(FOTO/VIDEO) OVO JE DJETINJSTVO! Šumska djeca igraju se u blatu, spavaju među krošnjama, spretna su i zdrava

- Vi ste ovako maleni, a šuma tako velika, ne bojite se, pitam mališane s kojima hodam po šumskom putu do njihove vrtićke baze.

- Ne, viču svi u jedan glas, mi ovdje uživamo!

Kako i ne bi, djeca su u obrtu "Šumska djeca", koji već četiri godine djeluje na Velom Vrhu, prije svega djeca: nesputana, vedra i vesela. Odgajaju se u prirodi, okružena šumom, biljem i šumskim životinjama; od komaraca do zečeva i vjeverica. Puna su praktičnog znanja i empatije.

Ovakav je koncept odgoja poznat diljem Skandinavije, a začet u Danskoj, no za Hrvatsku je još uvijek alternativan.

Roditelji djecu dovode između 8 i 9:30 sati ujutro na Mandrač ili na rub šume, a kada se okupe zajedno sa svojim odgajateljima odlaze u šumu. Iako je "cijela šuma njihova", baza im je u takozvanI "kross" gdje nesputano trče po stazama, spuštaju se po brdima, poskakuju i hihoću...

Njihovi "čuvari" Adriana Bertoncelj i Filip Orehovec pričaju nam da nemaju strukturirane aktivnosti kojih se nužno drže.

Odbačena kanta postala je bubanj

Hrčak Gricko i slobodna ptica

- Pustimo djecu da kreiraju svoju igru i onda im se pridružujemo. Mašta uvijek odradi svoje, njihove su igračke šumske, ali i iskoristivi otpad u tren oka postane zabava, veli nam Filip koji reže voće za prvi jutarnji obrok dok djeca bubnjaju po kanti koju su pronašla u grmlju.

U jednom trenu mališani se okupljaju oko nečega. Što ste to pronašli, odmah zainteresirano stižem do njih.

- Krletku!

- Za ptice?

- Može za ptice, ali i hrčke recimo, odgovaraju mi djeca složno. A onda, na pitanje "hoćemo li pronaći i zatvoriti neku pticu unutra" zastaju preneraženo.

- Ne, nikako onda bi joj ubili slobodu, odgovara ozbiljno mali Mark. U daljnjem razgovoru otkriva nam da je rođen u Dubaiju, a ovdje mu je "predobro".

Mark

Priču oko slobode zaključujemo s komadićem pronađene spužve koja u tren oka postaje hrčak, imena Gricko. On, slažu se djeca, može neko vrijeme živjeti u kavezu jer mu je tu "dobro i zaštićen je", a kada mu dosadi pustit će ga da, baš poput njih, slobodno trči po šumi.

Odgajateljica Adriana 15 je godina radila u konvencionalnom vrtiću, no tek je ovdje, priznaje - prodisala. Jer, kako veli, ma koliko se i tamo trudili djecu izvoditi, kada bi bilo ružno vrijeme svi bi bili zatvoreni, pa bi odgajateljice morale smišljati aktivnosti kako djecu zabaviti. Ovdje se oko toga ne treba posebno truditi, sve je zabava, veli nam.

Dan je organiziran, napominje, na način da su djeca do podneva u šumi, onda odlaze na ručak u obližnji čvrsti vrtićki objekt i spavači odlaze spavati, a oni koji ne spavaju ponovo izlaze u prirodu; u šumu ili do mora.

Doručak u šumi

Tijekom ljeta djeca su cijeli dan u prirodi, dakle od 8 pa sve do 16 sati. U šumi podignu kamp u kojem ručaju, a spavaju u hammockima između krošnji.

Blagovaonski stol napravili su, pokazuju nam slike, od oborenog drva nađenog u šumi  i klupe od paleta.

U šumi na Velom Vrhu, pored nogometnog igrališta, su i kada je kiša, i kada je bura, sunce ili zima.

Posebno su sretni, dodaju, što u ovakvom okruženju koronu nisu niti osjetili.

Ljetni kamp među krošnjama

Slušajući naš razgovor i termin "Veli Vrh" maleni Eon me ispravlja. Kako objašnjava "Veli Vrh je tamo gdje su zapalili neki dan pusta.

"Ovo nije Veli Vrh, ovo je jednostavno - šuma, njihova šuma!", veli ponosno.

Eon i njegova šuma

- Ljudi zapravo imaju krivu percepciju. Kada puše u šumi smo zaštićeni i najmanje je hladno. Djeca se, ali i mi, oblače slojevito, mališani imaju kišna odjela, čizmice i vrijeme im nije nikakva prepreka za uživanje u prirodi, veli nam Adriana. Filip dodaje da djeca čak vole kišu jer onda kross staze postaju blatni tobogani niz koje se spuštaju, rupe postaju lokve preko koji se preskače i grade mostovi od kamenja...

Na pitanje koliko su roditelji spremni na ovakva igranja u lokvama i blatu, Filip se osmjehuje pa veli: "Moraju znati gdje su djecu upisali."

Kad teorija padne u vodu - odnosno blato

- U teoriji je svima lijepo čuti da će se djeca nesputano igrati, a onda kada nekoliko dana za redom dođu blatna kućama, krene mnoštvo pitanja. No, vrlo brzo se to razriješi i roditelji shvate da sutradan dijete ne trebaju poslati u vrtić u besprijekorno čistoj trenirci, da je u redu da se dijete zaprlja, da probuši majicu na grančicu od grma i da im se ništa loše u šumi neće dogoditi, navodi.

Da su je mučile mnoge sumnje i brige kada je dijete upisala u ovaj vrtić priznaje nam mama Sara Šijan s Busolera. Njezina Ria ovdje je već tri godine, a po svemu sudeći šuma će za koju godinu odgajati i njezinog tek rođenog sina.

Sara s obitelji

- Tri su bila glavna razloga zašto sam kćer upisala ovdje. Prvi je što puno borave vani, a s današnjim tempom rada i života mi im roditelji to ne možemo priuštiti. Drugi je što nude vegetarijansku prehranu, a treći što su odgajatelji otvoreniji, što slušaju potrebe i želje djeteta, veli nam Sara dodajući da je i ona, kao i drugi roditelji, u početku bila uplašena što ako joj dijete padne, ako pojede nešto otrovno u šumi. No vrlo brzo je te strahove odagnala.

Iduća stepenica Waldorfska škola

Na pitanje što će kada malecka bude krenula u školu, kako će se priviknuti na sjedenje u klupi s osmjehom odgovara "Smislit ćemo nešto".

- Vjerujem da bi se privikla i na "normalnu" školu, djeca su to, ali mi ne želimo da se treba priviknuti na lošije, dodaje Rijin tata.

Sanja Matijaš zbog ovog se vrtića u Pulu doselila iz Rovinja. Želja joj je bila da njezina Vita bude odgajana u prirodi, da stvara svojim rukama, razvija motoriku, sa što manje zatvorenog prostora i ograničenja.

Slobodni poput ptica

- Nismo pogriješili, u to sam sigurna. A ako me pitate za školu i ja ću reći - nećemo ići u konvencionalnu, Vita će ići u Waldorfsku školu, koja je tek u nastajanju, jer nam je važno da obrazovni sustav bude kvalitetan i sukladan s našim željama, veli nam Sanja.

Još jedan roditelj, i to iz dalekog Toronta, zadovoljan je izborom obrta za čuvanje za svoje dijete. Otac malenog Peruna, Milan Prica, s obitelji je u Puli na dva mjeseca.

Milan i Perun

- Ovdje smo kratko, ali odlučili smo da Perun pohađa vrtić i nismo pogriješili. Ponovo bi ga izabrali, veli nam Milan, priznajući da su bili u šoku kada im se prvog dana vratio sav blatan. U Kanadi je, veli nam, obrazovan sustav komforan, no jako strukturiran i djeca nemaju ovakvu slobodu.

- Perun se znao vraćati iz vrtića pun nepotrošene energije jer su cijeli dan bili u ugodnom prostoru, gdje im ništa nije nedostajalo, ali u zatvorenom, a kada bi napokon izašli znao je dolaziti kući s promrzlim rukama.

Kod nas ne samo da je jako hladno, nego je zima dugotrajna i djeca ne izlaze van mjesecima. Roditelji se s njima druže po igraonicama, a grad je tako velik da vam treba sat vremena da bi došli do prijatelja. Ovdje je kod vas u Istri život puno humaniji i razmišljamo o tome da se preselimo trajno. Perun dolazi kući umoran, ali sretan. Još nikada nije rekao da ne želi u vrtić i vidimo da mu ovakav način života odgovara, a sviđa se i nama, veli nam ovaj tata opraštajući se od svog maleckog.

Perun s prijateljima

Iako se ovoga puta nerado odvojio (možda i zbog nas, nepoznatih ljudi), tati moramo poručiti: čim je s prijateljima zašao na šumsku stazu Perun je zadovoljno trčkarao i razgovarao s drugom dječicom.

"Toplo nam je" govore djeca, a Filip pojašnjava da im daje slobodu da sami odluče kako će biti odjeveni, a on ih u tome samo kontrolira. Ako su im ruke ledene, sugerira im da se ipak utople.

Sretna je u vrtiću i malena Agathe. Ona je iz "običnog" vrtića prebačena u šumski jer njezini roditelji nisu bili zadovoljni.

Tisuću kvadrata šume u zakupu

- U vrtiću je bilo 27 djece u 50-ak kvadrata, iako su bili vani s njima, kada je bilo ružno vrijeme svi su bili nagurani u tom malom prostoru. Osim toga nije mi se svidjelo i to da ih se od malena ograničava pa je tako u vrtiću postojao "kutak za curice" s rozom kuhinjom i kutak za dječake s "muškim igračkama". Ovdje je šuma za sve jednaka, veli nam njezin tata.

Zaigrane prijateljice

Idejna začetnica vrtića i njegova vlasnica Francesca Miličević odrasla je i sama na Velom Vrhu, nedaleko od šumice Tivoli u kojoj je s prijateljima provodila svaki slobodan trenutak. Kada je postala majka, ova diplomiranja psihologinja i certificirana dadilja, koja je danas na porođajnom dopustu sa svojim drugim djetetom, počela je razmišljati o vrtiću za svog sina.

Nezadovoljna ponuđenim opcijama došla je na ideju da njemu, ali i drugoj djeci, priušti upravo ono što je nju oblikovalo - bezbrižno odrastanje u šumici. S udrugom "Srcolik" otvorila je Obrt za čuvanje djece "Šumska djeca". U zakupu od Hrvatskih šuma ima tisuću kvadrata šume u kojima su uredili nekoliko punktova za igru i boravak djece.

Nažalost, jedan od problema s kojim se suočavaju jesu šporkulje koje smeće bacaju u šumu. Stoga, veli nam Adriana, često s roditeljima organiziraju zajedničke akcije čišćenja.

Mateo

Francescin sin Mateo danas ima, kako nam sam priča, šest i pol godina, a koliko je "velik" pokazuje nam oblikujući nožićem od otkinute grane koplje. Naravno, pod budnim okom odgajatelja, koji nas uvjeravaju da opasnosti nema jer su ovi šumski mališani naučili baratati osnovnim alatom.

Dio barijera - kako onih administrativnih, tako i onih društvenih, ovaj vrtić već je probio, pa nema sumnje da će se i dalje razvijati. Na sreću i roditelja i djece.