'Ako niste popili kavu u Arki, kao da niste bili u Vodnjanu' - tako nam je objasnila 'ekipa iz ćoška' koju, doznajemo, možemo gotovo popisati kao inventar ovog vodnjanskog kafića na Narodnom trgu.
Mnogi od njih, poput Jovice, dolaze ovdje od malena, kada su dolazili još sa očevima, a sada im je jutro nepotpuno bez kave "kod Mrkog". Drugi nam pak priznaju da je ovo njihov dnevni boravak kroz kojeg su prošle generacije i generacije Vodnjanaca.
Dnevni boravak mjesta
- Više sam tu nego doma, tak slobodno napišite, smije se Mladenko Šimić, jedan od stalnih klijenata kultnog vodnjanskog kafića koji je to jutro na piće došao sa suprugom. Otpada stoga teza - kako dobacuju njegovi kompanjoni u šali - da je tu da ga žena kući ne bi gnjavila.
Ovdje su, dodaju sada svi ozbiljno, jer se osjećaju ugodno, kao kod kuće. Atmosfera je prijateljska, a konobari i gazdarica Gordana uvijek nasmiješena.
Ekipa "iz ćoška"
Mladenko Šimić
Vlasnica Gordana Lukić, sve je osim uobičajenog gazde koji šefuje od kuće.
Ona je čistačica i konobarica, jednakopravna kolegica na poslu, prijateljica klijentima, jocker zovi kada god treba. Ona je sve to i puno više, stoga nije čudo da je među najstarijim vodnjanskim obrtnicima.
Zanimljivo, ali u ugostiteljstvu se našla zapravo silom prilika.
Od bolničkog laboratorija do kafića
- Suprug Marko otvorio je obrt u lipnju daleke 1986. godine i na mjestu gdje je nekada bila oštarija Dalmatinka, a koja je bila nekoliko godina zatvorena, otvorio caffe bar imena Arka. Bio je to tada pravi boom, bili smo jedini kafić u Vodnjanu koji je mladima otvorio neke nove mogućnosti druženja. Na trgu je tada radio "Mliječni" i gostionica "Medo", no kafić je tih godina bio pravi hit, prisjeća se Gordana.
No, 1992. njezin je suprug teško stradao u prometnoj nesreći, ostavši nepokretan, što je pred nju postavilo nove izazove, ali i odluku.
- Po struci sam inženjerka medicinske biokemije. Radila sam u bolničkom laboratoriju, voljela posao za koji sam se školovala i nikad mi nije padalo na pamet da želim ući u poduzetničke vode, a još manje da bih vodila kafić. Ipak, odlučila sam sama preuzeti brigu o kafiću, veli nam Gordana, dodajući da je njezina životna priča zapravo priča caffe bara Arka.
U gotovo četiri desetljeća vođenja kafića bilo je i puno lijepih, ali i nekih manje lijepih trenutaka, no rad s ljudima pomogao joj je, kako veli, da prebrodi teške dane nakon suprugove nesreće.
Danas u kafiću radi dva dana tjedno i to one dane kada su njezini konobari slobodni. Uskoro bi se, odaje nam, mogla umiroviti, no niti u mirovini neće mirovati.
"Delat ću, forši i više nego prije" smije se ova vitalna Vodnjanka.
Kafić, doznajemo, kafić radi u gradskom prostoru i kao dugogodišnji obrtnici imaju povlaštenu zakupninu, no tu njezini privilegiji staju.
- Ostale pogodnosti zapravo niti ne tražim. Ponosna sam što nikada u 38 godina rada nisam bila ikome dužna, što sve svoje obaveze plaćam, i dobavljačima i plaće radnicima i što nikada nisam bila na nekoj od 'lista srama'.
Uvijek se sjetim što mi je mama govorila "Plati svima, ko ustane slanoga kumpira, to ćeš isti" i toga se držim, veli nam s ponosom Gordana.
To je smatra naša sugovornica, ključ opstanka svih ovih godina. Odgovornost i mukotrpan rad.
Mama Gracijela i butižin za voće i povrće
Kako nam priča, njezina je majka Gracijela u Vodnjanu imala prvi privatni butižin s voćem i povrćem koji se zvao "Agrum". I nakon što se vlasnik promijenio dugo se u Vodnjanu govorilo "idemo do Gracijele".
Majka Gracijela bila je inače iz Valture, Gordanin otac iz Gline, a u Vodnjan su stigli kao mladi bračni par kada je ona bila osmomjesečna beba.
U razgovoru, naša se sugovornica zahvaljuje svim svojim gostima; neki od njih ovdje dolaze trideset godina, ali i svojem dugogodišnjem konobaru koji je ovdje od samih početaka.
Na kavu kod Mrkog
Omerčić Dževat - Mrki ovdje je krenuo raditi još s njezinim suprugom, kao mladić koji nije ni vojsku završio. Nekoliko je puta kratko odlazio, no kafiću se uvijek vjerno vraćao. Sam priznaje da mu ovaj posao baš leži i ne vidi se u niti jednom drugom, a rad s ljudima i vesela atmosfera zaslužni su da posao konobara nikad ne bi mijenjao.
- Jako mi je lijepo ovdje. Svakodnevno upoznajem nove ljude, družimo se. Ne vidim se u nijednom drugom poslu do ugostiteljstva, veli nam s osmijehom ovaj Vodnjanac dok poslužuje gostima jutarnje kave.
Gordana ipak dodaje da je to posao s puno odricanja.
S otvorenja caffe bara. Gordanin suprug, njegov brat i prve gošće
- Arka je otvorena cijele godine, ne radimo samo za Uskrs, Božić, dan nakon nove godine i dan nakon Bumbarske fešte. Svaki slobodan dan svojih konobara, svako bolovanje ja pokrivam. Isto tako ja sam svaku večer ovdje, zatvaram kafić i pripremam ga za drugi dan. Sve to ipak ne bi bilo moguće bez Mrkog koji je moja desna ruka i koji je, nakon svih ovih godina rada, zaslužio i neke beneficije, veli nam Gordana.
Dodaje da joj je jako važno zajedništvo koje njeguju i fer odnos prema radnicima jer ih samo na takav način možete zadržati i biti uspješni u poslu.
Uz riječi da je upravo Omerčić 'alfa i omega kafića' - a društvo iz ćoška više da je on njihov Noa - Gordana veli da on zaslužuje sve privilegije koje može dobiti.
Gordana sa svojim konobarom
- Mrki vodi kafić samo ujutro, to je njegova glavna privilegija, no s popodnevnim smjenama, koje nisu lake, imali smo problema.
Ipak, već tri godine uspješno ih odrađuje mlada konobarica Isabella, koju i ovim putem moram pohvaliti. Nije lako raditi popodne, em izgubite cijeli dan, em je klijentela drugačija, no njoj to odlično ide. Zaposlena je za stalno i nadam se da će s nama još dugo ostati, navodi Gordana.
Pričajući o radu tijekom cijele godine naša sugovornica ističe kako su zimski mjeseci vrlo izazovni, no zbog dvoje radnika na plaći ne razmišlja o zatvaranju.
- Iskreno, protivnik sam zatvaranja. Bavim se uslužnom djelatnošću što znači da trebam biti na usluzi ljudima i kada žele popiti kavu, moraju imati mjesto za to. Loša slika grada, a posebno glavnog trga su zatvoreni poslovni prostori. Ne daj Bože da dođem u situaciju zatvoriti i otpustiti radnike. Vjerujte mi nove - a posebno ovako dobre - više ne bih pronašla.
A upravo su dobri radnici ključ uspjeha, uvjerena je naša sugovornica.
U kafić, osim stalnih gostiju, posljednjih godina dolazi u sezoni sve više turista, ali i onih koji su u okolici kupili nekretnine, pa osim ljeti, dođu i tijekom godine na kraće odmore. Posebice se to odnosi na Slovence koji u kafić često dolaze biciklima i koji se, navodi nam, često pitaju zašto je grad tako pust i gdje su nestali ljudi.
Ljudi se odmah zaljube u Vodnjan
- Ljudi se zaljube u ovaj gradić čim ga vide. Ima Vodnjan šarma, no osobno mi je žao jer mi se čini da stagnira. Savičenta se ubrzano razvija, isto tako i Žminj, no mi kao da stojimo. Puno toga treba urediti, počevši od ovog predivnog trga, na kojem sada pogled blokiraju parkirani automobili. Trgu nedostaje i ugostiteljski objekt u kojem bi se nešto moglo pojesti, a koji bi dao dodatnu živost i atraktivnost cijeloj starogradskoj jezgri, navodi naša sugovornica te dodaje:
"Sigurna sam da ne zaslužujemo stagnaciju. Vodnjan je predivan, siguran grad u kojem možete sami prošetati u mrkloj noći. Grad pun potencijala koji zaslužuje više".
U razgovoru u promjenama tijekom dugačkog radnog vijeka Gordana veli da su navike ljudi slične, jedino se promijenio odnos prema pijenju alkoholnih pića. Nekada se, prisjeća, pilo puno više alkohola.
- Čiketi, banane.... znali smo u jednom danu potrošiti i deset litara konjaka. Toga više nema. Sada se puno više pije pivo, ljeti vino - bevande, gemišti, a jedino turisti traže neki koktel.
Na kraju, pitamo je: Odakle ime Arka?
Gordana nam, pokazujući drveni natpis koji je sada na šanku, a nekad je krasio ulaz, a kojeg je izradio brat njezina supruga veli:
- Arka se zvao jedan kafić u Zagrebu u kojem smo suprug i ja znali odlazili kada smo se tek upoznali. No zapravo nije to presudilo. Arka je mjesto u kojem svi mogu pronaći svoje sklonište, u kojeg su svi dobrodošli. Takav ja naš kafić - sigurno mjesto, otvoreno za sve, poput Noine Arke.
