Kad ne treba kositi i kad ne smijemo šutjeti. Cijenu te zamjene prioriteta više ne možemo ignorirati

Travanj se približava i s njim ono prvo, tiho buđenje. S proljećem ne dolazi samo zelenilo, dolazi i prva hrana za one bez kojih tog zelenila zapravo ne bi ni bilo. Maslačci, tratinčice i sitni proljetni cvjetovi su prvi obrok za pčele i druge oprašivače koji izlaze nakon zime, u trenutku kada drugog izbora nemaju.

I baš tada, mi izlazimo s kosilicama.

A priroda, baš u tom trenutku radi nešto sasvim suprotno. Ne žuri i ne uređuje. Pušta da stvari dođu u svoje vrijeme. Da cvijet procvjeta kada treba, da kukac pronađe hranu kada izađe, da život slijedi svoj ritam koji ne ovisi o našim navikama.

A mi?

Mi kao da ne podnosimo ono što ne kontroliramo. I to nije bezazleno. U posljednjih nekoliko desetljeća znanstvenici upozoravaju na dramatičan pad populacije kukaca. Procjene govore da su u nekim dijelovima Europe njihove brojnosti smanjene i do 70 posto. Gubitak staništa, pesticidi ali i nešto što nam se čini gotovo nevažnim: način na koji održavamo vlastite travnjake, razlog su tome. Prerano košenje i uklanjanje samoniklog cvijeća brišu prve izvore hrane za oprašivače upravo u
trenutku kada su im najpotrebniji.

Maslačci, tratinčice i drugi “nepoželjni” cvjetovi nisu višak. Oni su početak hranidbenog lanca. Drugim riječima, dok mislimo da uređujemo prostor zapravo ga osiromašujemo. Nekad se kosilo drugačije. Trava se kosila kosom kad je narasla. Ručno. U ritmu koji je pratio prirodu, a ne kalendar održavanja. I to ne zato jer su ljudi imali više vremena. Imali su više razumijevanja. Cvjetovi su imali vremena procvjetati. Pčele su imale što oprašiti.

Danas imamo više znanja nego ikada pa opet uz sva silna upozorenja, mi sve ignoriramo. Kosimo prerano, rutinski. Jer želimo uredno. Jer želimo kontrolu. I ne radi se o tome da uništavamo prirodu zato što ne znamo. Uništavamo je jer ne mijenjamo ono što znamo.

Građani se bune kada trava nije pokošena. Dovoljno je da javna površina nekoliko dana izgleda “neuredno” i pritužbe kreću. Zašto se ne kosi? Zašto se čeka? Zašto nije uredno? Gradske službe reagiraju ali ne objašnjavaju. Ne informiraju pa samim time ne mijenjaju navike. Samo ih održavaju.

Ne koriste medije, radio, novine. Ne koriste ni vlastite javne kanale da građanima objasne zašto se ponekad ne bi smjelo kositi odmah. A upravo bi to trebalo biti dio njihova posla. Javni prostor nije samo nešto što se održava, javni prostor je i mjesto na kojem se odgaja odnos prema zajednici, prirodi i odgovornosti.

Ako građani ne znaju zašto maslačak nije “smetnja”, nego prva hrana za oprašivače, onda je pitanje tko ih je to trebao naučiti. Sigurno ne robot kosilica, sigurno ne navika, sigurno ne pritužba. Institucije ne postoje samo da izvršavaju ono što je najglasnije zatraženo. Njihova je zadaća i da objasne kada je ono što se traži pogrešno, kratkovidno i štetno.

A između te dvije strane nestaje ono bitno, a zove se znanje.
I dok prirodu želimo držati pod kontrolom, u društvu ne činimo ništa, ili činimo premalo. Najnovija afera u sportskom savezu, s milijunima koji su, prema sumnjama, nestajali godinama, samo je još jedan primjer.

Ne nestaju milijuni bez tragova, niti bez ljudi koji vide. Ne nestaju bez onih koji znaju. I pitanje nije više kako se to dogodilo. Pitanje je zašto je toliko trajalo i zašto nitko nije reagirao. A takvi obrasci ne žive samo u velikim aferama. Žive i u svakodnevnim odlukama. U imenovanjima za koja se unaprijed zna kako će završiti, u procesima koji postoje samo na papiru i ishodima koji su poznati prije nego što su započeli.

I svi to znamo. I šutimo. Kao da društvo nije naš ekosustav koji trebamo njegovati, korigirati i održavati da bi ono bilo funkcionalno. Jer se čeka da netko drugi progovori. Da stvar postane javna, a odgovornost postane tuđa. Sigurnije je šutjeti nego riskirati. 

Moral često počinje tek kad stvari postanu javne. Ali moral koji dolazi tek nakon izloženosti nije moral. Reakcija je.

I zato se vraćam na početak. Na travnjak. Kao što prerana košnja uklanja ono što tek treba živjeti, tako i šutnja uklanja svaku mogućnost promjene prije nego što uopće dobije priliku. Reagiramo kada trava nije pokošena ali ne reagiramo kada sustavi ne funkcioniraju. Kosimo gdje bismo trebali pustiti da raste, ali šutimo gdje bismo trebali progovoriti. 

I zato je ovo pitanje izbora. Hoćemo li i dalje raditi ono što je lakše … ili ono što je ispravno! Jer ono što danas prešutimo … sutra će postati normalno.