Jasna Vekić (CK Pula): Arena Hospitality Group zaposlila 20 čistačica iz Ukrajine

U Pulu je od izbijanja rata do danas pristiglo 349 izbjeglica iz Ukrajine, od kojih je 149 obitelji sa 130 djece. Većinom su smješteni na području Ližnjana, Medulina i Banjola i to su pretežito obitelji koje u tim mjestima imaju svoje nekretnine. No, ima i onih koji su ovdje došli bez ičega, i premda je zatoplilo, nemaju sredstava da si priušte prelazak iz zimskih čizama u tenisice. S obzirom na to da su muškarci ostali na bojištima, izbjeglice u velikoj većini čine žene s djecom, koje su se postepeno počele integrirati u okolinu.

O jednoj od najvećih humanitarnih kriza koja zahvaća sve veći dio Europe, razgovarali s ravnateljicom Crvenog križa Pula, Jasnom Vekić, koja nas je pobliže upoznala s intenzivnim radom kroz koji prolaze zadnjih mjesec i pol dana, a koji za njih, kako kaže, nije težak jer su na izvanredne situacije pripremljeni.

U kontaktu ste s ostalim Društvima Crvenog križa u Istri. Kakva je situacija kod njih?

U Istri je trenutno 1545 izbjeglica od kojih je 530 djece, a smješteni su najviše na Puljštini, u Bujama, Umagu i Novigradu.

Dakle, trećinu čine djeca. Spomenuli ste da surađujete s udrugom Naš san njihov osmijeh.

Tako je. Organizirali smo radionice s volonterima iz NSNO-a te zajedno s Facebook Humanitarcima i Svetim Vinkom Pauskim činimo humanitarnu mrežu Grada Pule. Pokušavamo koordinirati cijelu ovu priču i kada nema katastrofa surađujemo kako bi svi ravnopravno dobili pomoć. Naš san je jedan udruga koja fantastično radi i jako smo sretni što ih imamo za naše partnere. Nakon razgovora s profesorima u školama, organizirali smo radionice kako bi se djeca lakše integrirala u okolinu. Svi su oni sada pod pritiskom i nije im lako. Imamo jako puno majki s djecom, a očevi su na ratištu. Jako puno djece je već krenulo u školu, a škola Medulin od cijele Puljštine ima najviše djece, upravo zato što tamo i gravitira najveći broj izbjeglica.

Dosta pridošlih Ukrajinaca imaju svoje apartmane, neki su došli za njima i ovdje su u najmu. Prošli smo tjedan razgovarali s njihovom koordinatoricom Verom Amurovom koja nam je kazala da trenutno oko pet obitelji mora iseliti iz smještaja kroz mjesec dana jer će se apartmani uskoro početi iznajmljivati turistima. Žale li vam se oni na problem smještaja?

Da, ispituju nas kako riješiti taj problem, međutim, država je raspodijelila uloge u pomoći izbjeglicama i Crveni križ u ovom trenutku brine o evidenciji i njezinoj dostavi u ministarstvo, hrani, odjeći, obući, usmjeravanju na institucije. Naša uloga nije osiguravanje smještaja, već je za njega zadužena Civilna zaštita. Svi oni moraju se javiti na 112 i ona ima mora, ili bi trebala, osigurati im smještaj. U Hrvatskoj imamo otvorene prihvatne centre i nijedan od njih nije na obali, već u kontinentalnoj Hrvatskoj. Sve dok Poljska dobro filtrira cijeli ovaj proces, kontinentalna Hrvatska, koja je i bliže granici, ostat će primaran smještaj za Ukrajinske izbjeglice.

Znate li kakva je situacija sa zapošljavanjem?

Velik broj njih ne želi raditi jer ih većina ovdje ni ne želi ostati zato što se nadaju skorom povratku kući. Trenutno je to jedna status quo situacija. Činjenica je da mi njih evidentiramo i svi koji dolaze dobivaju jednogodišnju međunarodnu zaštitu, s mogućnosti produljenja, ovisno o situaciji u njihovoj zemlji. Oni ovom zaštitom ostvaruju sva socijalna, radna i obrazovna prava isto kao i hrvatski državljani. Ako netko u tom periodu dobije posao za stalno, tada će mu se produžavati boravak. Lijepa je vijest da je dvadeset žena trenutno zaposleno u Arena Hospitalityju kao čistačice.

Što kažu korisnici kojima pružate pomoć? Jesu li se integrirali?

Velik broj ljudi je jako zahvalan na svoj pruženoj pomoći, a i ljuti su na cijelu situaciju s ratom koja iz je zadesila. Ima jako puno zemalja do Hrvatske u kojima mogu boraviti pa je tu Poljska najizloženija. Ja se nadam da gdje god došli, da će se snaći.

Istina je da se na pojedinim obiteljima vidi da imaju novca, velik broj njih su novčano stabilni, ali oni trenutno žive od svoje ušteđevine i ne dolaze po hranu. Od 140 obitelji, njima 84 smo pružili pomoć u vidu hrane i odjeće. Oni koji su u Ukrajini živjeli od skromne plaće i nisu višeg ekonomskog statusa trebaju hranu, odjeću i obuću.

U samom početku izbijanja krize, svi su kanali vodili prema Crvenom križu. Jeste li bili pretrpani?

Onih prvih dana smo dežurali po cijele dane jer smo spremni na izvanredne situacije, ali istina je da jako puno radimo. Jako puno radimo i naš svakodnevni posao, van izvanrednih situacija je jako opsežan. Imamo starije, same korisnike o kojima brinu geronto domaćice koje pokrivaju 660 kilometara. Svaki dan nam dolaze kandidati prve pomoći za vozače, svaki četvrtak je akcija darivanja krvi.

Dakle, svatko od njih može se u bilo kojem trenutku javiti u Crveni križ?

Tako je. Kažu nam što im treba i mi im to pripremimo. Vrlo je nezahvalno jer institucije nisu dovoljno brze kao civilni sektor. Jako je puno posla i  izvanredne situacije traže jedno vrijeme dok se sve stvari ne poslože.

Kako uspijevate raspodijeliti pakete pomoći između svojih korisnika i izbjeglica?

Naši ljudi dobivaju pakete godinama, svaki mjesec i to u suradnji s njihovom socijalnom radnicom i liječnikom opće prakse. Ne donosimo mi odluke sami. U tim se paketima nalazi oko 17 namirnica s higijenskim potrepštinama, dok izbjeglice dobivaju pakete dva puta mjesečno. Ponavljam, naši korisnici kontinuirano godinama primaju pomoć, zajamčenu minimalnu naknadu i doplatu za tuđu njegu i pomoć, dok izbjeglice dobivaju samo pakete, bez doplata. Nemaju ovdje ništa i ovdje su počeli od nule. Njih po sedam živi u jednoj zajednici i normalno je da su im paketi potrebni dva puta mjesečno i specifični zbog velikog broja djece.

Koliko je trenutno socijalnih slučajeva kojima dijelite pakete?

Dijelimo oko 200 paketa mjesečno socijalnim slučajevima, najviše obiteljima, a imamo i 85 ljudi svaki dan u pučkoj kuhinji te oko 250 korisnika koji primaju pomoć u kući od geronto domaćica.

Kroz razgovor ste spomenuli mirna vremena. Ravnateljica ste devet godina, dakle, prošli ste kroz brojne krize, od izbjegličke, poplava, potresa, korone i sada rata. Ima li mirnih vremena?

Neki ravnatelji u svojim karijerama nisu imali ni jednu krizu, a ja sam ih do sada imala šest i mislim da vremena koja slijede neće nikad više biti mirna. Nažalost. Prevelika je mijena, svijet se intenzivno i prebrzo mijenja. Ono što mene žalosti je to da smo mi civilizacija 21. stoljeća i prolazimo ovakav rat koji nas samo vraća natrag. To ne mogu shvatiti. Shvaćam da se priroda ljuti i da isporučuje poplave i potrese jer pokušava uspostaviti ravnotežu koju mi stalno urušavamo, ali rat nikako.