Hotel Valkane simbol je dubokih pulskih poremećaja

Za budućnost Pule pitanje izgradnje hotela na Valkanama puno je važnije od zaštite same lokacije, izmjena prostornog plana, sječe stabala ili nostalgije iz djetinjstva. Puli je, kao i Istri, potrebna potpuna promjena društvene paradigme, posebno vezano za način donošenja odluka o najznačajnijim resursima.

Prosvjed protiv hotela protest je protiv svega lošeg što se dogodilo u ovom gradu u zadnjih 30 godina: kriminalne privatizacije društvene imovine, stihijske urbanizacije prepune pogodovanja, protest protiv političko-medijskog bordela koji je godinama opsluživao pohlepne špekulante, na sve moguće načine umrtvljujući i otupljujući građane (birače).

Privatizacija nezakonita, urbanizacija dirigirana

Ono što sada evidentno znamo vezano za zemlju na Valkanama je da ona prilikom privatizacije cementare većim dijelom uopće nije plaćena. A i ono što je obračunato, definitivno nije vrednovano kao zemljište za gradnju hotela s pet zvjezdica.

Uz to, svi sportski tereni i sve zemljište na kojima su šume, pašnjaci, oranice i kamenolomi – uopće nisu smjeli biti privatizirani. O tome mišljenje nakon pregleda dokumentacije treba dati DORH jer za privatizacijske nezakonitosti, posebne one počinjene za vrijeme Domovinskog rata, nema zastare.

Znamo i da je potom IDS-ova vlast, udružena sa SDP-om, u nekoliko navrata te zemljišne površine, na prilično perfidan način (zapakirano s pročistačem jer trebalo je od njega osloboditi kamenolom Max) turistički urbanizirala.

Naime, kod prve urbanizacije 2012. u fokusu javnosti bio je pročistač, a ne hotel.

Postojeći prostorni plan (ilustracija čitatelja)

Tri godine kasnije, 2015. apetiti su porasli, hotel je postao premali pa su kapaciteti, ispod radara javnosti, poduplani.

Problem u tom matrixu pojavio se kad je investitor poželio u svom interesu, a na naš trošak, urediti i okoliš: pomoćni nogometni teren i prometnice. Jer, kružni tok i parkiralište kod spomenika ne doliče velebnom hotelu, previše je vozikanja za mir neophodan five star gostima.

Stoga je predloženim izmjenama plana koje su izazvale prosvjede, pa i raspad vladajuće koalicije, parking izmješten kod Mornaričkog groblja, a promet bi trebao biti jednosmjeran, spominje se i zatvaranje ceste za automobile. Dobro uređen nogometni teren sa svlačionicom i malim tribinama bio bi idealan za zimske pripreme nogometnih klubova.

Sve je to zamotano u brigu o djeci, besplatnim milijunima HNS-a i opće dobro.

Privatizacija profita i kolektivizacija štete

Danas je jasno da ni kod privatizacije terena, ni kod svih faza urbanizacije, pulski političari i institucije nikad nisu vodili računa o općem dobru, a još manje o djeci. Njihove odluke uvijek su išle u smjeru bezrezervne podrške projektu kojeg obilježava maksimalna privatizacija profita, dok je šteta kolektivizirana.

Za nastalu situaciju na Valkanama nije odgovoran Filip Zoričić. Način na koji je dosad vođen projekt Valkane splet je privatizacijskog bezakonja, zakulisne urbanizacije, svega onog što je imanentno špekulativnom, a ne pravom, kvalitetnom biznisu.

Građani su na zadnjim izborima glasali upravo protiv toga jer se takva politika pokazala pogubnom za Pulu. Međutim, sada je već svima jasno da gradonačelnik Zoričić uopće ne razumije da nije izabran da bi nastavio gore opisan politički model.

Bitan faktor u realnom razmatranju budućnosti Valkana je i činjenica da ni Stevo Muidža, niti Zoran Kostić, pa ni gazda Dragan Šolak, nikad u karijeri nisu izgradili, a kamoli vodili nijedan hotel. Ekipa nema nikakve reference u turizmu, a mi bismo im, poput Zoričića, trebali vjerovati na riječ. Iako je iz aviona vidljivo da ne govore istinu kada kažu da neće biti sječe stabala.

Cijelo vrijeme slušamo o stotinama radnih mjesta, desecima milijuna kuna u proračunu, 365 dana otvorenom hotelu, ali za ta obećanja neke referentne točke naprosto - nema. 

Miletićev Salvadorland 

Glavnu odgovornost za politiku koja nas je dovela do ove točke ipak snosi Boris Miletić. Tijekom 15 godina njegove vladavine Pula je pretvorena u bezličnu provinciju, stratište svake ozbiljne industrije, veliko neuredno gradilište jeftinih apartmana, zadnju željezničku stanicu u koju vlakovi jedva da i dolaze.

Dva su detalja koja adekvatno opisuju pogubne godine Borisa Miletića.

Kao spomenici karaktera i estetike Miletićeve vlasti ostali su nam Japodska i Novi Kaštanjer, vrhunac Stanoinvest arhitekture. Jeftine i ružne zgrade sa stotinama stanova od kojih većina nema, a pitanje je može li uopće i može dobiti, uporabne dozvole. Diljem opustošenih gradskih kvartova, bez trunke zelenila i s katastrofalno riješenom komunalnom infrastrukturom, doslovce su po podu razvučeni kablovi za struju i vodu.

Jer, kako kaže naš građevinski tajkun Ivica, birokracija je spora, teško prati njegov udarnički ritam. A sad je još i Boris, glavni politički pokrovitelj Ivice Salvadora, otišao u županiju. 

Sveti Boris: Evanđelje po Macanu

Iako su mediji po nacrtima Manjgure Krešimira Macana godinama gradili Miletićev imidž mladog progresivnog političara, multikulturnog antifašiste, urbanog borca za prava žena i slabijih, istina je bila potpuno drukčija. Miletić je iza sebe ostavio stranku uništenu potpunim izostankom bilo kakve unutarnje demokracije, u kojoj nije bilo mjesta za svakog tko drukčije misli. Ostavio je institucije kojima, kao duboka država, vladaju superodvjetnici i turbokonzultanti. Ostavio je i teledirigiranu, javnim novcem masno plaćenu medijsku scenu.

Za potpuno razumijevanje Borisa Miletića ključan je video koji pokazuje njegov dolazak na glasačko mjesto za europarlamentarne izbore 2019. godine. Potpuno demoliran, unezvijeren, bez sposobnosti da u deset ujutro spoji dvije riječi, Miletić je pokazao što u stvari misli o biračima, biračkim mjestima, medijima i izborima općenito.

Kao urednik na HTV-u imao sam prilike pogledati cijeli materijal te tragikomedije: Dolazak sa suprugom koja se vidljivo odmiče dok je on pokušava uhvatiti pod ruku, lutanje biračkim prostorom, uzimanje glasačkog listića i zaokruživanje tko zna koje liste i onda izlazak pred novinare koji je već ušao u pulsku cringe legendu.

Iako je na videu koji je objavio Jutarnji List i neupućenima jasno da se radi o utjecaju snažnih supstanci, odnosno da je predsjednik IDS-a, reklo bi se na ulici, jušto špakan, vero rovinan, Miletić i Manjgura u prijateljskim su medijima pogurali narativ o čašici vina, o trešeti i briškuli, tipičnom opuštanju pravog Istrijana.

IDS tada nije reagirao pa su izgubili Pulu, još nekoliko gradova, skoro i županiju. Miletić je nedavno u unutarstranačkom nadmudrivanju napustio stranku, ali i dalje ima njihovu podršku jer je IDS u takvom stanju da nema drugog izbora nego podržati hodajućeg političkog mrtvaca.

Tako smo u Istarskoj županiji do kraja mandata, iz dana u dan, još pune tri godine, osuđeni na sporovozni serijal "Dead man walking".

Miletić će do konca mandata milijunima financirati svoju uljepšanu medijsku sliku, ali će pritom paranoično bježati od svakog novinarskog pitanja ili, ne daj Bože, intervjua.

Strah od naroda: Koalicija SDP/HDZ

Bivši pulski gradonačelnik se o hotelu na Valkanama ne izjašnjava, ali jasno je u čijem je taboru. Kao što je to jasno i za Peđu Grbina koji hotelu Valkane već puno desetljeće daje bezrezervnu podršku. To je činio kao član pulskog poglavarstava kad je trebalo pogurati da planovi na Valkanama prođu, a to čini i danas.

Grbin je oduvijek volio velike projekte. Još kao odvjetnik bio je prokurist nekih opskurnih tvrtki koje su po Puli obećavale mega poslovne centre. Bila je to lijepa ekipa iz Bratislave sve dok si nisu međusobno počeli naručivati ubojstva.

Negdje na tom putu ubijena je i pulska socijaldemokracija.

SDP je za hotel i protiv referenduma, tu su u koaliciji s HDZ-om. Ponekad uopće nije jasno tko je u kojoj stranci. Iz SDP-a i HDZ-a unisono poručuju: građani su glasovali na izborima i to je bio referendum, iako na izborima nitko nije spominjao Lungomare.

Aktualne izmjene plana bile su spremne još u ljeto 2020., deset mjeseci prije izbora, ali je Miletić dobro procijenio da bi mu to potpuno uništilo ionako loše izborne šanse. Svatko tko bi na izborima spomenuo rušenje nekoliko stotina stabala na šetalištu Lungomare, kafane po šumi i liftove do mora, vijećnicu na Forumu ne bi vidio.

Međutim, znakovito je da je većina političkih opcija protiv referenduma kojeg zasad podržavaju samo Možemo i Milan Rašula. NLFZ, HDZ i SDP su za hotel, dok pozicija IDS-a nije jasna iako bi oni možda i najviše profitirali podrškom ideji da se po prvi put u povijesti oko nekog pulskog problema dogodi direktna demokracija.

Jer, oni i jesu najodgovorniji i njihova podrška referendumu značila bi konkretan odmak od starog, Miletićevog IDS-a.