Vodnjanski borac protiv bespravne gradnje Alen Dodić privatno je uzurpirao obnovljeno dvorište Palače Bettica u vlasništvu Grada Vodnjana. Kako nam je rečeno iz tamošnje gradske uprave, Dodić je stavio dodatni kračun (zasun) na novo obnovljena vrata i na taj način potpuno privatizirao korištenja gradskog dvorišta. Ovih dana prostor je prepun raznog smeća i psećeg izmeta.
Dodatnu težinu ovoj priči daje činjenice da je njegova supruga Laura vijećnica vodnjanskog gradskog vijeća u koje je ušla preko liste bivšeg gradonačelnika Klaudija Vitasovića.
O problemima s navedenim prostorom razgovarali smo se Manuelom Geissom, zamjenicom gradonačelnika Grada Vodnjana Igora Orlića. Uvodno je bitno naglasiti da je Alen Dodić naša pitanja i svoje odgovore objavio na svojim društvenim mrežama prije objave ovog članka tako da se Manuela Geissa u svojim odgovorima referira i na njegova objašnjenja i prozivke.
- Gospodin Dodić pokušava stvoriti dojam da se ovo pitanje otvorilo kao reakcija na njegove nedavne javne istupe. To jednostavno nije točno. S ovom sam se situacijom susrela odmah nakon stupanja na dužnost zamjenice gradonačelnika, dakle puno prije posljednjih objava o bespravnoj gradnji i prozivanja gradske vlasti. Imam dojam da se ova situacija pokušava pretvoriti u osobnu priču i prikazati sebe kao žrtvu postupanja Grada. Ovdje nije riječ o osobama, nego o činjenicama, gradskoj imovini i zaštiti kulturne baštine, uvodno je naglasila zamjenica vodnjanskog gradonačelnika.
Možete li nam opisati važnost tog prostora, osnovne detalje obnove i eventualne potencijale prostora?
Važno je znati da ne govorimo o običnom dvorištu. Riječ je o iznimno vrijednom prostoru u samoj povijesnoj jezgri Vodnjana, u jednom od dijelova grada koji ponajviše čuvaju tragove venecijanske arhitekture. Palača Bettica vrijedan je primjer prijelaza iz gotike u renesansu, a njezino unutarnje dvorište s najstarijom vodnjanskom cisternom, čiji je zdenac datiran u 1520. godinu, dio je kompleksa današnjeg Gradskog muzeja. Obnovom su rekonstruirani kameno popločenje i kameni podest te restaurirani monolitna baza i metalni elementi ograde zdenca. Obnova je realizirana uz financijsku potporu Regione Veneto i Grada Vodnjan-Dignano. Dakle, riječ je o obnovljenoj gradskoj kulturnoj baštini u koju su uložena značajna javna sredstva. Vrijednost izvršenih radova na projektu, bez troškova dokumentacije, iznosila je 45 422,75 eura od čega je Regione Veneto sufinancirala 20.000,00 eura, dok je preostali iznos osigurao Grad Vodnjan-Dignano.
Namjera Grada od samog je početka bila valorizirati jedinstvenu kulturnu baštinu Vodnjana i vratiti ovom vrijednom prostoru značaj koji zaslužuje. Upravo zbog svoje povijesne i ambijentalne vrijednosti dvorište ima velik kulturni potencijal. U njemu je moguće organizirati manje kulturne programe, književne i pjesničke večeri, koncerte klasične glazbe i slična događanja. No smatram da bi i bez posebnog programa dvorište trebalo biti dostupno javnosti kako bi građani i posjetitelji mogli razgledati taj vrijedan dio naše arhitektonske baštine.
Naša je namjera taj prostor dodatno oživjeti u sklopu Gradskog muzeja Palače Bettica, ali i zajedno s cijelom povijesnom kontradom Portarol, za koju imamo u planu nove projekte. Ne želimo da se obnova kulturne baštine svede samo na obnovu kamena i zidova. Želimo tim prostorima vratiti život, učiniti ih dostupnim i ponovno ih povezati s građanima.
Je li točno da je obitelj Dodić zauzela prostor i samoinicijativno onemogućila korištenje gradskih vrata?
Mogu potvrditi ono s čime se Grad konkretno susreće. Riječ je o dvorištu koje je u vlasništvu Grada Vodnjana-Dignano, kao što je i glavni portun kroz koji se u dvorište ulazi u vlasništvu Grada. Taj se portun redovito zatvara s unutarnje strane krčunom. Kada gradske službe uđu kroz sporedne ulaze i otvore ga, nakon određenog vremena ponovno ga zateknemo zatvorenog. Dakle, samoinicijativno nam je onemogućen pristup kroz portun u vlasništvu Grada. I sada se postavlja pitanje, što bismo trebali učiniti, skinuti vrata koja su upravo obnovljena i za čiju su obnovu utrošena javna sredstva? To sigurno nije rješenje. Došli smo u apsurdnu situaciju da gradski službenici i komunalni redari, koji trebaju održavati i kontrolirati prostor u vlasništvu Grada, ne mogu normalno ući kroz portun koji je također u vlasništvu Grada, nego moraju tražiti drugi način ulaska.
Na fotografijama je vidljiva velika količina otpada u dvorištu. O čemu se radi?
Drugo je pitanje stanje i način korištenja samog prostora. Izvođači koji su došli izvoditi radove zatekli su prostor u izuzetno lošem stanju, uz vrlo neugodne mirise, otpad i prisutnost životinjskih fekalija. Nažalost, problem nije nestao završetkom obnove, već se neprimjereno korištenje prostora nastavlja i danas. U javnim istupima gospodin Dodić zapravo potvrđuje dio onoga što se istodobno pokušava prikazati kao neosnovane optužbe: navodi se da se u prostoru drže posude za kompostiranje biljnog otpada iz kućanstva, posude za odvojeno prikupljanje otpada i limenke te se potvrđuje da pas ondje obavlja nuždu. Prema tome, ne govorimo o izmišljotinama, nego o konkretnom načinu korištenja prostora. Pitanje je samo smatramo li primjerenim da se gradski prostor u kojem se nalazi najstarija vodnjanska cisterna, koji je dio kompleksa Gradskog muzeja i u čiju su obnovu uložena značajna javna sredstva, koristi za privatno kompostiranje, odlaganje otpada i limenki, držanje različitih privatnih predmeta te kao prostor u kojem kućni ljubimac obavlja nuždu. Ja smatram da nije.
Koja je pozicija Grada u odnosu na navedenu situaciju i nelegalno odlaganje otpada te što namjeravate poduzeti?
Pozicija Grada od samog je početka bila da pokušamo uspostaviti normalnu komunikaciju i da se cijela situacija riješi mirnim putem. To nam je i dalje prvi izbor. Međutim, došlo je do oglušivanja na primjedbe i pokušaje komunikacije. Ako se takva situacija nastavi, pogotovo zato što želimo oživjeti ovaj prostor u sklopu Muzeja Palače Bettica i cijelu kontradu Portarol kroz nove projekte koje planiramo, Grad će morati poduzeti druge odgovarajuće mjere. Ne možemo prihvatiti situaciju u kojoj se ne poštuju pravila korištenja gradske površine, a pogotovo da se zatvara portun u vlasništvu Grada i onemogućava ulazak gradskim službenicima i komunalnim redarima u dvorište u vlasništvu Grada radi njegova održavanja.
Posebno mi je neprimjeren pokušaj da se kulturne sadržaje koje želimo organizirati u ovom prostoru omalovaži riječima o „ispijanju vina, pjevanju i glumljenju visokog društva“. Ako su pjesnička večer, književni program ili koncert klasične glazbe „ispijanje vina i pjevanje“, onda očito imamo različito poimanje kulture. Naš cilj nije „glumiti visoko društvo“, nego valorizirati kulturnu baštinu. Naravno da će se za svako događanje poštovati svi potrebni sigurnosni, sanitarni, konzervatorski i drugi uvjeti, kao i prava ljudi koji žive u neposrednom susjedstvu.
Moram pritom reći da ovaj slučaj otvara i jedno šire pitanje koje u starogradskoj jezgri Vodnjana postoji već dugi niz godina. Svojatanje javnih ili tuđih površina, onemogućavanje pristupa prolazima, kortama i voltama te korištenje tih prostora kao da su privatni nisu pojave koje su nastale jučer. To su problemi koji su se godinama tolerirali. Kada nešto traje desetljećima, ljudi to s vremenom počnu doživljavati kao normalno, iako nije.
Alen Dodić naš je novinarski upit doživio kako osvetu Grada zbog njegovog angažmana oko bespravne gradnje.
Svatko ima puno pravo kritizirati Grad. Ima pravo postavljati pitanja o bespravnoj gradnji, natječajima ili bilo kojem drugom pitanju. Ima pravo biti glasan u svojoj kritici. Nitko zbog toga neće biti ušutkavan. Ali ne možemo prihvatiti logiku prema kojoj se svaka provjera korištenja gradske imovine proglašava političkom odmazdom samo zato što osoba na koju se ta provjera odnosi javno kritizira Grad. Bespravna gradnja, Contrada, natječaji, talijanski jezik i ostale teme koje se uvode u ovu raspravu nemaju nikakve veze s vrlo jednostavnim pitanjem: može li Grad nesmetano pristupiti vlastitoj imovini?
U Dodićevim istupima smatra se potrebnim posebno naglasiti da sam „pripadnica talijanske manjine“. Jesam! Kao zamjenica gradonačelnika iz reda pripadnika talijanske nacionalne manjine imam posebnu odgovornost prema talijanskoj nacionalnoj zajednici, njezinu identitetu, jeziku te kulturnoj i povijesnoj baštini. Ali istodobno sam zamjenica gradonačelnika Grada Vodnjan-Dignano i svoju javnu dužnost obnašam odgovorno prema Gradu i svim njegovim građanima. Moja je dužnost štititi gradsku imovinu, ali i kulturnu i povijesnu baštinu našega grada, a Palača Bettica, njezina cisterna i povijesna kontrada Portarol nedvojbeno su dio te baštine. Zato sam reagirala odmah nakon stupanja na dužnost, puno prije posljednjih javnih objava. Ne radi se o tome tko je glasniji niti tko će sebe uspješnije prikazati kao žrtvu. Radi se o vrlo jednostavnom načelu, gradska imovina nije privatna imovina i nitko njome ne može raspolagati bez odgovarajuće pravne osnove. Neka o svemu tome dalje govore nadležne institucije, dokumentacija i utvrđene činjenice, zaključila je Manuela Geissa.
S druge strane Alen Dodić u cijelom slučaju ne vidi nikakav problem. U nastavku je razgovor s Dodićem koji je pismenim putem odgovorio na naše upite.
Temeljem kojeg prava ste zauzeli spomenuto dvorište i onemogućili ulaz u prostor koji je obnovljen značajnim europskim sredstvima?
Nisam zauzeo navedeno dvorište niti sam bilo kome onemogućio ulazak. Dvorište je bilo zaključano i nedostupno javnosti prije nego što smo kupili kuću, točnije još od 16. stoljeća (1520. godine), a kada smo se doselili u njemu se nalazila velika količina smeća. Nova vrata i bravu postavio je Grad Vodnjan, a ne ja.
U našem vlasničkom listu postoji upis prava služnosti prema dvorištu, što nam ne daje pravo vlasništva nad dvorištem. Nakon što je Grad od prije par godina postao vlasnik dvorišta i ove zime postavio nova vrata, više nemam mogućnost ulaza u dvorište (osim preko našeg dnevnog boravka) pa nikome ne mogu ni zabraniti pristup niti odlučivati tko će ući kroz novopostavljena vrata. To može samo Grad.
Naglašavam i vaš netočan navod: dvorište nije uređeno EU fondovima, nego jedna trećina (11.061,75 eura) iz proračuna Grada i dvije trećine (20.003 eura) iz fondova Talijanske zajednice – Vodnjana u suradnji s Italijom.
Je li istina da taj kulturni prostor koristite kao kompostanu za svoj biootpad, odlagalište za limenke piva i nuždu psa?
Nije istina da dvorište koristim kao odlagalište otpada. Upravo suprotno, od kupnje kuće redovito ga čistim. Prije toga u dvorištu se nalazila količina smeća za približno šest ili sedam traktorskih prikolica. Međutim, dok je dvorište bilo puno smeća, kao i većina gradskih dvorišta, Grad za njega nije pokazivao nikakav interes.
U dvorištu se nalaze posude za kompostiranje biljnog otpada iz našeg kućanstva, kante za odvojeno prikupljanje otpada te plastična kutija u koju uredno odlažem limenke (ne samo od piva). Otpad nije razbacan po dvorištu niti se prostor koristi kao odlagalište.
Imamo malog jorkširskog terijera koji ondje ponekad obavi nuždu, nakon čega je odmah očistimo.
Iz Grada Vodnjana kažu nam da su planirali u tom prostoru organizirati pjesničke večeri, ali nisu u mogućnosti jer ste ga Vi prisvojili?
Grad Vodnjan nikada mi se nije obratio sa zahtjevom da se dvorište koristi za pjevanje ili bilo koje drugo događanje, izuzev Turističke zajednice koja je željela organizirati večer ispijanja vina – na što sam ih pitao imaju li uređenu obavezu kemijskih toaleta za svoje goste.
Jednom prilikom nazvala me dogradonačelnica i zatražila ulazak u dvorište. Bilo je to prije nego što je Grad postavio nova vrata i bravu, čiji ključ dogradonačelnica danas drži u svojoj ladici. U tom trenutku bio sam s obitelji u Španjolskoj pa sam je zamolio može li doći neki drugi dan. Ona je inzistirala na određenom danu pa sam zamolio punca da organizira i omogući ulazak poštovanoj dogradonačelnici - pripadnici talijanske manjine. Svaki put kada su me kontaktirali iz Grada ili kada su turisti (u prolazu) zamolili da uđu, pristup sam im omogućio (u vrijeme dok je otvaranje vrata ovisilo o meni), što će vam potvrditi Komunalno redarstvo Vodnjana.
Prije nekoliko tjedana kontaktirao me pročelnik Darko Smoljan i pitao bismo li Gradu prodali svoju kuću. Prema onome što mi je rekao, Grad bi je pretvorio u još jedan smještaj za turiste putem društva Castelier d.o.o. Rekao sam mu cijenu po kojoj bismo bili spremni prodati kuću, ali nakon toga nisam dobio nikakvu daljnju informaciju pa mi nije poznato ima li Grad i dalje takvu namjeru.
Dakle, Grad sa mnom normalno komunicira kada želi pristup dvorištu ili razgovarati o kupnji kuće, a nikada mi nitko iz Grada nije rekao da zbog mene ne mogu održavati svoja kulturna događanja – ispijanja vina i pjevanje.
Ako Grad želi koristiti prostor za kulturne programe, tome se ne protivim, ali za to bi trebali površinu dvorišta proglasiti javnom površinom i za to bi trebao postojati akt. Jer time što je Grad od nedavno postao vlasnik dvorišta ne znači ujedno da je dvorište postalo javna površina i da ljudima ispod prozora, uz dnevni boravak, mogu organizirati večeri ispijanja vina i pjevati. Također, prije toga trebalo bi riješiti pitanje sigurnosti jer s okolnih ruševnih kuća u dvorište padaju dijelovi škura, prozora, grede, crjepovi i kamenje s krovova, na što sam Grad upozorio u više navrata.
Je li primjereno da se sve to događa od strane obitelji gradske vijećnice?
Činjenica da je moja supruga gradska vijećnica nema nikakve veze s korištenjem dvorišta. Takvo stanje postojalo je doslovno stoljećima prije nego što je postala vijećnica, a njezina dužnost nikada nije korištena za ostvarivanje bilo kakve povlastice. Jer, kao što i sami vjerojatno znate, već pet godina čekam uporabnu dozvolu za objekt, koju mi nova vlast nije usmeno odbila, nego mi iz mjeseca u mjesec govore da se strpim još mjesec-dva. Vjerujem im da imaju zaostalih predmeta i da je to jedini razlog što ne stignu izdavati uvjerenja i dozvole.
Zanimljiva je i činjenica da je Grad u posjedu 44 dvorišta sa šternama. Pomalo mi je nevjerojatno da se među tolikim gradskim dvorištima kao poseban problem izdvaja upravo dvorište uz našu obiteljsku kuću.
Smatram opravdano da mogu postaviti pitanje zašto me se optužuje da je moj jorkširski terijer obavio nuždu u dvorištu baš u trenutku moje objave na Facebooku, kada sam skrenuo pažnju Gradu da bi se trebali početi baviti bespravnom gradnjom od Peroja do Barbarige, zaključio je Dodić.
