Skladište, koje postaje muzej Magazzino 18, danas se nalazi na drugom katu skladišta Magazzino 26 na adresi Porto Vecchio u Trstu. Moglo bi se to nazvati „povratkom kući“, budući da su upravo na potonjoj adresi svoje mjesto isprva pronašli kućanski predmeti onoga što jest, i što će ostati, mrlja nedovoljno ispričane ali nikada zaboravljene stranice povijesti.
Dvije tisuće četvornih metara patnje i tjeskobe skladišta Magazzino 18 govore o nesretnoj i okrutnoj sudbini istarskog, riječkog i dalmatinskog naroda započetoj 1947. godine.
Egzodus tisuća ljudi prisiljenih napustiti svoje domove zbog drukčijih političkih stavova, iz etničkih i moralnih razloga. Ljudi koji su sa sobom ponijeli predmete svoje svakodnevice s iluzijom da će jednog dana nastaviti život tamo gdje su stali.
Ono što se nalazi unutar muzeja svjedoči o jednom od najtužnijih poglavlja istarske povijesti. Svjedočanstvo je to o tragediji jednog naroda koji, možda, nikada nije pronašao mir.
Tek broj
Čitave obitelji koje napuštaju domovinu, netko s tek dvije krpe na sebi, dok drugi uspijevaju sa sobom ponijeti knjigu ili bilježnicu, ili dvije čaše, ili noćni ormarić, stolicu…
Predmeti su još uvijek tu, u tom skladištu koje je danas muzej. Predmeti koje većina ljudi nikad nije uzela nazad. Predmeti koji govore i koji pričaju bolne životne priče. Predmeti s brojem, a broj kao osoba.
Ljudi koji su pronašli oskudan prostor u jednom od sabirnih centara za izbjeglice kakvih ima više od stotinu raštrkano diljem Italije. Ljudi koji iz tog sabirnog centra nikada neće izaći, osim u lijesu, jer su umrli od hladnoće ili gladi, ili zato što su počinili samoubojstvo. Ljudi koji će izaći iz tog izbjegličkog sabirnog centra, ali koji će ostati obilježeni za cijeli život.
Ni ime, ni prezime. Jedna stolica, dvije, tri... i onaj zid s ogledalima
Zid, naizgled beskrajan, prožet fotografijama ljudi o kojima se nikada ništa neće saznati. Galerija lica bez imena, ali sa sudbinom. Sudbina prognanika. Djeca, očevi, majke, djedovi i bake, unuci - tko zna čiji. Lica koja svjedoče o bolnoj prošlosti.
Kao simbol svih onih koji su bili prisiljeni napustiti svoju zemlju, stolice naslagane jedna na drugu. Simbol onih kojih više nema.
Stolice, nitko ne zna koliko ih ima, nitko ih nije brojao.
Na kraju staze Magazzina 18, zid zrcala koja su s vremenom postala neprozirna, odražavaju imena ispisana na suprotnom zidu. Imena su to tek nekih od žrtava fojbi. Kao da ih nije dovoljno samo jednom pročitati.
Leggi anche l'articolo in linqua italiana: https://www.istra24.hr/ventiquattro/galleria-fotografica-magazzino-18-oggetti-simbolo-di-un-dramma.-l-esodo-che-non-si-dimentica