KAO SCENA IZ KUSTURIČINOG FILMA U igrokazu na pulskoj periferiji, političari se uz himnu okupili oko rupe u tepihu. Na njivi!

Topli ćilim u blatu i slavljenička pozornica na kiši, kao u magično realističnom Kusturičinom filmu. Atmosfera svečana, glazba sa zvučnika prigušena, topla, dalmatinska - svira Oliverova "Tko sam ja da ti sudim" u instrumentalu.

"Apsolutno romantično!" rekao bi Zabit Memedov u legendarnom "Domu za vešanje", ali ovog puta ne u filmu već na javi, i u potpuno pogrešnim okolnostima - na otvaranju gradilišta peterokatnice za priuštivo stanovanje na periferiji Pule.

Crveni tepih sive boje

Sve se događa na padinama brda Monte Serpo, iznad pulske obilaznice jučer prije podne. Njiva koja je godinama čekala trenutak kada će postati mjesto gradnje šezdesetak POS-ovih stanova - nečijih budućih domova kupljenih po pristupačnijoj cijeni (ako se za dvije tisuće eura po kvadratu to može uopće reći, što je već druga tema) - konačno je postala gradilište.

Bageri su se razmahali po parceli, tu je i zlatna kapsula kojoj je namijenjena uloga modernog kamena temeljca, stigli su novinari, a stigla je i svita političara. Svečanost može početi!

Preko tek raskopane i svježe pokisle zemlje za događaj je postavljen tepih. Ne svečani crveni, doduše, već zaštitni sivi, koji je, prekrivši stotinjak kvadrata njive, trebao omogućiti hodanje po suhom za novinare i ugledne uzvanike. 

Na njega su zatim postavljeni govornica, stol za potpisivanje ugovora o gradnji i pečaćenje zlatne kapsule te zastave koje će, u svečanom trenutku potpisivanja, u pozadini vijoriti (i kisnuti) na laganom povjetarcu. Atmosfera je posebna i ponosna pa je, samim time, vrijeme i za muziku. Iz zvučnika se čuje Oliver...

Oko rupe dva putića

Nekoliko metara od govornice, za koju će jedan po jedan uskoro stati, u špaliru stoje ministar Branko Bačić, pulski gradonačelnik Peđa Grbin i njegov zamjenik Siniša Gordić, istarski župan Boris Miletić i direktor Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama Dragan Hristov, a tu su i predstavnici građevinara i dogradonačelnik iz redova talijanske manjine Vito Pauletić. 

Konačno, pored njihovih nogu, zvijezda događaja - rupa! 

Naime, nasred tepiha, gotovo uz sam njegov rub, tkanina je prvo iskružena, a zatim je pod njom iskopana manja jama u zemlji, označavajući mjesto svečanog polaganja kamena temeljca (temelja "kapsulca"!?), za što je par metara dalje osigurano i nekoliko ganc novih lopata s etiketama, kao i par kila zemlje koja će kasnije, predvođena PR službom Grada, i sama na tepih biti dovezena u sumnjivo novoj i čistoj karijoli (također s etiketama).

Prigodni govori, intoniranje himni, osmijesi za kameru, ruka na srcu, lopata i grumen zemlje preko zlatnog kamena temeljca kao najava nekih boljih dana, barem za buduće stanare 65 stanova u izgradnji. Oliver, blato i tepih.

Vremeplov pao na tehničkom

Teško se ovdje odlučiti što je u cijeloj priči o rupi apsurdnije; činjenica da političari stoje pored nje držeći se za srce dok slušaju himnu, njena pozicija ispod mekog saga ili pak to što je protokol odlučio za trasu govornika do mikrofona, od čitavog prostora, izabrati upravo onu najtanju preostalu traku tepiha, zbog čega se sa svakim korakom strepilo da neki od njih upadne u rupu. 

Je li amaterski pitati zašto rupa nije iskopana u zemlji umjesto u tepihu? Ili, ako je već prethodno bila iskopana u zemlji, zašto je na nju postavljen tepih? Također, ako je već rupa morala (iz nekog razloga) biti pod tepihom, zašto tepih nije jednostavno zarolan na tom mjestu (što nas, opet, vraća na pitanje - čemu uopće rupa pod tepihom)?

Ruku na srce (ovog puta doslovno), zbunjujuća je i ideja o intoniranju himni, nacionalne i regionalne, na otvaranju jednog gradilišta! 

Konačno, zašto se svečanost uopće mora odvijati na zemlji pod tepihom, pored rupe, na kiši, kada svega desetak metara dalje postoji pristup gradilištu, puno adekvatniji za okupljanje ljudi od kojih nemali broj nosi štikle?!

Dvije tisuće je i dvadeset šesta godina. Novo doba! Pulska gradska vlast, pa i županijska, kao ekipa političara "novog kova", trebala bi se uklapati u neku moderniju "razglednicu" od prizora s par lopata, usiljenog osmijeha ispred bagera i zastave zabodene u blatnjavo gradilište, koji više podsjećaju na sliku s omladinske radne akcije iz sredine prošlog vijeka (bez ikakve želje da se omalovaže radne akcije), nego na kakav suvremen prizor. O potrebi da se stoji na tepihu dok se kopa rupa u zemlji ne treba ni pričati.

Ali, eto, baš je tako jučer bilo. I bila je muzika. I bila je himna! I rupa u tepihu!

Možda se i osmijeh radnika u pozadini, koji je tinjao svo vrijeme "izvođenja svečanosti", odnosio upravo na to! "Gdje smo se mi ovo zaposlili!?"