuju do razine fraze. Evo prave prilike za njeno dokazivanje u praksi.
Kad smo kod licemjerja vladajuće istarske stranke, treba podsjetiti na spornu izjavu koja je dodatno zakuhala stvar. Istaknuti IDS-ovac, nakon izjave izabran i za predsjednika IDS-a Pule Daniel Deković svojedobno je, tada kao predsjednik mjesnog odbora na čijem se području nalaze Valmade kao prvotno planirana lokacija džamije, izjavio "Ne želimo Beč u Puli", usprotivivši se zajedno s pojedinim mještanima gradnji Islamskog centra u Valmadama.
Ne treba u cijeloj ovoj priči mimoići činjenicu da ogromnu većinu pulsko-istarskih muslimana čine Bošnjaci, Albanci i Makedonci islamske vjeroispovijesti koji su sa svim ostalim Puljanima dijelili iskustvo zajedničkog života u Jugoslaviji, a mnogi od njih, posebno brojni građevinari Bosanci, izgradili modernu Pulu. Njihova djeca, unuci i praunuci su Puležani koji vole svoj grad.
Bojimo se dakle naših.
Otvoren, dakako, treba biti i za nove ljude koji dolaze, a ne samo za "naše" koji su tu već nekoliko generacija.
Podrškom izgradnji novog islamskog centra, pa i vlastitom donacijom, potvrdili bismo da je Pula multietnički, multikulturalan, multivjerski grad, kao što će obrnuti slučaj, čemu idu u prilog sve češći izljevi ksenofobije na društvenim mrežama, pokazati da Pula gubi bitku sa svojom suštinskom vrijednošću. Da posrijedi nije nikakav bauk, nikakva opasnost, pokazuje višedesetljetno djelovanje zagrebačke, kao i noviji primjer riječke džamije, izgrađene prije deset godina.
Džamija će samo obogatiti Pulu.
