Politika i društvo

INTERVJU POVODOM UVOĐENJA KAZNENOG DJELA FEMICIDA

JADRANKA ČERNJUL: 'Koliko nas ima? Niti četiri milijuna. A mi smo treći u jednoj Europi po ubijanju žena. To je sramota ljudi moji! Taj zakon se mora pod hitno donijeti'

"Žene nemaju nikakvo povjerenje u institucije, i uglavnom kod nas dolaze s molbom da ih ne šaljemo ni na policiju ni u Centar. Znaju reći da nasilnog partnera ne žele prijaviti jer ima jako puno prijatelja u policiji, ili je visoko pozicioniran, ima neke veze... Među „velikim vjernicima koji se busaju u prsa“ ima obiteljskih nasilnika, a njihove žene su tako odgajane da moraju šutjeti i patiti, i razmišljati što će reći svećenik, susjedi i slično. Zato ću stalno ponavljati da je jako važno prijaviti nasilnika i nasilje. Neka to tamo piše, neka se zavede. Ne trebaju nam te olakotne okolnosti", govori nam koordinatorica Sigurne kuće Istra u razgovoru povodom konačnog uvođenja femicida u Kazneni zakon Republike Hrvatske


 
13 min
Martina Pereša ⒸFOTO: Manuel Angelini
Jadranka Černjul

"Žene nemaju nikakvo povjerenje u institucije, i uglavnom kod nas dolaze s molbom da ih ne šaljemo ni na policiju ni u Centar. Znaju reći da nasilnog partnera ne žele prijaviti jer ima jako puno prijatelja u policiji, ili je visoko pozicioniran, ima neke veze... Među „velikim vjernicima koji se busaju u prsa“ ima obiteljskih nasilnika, a njihove žene su tako odgajane da moraju šutjeti i patiti, i razmišljati što će reći svećenik, susjedi i slično. Zato ću stalno ponavljati da je jako važno prijaviti nasilnika i nasilje. Neka to tamo piše, neka se zavede. Ne trebaju nam te olakotne okolnosti", govori nam koordinatorica Sigurne kuće Istra u razgovoru povodom konačnog uvođenja femicida u Kazneni zakon Republike Hrvatske

Vlada Republike Hrvatske u četvrtak je u Sabor napokon uputila izmjene Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku te Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Uvode se i nova kaznena djela: femicid odnosno teško ubojstvo ženske osobe te neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje.

O konačnom uvođenju femicida kao zasebnog kaznenog djela u hrvatski Kazneni zakon razgovarali smo s koordinatoricom Sigurne kuće Istra Jadrankom Černjul koja se tijekom intervjua dotakla i svoje političke karijere, okolnosti formiranja udruge koju vodi od 2006. godine, te sve prisutnije problematike nasilja u našem društvu.

Nakon završene srednje škole Černjul je neko vrijeme radila u Arheološkom muzeju Istre, inače je dugi niz godina nositeljica jednog OPG-a, a nakon što su joj djeca porasla odlučila se posvetiti humanitarnom radu te se uključuje u rad Društva Naša djeca Pula. Za to je društvo, kao i za pulski Crveni križ i Udrugu žena, volontirala gotovo tri desetljeća.

Vaš je volonterski rad započeo još za vrijeme Domovinskog rata. Možemo li se ukratko osvrnuti na ta vremena?

Tako je. Udruga žena bila je uključena u pomaganje prognanicima i braniteljima 119. Brigade. Bila su to vremena u kojima su Istrijani zaista pokazali svoj altruizam. Išli smo kamionima po selima i skupljali hranu za ljude koji su došli u Pulu, ali i za one koji su ovdje stjecajem okolnosti ostali bez posla. Kao predsjednica Udruge žena dočekala sam zadnji konvoj iz Dubrovnika, brod koji je došao u Pulu s prognanicima. Uvijek me posebno dira kad vidim snimke one zadnje kolone koja je napustila Vukovar. One male dječake u plavim skafanderima smo dočekali ovdje u Puli. Bilo je ukupno dvjestotinjak ljudi koji su iz Vukovara došli u pulski Rojc. Nikad neću zaboraviti kako smo im spremali hranu i ležajeve do dugo u noć.

Bilo je to jedno jako jako teško razdoblje, ali jako sam radi toga ponosna na sebe i moje kolegice. Radile smo ogroman posao koji nije bio vrednovan. Nije da nam to treba, ali to su bili sati i sati volonterskog rada.

I onda je nakon nekoliko godina krenula inicijativa za pokretanjem Sigurne kuće Istra?

Da, počele su nam se javljati žene s problemom nasilja. U gradu je bilo mnogo prognanika, obitelji su se raspadale, žene nisu imale posao, ljudi su bili traumatizirani. Jednu večer me 1995. godine telefonom nazvala jedna žena i rekla da me moli za pomoć jer da misli da će je muž ubiti. Srce mi je počelo ubrzano kucati, rekla sam joj neka se javi policiji. Kaže ona da se javljala više puta, ali da policija nije ništa poduzela.

Shvatila sam da mi toj ženi kao zajednica ni na koji način ne možemo pomoći, a silno sam željela nešto učiniti za žene žrtve nasilja. Kao predsjednica Udruge žena pitala sam mogu li biti u Gradskom vijeću kad se donose odluke o pitanjima žena i djece. Tad su mi rekli da to tako ne ide, da moram biti u nekoj stranci. Najviše mi je odgovaralo da budem nezavisna vijećnica na listi IDS-a.

Ja sam inače najdugovječnija vijećnica pulskog Gradskog vijeća, iako to nitko nikad nije javno izgovorio. Smatram da sam kao vijećnica napravila jako puno. Da nisam bila blizu vlasti koja odlučuje, vjerojatno Sigurna kuća ne bi bila to što je danas.

1995. godine sam ušla u Gradsko vijeće, a godinu kasnije se formiralo prvo Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Istarske županije, kao jedino tada u Hrvatskoj. Ono je predložilo pokretanje Sigurne kuće za žene žrtve obiteljskog nasilja. Trebalo je punih deset godina da dobijemo dva prostora u Istri, a vrata prvog skloništa otvorena su 2006. godine. Radile smo bez naknade, gradile sve od temelja, stvarale tim, radile na edukacijama djelatnika. Najviše nam je bilo stalo da osobe koje rade ovdje imaju izražen veliki senzibilitet za ovu problematiku. Danas imamo psihologinju, pravnicu i socijalnu radnicu. Četiri osobe zaposlene su nam na puno radno vrijeme, a dvije na pola radnog vremena. Radimo punih 18 godina, stručne smo i jake i ne bojimo se nikoga i ničega.

Dosad smo u skloništa smjestile više od 420 osoba, od toga 198 žena i 222 djece. Statistika kojom raspolažem je od 20. rujna prošle godine. Ja sam jako ponosna na sve što činimo. Žena koja nam se obrati može biti sigurna da će dobiti pomoć i, uz sve nagrade, nema većeg uspjeha od te spoznaje

JADRANKA ČERNJUL

Vratit ćemo se kasnije na vašu političku karijeru. Valja reći da se u tih 18 godina otkako postoji Sigurna kuća Istra štošta promijenilo, ali pojavnost nasilja se nažalost nije smanjila. Prepoznaje li tu problematiku lokalna zajednica i pomaže li financijski vaš rad?

Nije da ne osjećamo nesigurnost, ali financijskih problema nemamo.

Bilo je ipak nekih bojazni oko toga. Grad Pula vam je, naime, bio smanjio financiranja prije nešto manje od dvije godine, i to za 40.000 kuna.

Istina, ali gradonačelnik je rebalansom Proračuna vratio taj novac. I to čak za nekih 5.000 kuna više. Ne znam zbog čega je prvobitna Odluka bila da nam se uskrati novac. To je za mene bila strašna Odluka.

Od Istarske županije smo prepoznati kao vrijedna karika u lancu pomoći ženama žrtvama nasilja. Sufinanciraju nas i gradovi Poreč, Labin, Pazin i Rovinj, a i Općina Medulin nas dobro financira. S njima i s Ministarstvom potpisali smo trogodišnje ugovore, tako da lakše dišemo. Imamo i donatore, privatne i pravne subjekte koji pomažu.

Jesu li vam dovoljni kapaciteti postojeća dva skloništa?

Jesu. Grad Pula nam je dodijelio još jedan stan za vrijeme pandemije. Naime, bilo nam je jako teško kad bi nam neka žena bila pozitivna na Covid, i to je bilo jedino rješenje.

Inače, za vrijeme korone je kod nas u Istri bilo nekakvo zatišje kad je o nasilju riječ, međutim sada to više nije slučaj. Imamo svakodnevne pozive žena koje traže pomoć, ne nužno smještaj. Raspituju se o vlastitim pravima. Ugrožena su im radna mjesta, nemaju posla, situacija ekonomski nije dobra, mnogi nemaju riješeno stambeno pitanje. I tako dolazi do raznih nemilih scena.

Dakle, nema bitnih promjena u odnosu na 1995. ili 2006.?

Nismo nešto napredovali, istina. U našoj županiji jesmo utoliko što smo izgradili međusektorsku suradnju koja je jako važna u ovoj priči. Imamo dobro suradnju s policijom, naprosto smo potrebni jedni drugima. To baš i ne mogu reći za Centre za socijalnu skrb. Oni su u svom sustavu i gledaju usko na stvari, a to ne može uvijek tako u radu s ljudima. Primjerice, nekoj ženi treba novac za autobusnu kartu da se vrati iz nekog grada iz kojeg je došla. I to bude problem. Obrazloženje je uvijek da ih nema dovoljno, a osim toga država je sve centralizirala i svaka sitnica mora ići preko Zagreba, pa to traje i traje, a ženi pomoć treba sad.

Idemo na nacionalne teme. Hrvatska je nažalost treća u Europi po broju femicida. U zadnjih 20 godina ubijeno je više od 400 žena, u Istri 22; od toga 18 njih „od ruke" svog partnera. Dakle, ne možemo više osporavati rodnu utemeljenost nasilja.

Ja se stvarno osjećam kao papiga. Svake godine ponavljam isto. Ništa se ne miče s mrtve točke, pravosuđe je sporo, kazne su blage. Vlada je najavila pooštravanje kazni, i to me veseli. Ali, vidjet ćemo još kako će to ići.

Nama se Obiteljski zakon još uvijek usklađuje s Istanbulskom konvencijom iako je Hrvatska taj pravno obvezujući međunarodni mehanizam za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji potpisala još 2017. godine. Dojam je, dakle, da smo stvarno jako spori.

Ma užasno smo spori. I konvenciju smo potpisali među zadnjima, da se razumijemo. Zakoni su nam „kao“ na papiru dobri, a u praksi su loši i neprimjenjivi. Mjera zabrane je, hajmo reći, dobra za ženu u psihološkom smisli, ali za nasilnika ona nije obvezujuća. On ju može kršiti. Tad ga se pritvara i može dobiti težu kaznu, ali to opet traje li traje. Imali smo nedavno slučaj koji se rastegnuo na četiri godine, što je strašno frustrirajuće za žrtvu.

Hrvatska je u rujnu prošle godine najavila da femicid postaje zasebno djelo u Kaznenom zakonu, iako smo radnu skupinu za tu stvar osnovali još u rujnu 2022. Dojam je da je ova najava stigla zbog pritisaka raznih civilnih udruga iz čitave regije, a nakon ubojstva žene u Gradačcu u Bosni i Hercegovini u kolovozu. Ubio ju je partner, i to nakon što joj je sud odbio izreći mjeru zabrane, iako ga je prijavila za obiteljsko nasilje. Zaista teški poraz pravne države.

Je, i to se i inače dešava. Da nasilnik tako dobije na vremenu. Previše smo godina dozvoljavali i tolerirali nasilje. Bilo je tu i visokih dužnosnika, političara, direktora centra za socijalnu skrb, sportaša, župana, policajaca…

Žene nemaju nikakvo povjerenje u institucije, i uglavnom kod nas dolaze s molbom da ih ne šaljemo ni na policiju ni u Centar. Naravno, mi pokušavamo objasniti da je izuzetno važno nasilnika prijaviti policiji. Ali ne telefonom, jer to onda neki dežurni policajac tamo zapiše i tu možda sve stane. Treba otići tamo i reći: Došla sam prijaviti nasilje!

Je li točan podatak da u Hrvatskoj rjeđe nasilje prijavljuju žene čiji su partneri bliski nekom izvoru moći?

Da. Žene koje dođu kod nas znaju nam reći da nasilnog partnera ne žele prijaviti jer ima jako puno prijatelja u policiji, ili je visoko pozicioniran, ima neke veze i slično. Mada mi uvijek kažemo da nakon prijave koja postoji u zapisniku, slučaj mora ići na DORH i tako dalje. Ali sve je to strašno strašno sporo.

U svakom slučaju, Vlada je napokon u Sabor uputila izmjene Kaznenog zakona koje predviđaju uvođenje femicida kao samostalnog kaznenog djela pod nazivom „teško ubojstvo ženske osobe“. Protivnici, među kojima je i dobar dio sudaca, upozoravali su tijekom javne rasprave da u Kaznenom zakonu nije potreban femicid kao posebno djelo, te da bi takvo djelo bilo diskriminatorno prema svim žrtvama muškog spola. Što vi o tome mislite?

Ma mislim! Ako je samo stvar diskriminacije, što to onda znači? Da bi i žene trebale početi ubijati muškarce, da nam se izjednače brojke? Sramota me to uopće govoriti. Oprostite mi i vi i čitatelji. Gledajte, brojke nam sve govore. Koliko nas ima? Niti četiri milijuna. A mi smo treći u jednoj Europi po ubijanju žena. To je sramota ljudi moji! Znaju li oni koliko zemalja je ispod nas? Katastrofa! Taj zakon se mora pod hitno donijeti.

Ima tu jako puno izmjena kojima će se nastojati osnažiti prava žrtava. Među ostalim, kazna za ubojstvo žene trebala bi biti najmanje deset godina zatvora, uvodi se pravo žrtve na žalbu protiv rješenja o mjeri opreza, propisuje se 100 metara kao minimalna udaljenost prilikom nalaganja mjere opreza, povećavaju se kazne za silovanje… Je li to lista lijepih želja uoči izbora ili ovoga puta imamo razloga vjerovati u realizaciju?

Ma neka je i lista lijepih želja za izbore, samo neka se to izglasa. Ali puno puta smo vidjeli koliko su promijene spore i teške. Tako nam je i s Istanbulskom konvencijom. Nadam se da neće biti mrtvo slovo na papiru s kojim ćemo se hvaliti, ali ga nećemo primjenjivati. Sudovi su nam jako spori.

Suci kao da štite nasilnike, boje se izreći neku veću kaznu, da ne bi slučajno pogriješili. Nekad znamo da nasilniku nije prvi put, ali nije nikad bio prijavljen. I zato ću stalno ponavljati da je jako važno prijaviti nasilnika i nasilje. Da li žrtva, susjed, prijatelj… tko god ima saznanja. Ali, neka to tamo piše, neka se zavede. Ne trebaju nam te olakotne okolnosti.

Na brutalizaciju nasilja upozorila je krajem godine i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, tijekom javne rasprave o izmjeni Zakona. Kakva su vaša iskustva po tom pitanju?

Ista takva. Iako, dojam je da Istra po tom pitanju stoji bolje od ostatka Hrvatske. To znamo jer vidimo slučajeve žena koje sad žive tu, a dolaze nam iz ostatka zemlje, i iz Bosne i Hercegovine. U nekim krajevima nasilja su jako brutalna, posve je normalno ženu mlatiti, uskraćivati joj novac, tjerati na rad ili pak uskraćivati joj rad… Ali i u našim okvirima, brojka od 22 ubijene žene u 20 godina je jako velika za našu županiju.

Zašto našoj zemlji kronično nedostaje političke volje da se riješe ovi problemi o kojima danas razgovaramo?

Dobro pitanje. Ono što je sigurno jest da političke volje nema. Pogledajte samo ove „klečavce“. Dakle, veliki je tu utjecaj Crkve. A mladima pak previše toga toleriramo pod izlikom djetetovih prava. Sve bismo mi gurali pod tepih ako se može, nasilje po školama, tučnjave, mobbing... S druge strane, propagira se vjera, neradne nedjelje da obitelji mogu biti zajedno i ići na misu jer smo kao nekakva kršćanska zemlja.

Hoćete reći da njegujemo lažni moral?

Upravo to. Nisam vjernica, ali poštujem sve religije. Ipak, jako dobro znam da i među „velikim vjernicima koji se busaju u prsa“ ima obiteljskih nasilnika, a njihove žene su tako odgajane da moraju šutjeti i patiti, i razmišljati što će reći svećenik, susjedi i slično.

I sama ste se okušala u političkim vodama. Pulsko Gradsko vijeće napustila ste početkom 2022. godine svojom voljom. Jeste li požalila tu odluku?

Nijednog trenutka. Atmosfera mi se nije činila ok. Osjećam se loše i kad gledam rad Gradskog vijeća. Za mene, kao vijećnicu, dan kada je bilo Vijeće je bio jedan poseban dan. U gradsku vijećnicu sam ulazila dotjerana, pristojna, poštujući instituciju, svjesna da predstavljam dio građana svog grada. Uvijek sam dolazila s dobrom vjerom, ne razmišljajući o osobnim interesima. Nisam čak ni znala da vijećnici dobivaju mjesečnu naknadu koja je, u trenutku kad sam otišla, iznosila 700 kuna. Zalagala sam se u principu za društvene teme, za kvalitetu zdravstvene zaštite i boljitak odgojno-obrazovnih ustanova.

Je li bilo još političkih ponuda nakon što ste izašla iz Gradskog vijeća?

Nikad. Kad je došla nova vlast, krenula su razna vrijeđanja. U smislu: Ništa niste napravili, lopovi, sad će oni vaditi kosture u ormaru i slično. Da sam ja znala za ikakve ilegalne radnje, ako ih je bilo, ja ne bih sjedila s tim ljudima. Ja takvih saznanja nisam imala. Nisam ni članica stranke, ali na kraju sam mjesto prepustila gospodinu Dekoviću.

Međutim i on je izašao iz stranke navodeći kao razloge klijentelizam i pogodovanje.

Je. Ne znam što da kažem na to. Ja sam sa svima bila u dobrim odnosima, neovisno o stranci. Vjerovala sam da smo svi tamo došli za boljitak našeg grada. Očito to nije bilo tako.

Ja sam i danas dobra s vijećnicima IDS-a, pa i HDZ-a, ma i s drugima. Doduše, neki od vijećnika Nezavisne liste Filipa Zoričića me nisu čak ni pozdravljali, dok je gradonačelnik prema meni uvijek bio ljubazan. Hladno su me pozdravljali, moram reći, i vijećnici Možemo!.

Žalosti me to, ali ja tu ne mogu ništa.

Vratimo se na kraju na povod ovog intervjua. Dakle, svakodnevno slušamo o nultoj toleranciji na nasilje. Činjenice pokazuju da je to samo floskula. Je li uopće moguće postići nultu toleranciju u ovako duboko patrijarhalnom društvu?

Cijelu našu zajednicu čeka jako velik rad i trud, ako se to uopće želi. Nasilje se u nekim dijelovima Hrvatske još uvijek podrazumijeva, kao i ideja da žena treba trpjeti. Osuđuje se mlade žene koje hoće biti samostalne i samosvjesne. Budimo realni, još ima sredina u kojima se i 30 godina nakon rata svjesno potpiruju mržnja i netrpeljivost. Ako tako nastavimo, neće biti dobro. Godinama smo tolerirali razne ekscese i glorificirali nasilnike. Tako su se i razbahatili pa sad imaju taj stav „tko nam šta može“.

Za kraj moram reći da se premalo bavimo djecom. Roditelji bi morali ravnopravno preuzeti i obaveze oko odgajanja djece. Ne smije nam biti najvažnije kako je dijete obučeno i kakve su mu ocjene. Djeci fali ljubavi, kontakta s roditeljima. Prezaposlenost ne može biti isprika. Radilo se uvijek. Bilo je samohranih majki koje su djeci stavile ključ oko vrata i radile po cijele dane. Ali, zapitajmo se koliko danas provodimo vremena u igri sa svojom djecom, bez društvenih mreža.

Treba nam edukacija od najmlađe dobi, od samih vrtića. Ali sustavno, to treba pratiti čitavo društvo. Mi gasimo požare, nekad spašavamo ženama živu glavu, ali to nisu trajna rješenja. Ne mogu nevladine udruge uzeti na sebe sav teret. Sve se može, pitanje je samo koji su nam prioriteti

JADRANKA ČERNJUL

Nastavite čitati

Istra
 

(FOTO) U maslinicima stare Barbarige iznova otkriveni ostaci jedne od najvećih uljara iz doba Rimskog carstva

Ovo je tek manji dio velikog kompleksa. Antički pisci kada govore o velikim postrojenjima i kapacitetima, kažu da već pet do šest tijesaka podrazumijeva velike proizvodne mogućnosti. Jasno vam je onda što znači ovdašnjih 12 komada, kaže prof. Davor Bulić s Odsjeka za arhitekturu pulskog sveučilišta. Nakon prvog otkrića, obišao ju je čak i Tito, a za stručnjake iz SAD ona predstavlja pravu znanstvenu poslasticu. Ipak, trebalo je proći 70 godina da se s nje po drugi put skinu humus i drača

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.