KUKURIJEK: Budućnost koja ne čeka spavače. Poruka Istri na pragu 2026.

Zahladilo je. I to ne samo u temperaturama zraka, nego u temperaturi ambicija i svijesti. Dok se na ulicama Istre broje noćenja, dok se pedantno kalkuliraju prihodi adventskih kućica i raspravlja je li fritula preskupa ili smo zakasnili s otvaranjem, naš mentalni termometar već je dugo ispod nule.

Zima bi trebala biti vrijeme u kojem razmišljamo, učimo, planiramo ono što će procvjetati u proljeće.

Kod nas je postala izgovor: tri mjeseca rada, devet mjeseci spavanja. Taj ritam...sezona hibernacija-sezona...ne vodi nikamo osim u stagnaciju. I dok se približavamo kraju godine, mnogi gledaju u kalendar kao da će prelazak u 2026. godinu sam po sebi donijeti više prilika, bolje odluke, uspješnije institucije.

Kao da je proljeće nagrada, a ne posljedica onoga što radimo u zimi. U međuvremenu, svijet se kreće: ulicama New Yorka prošetao je humanoidni robot. U Kini ekonomija znanja vodi društvo naprijed.

A ovdje?

Vrijednost čovjeka često se mjeri u kvadratima: Koliko apartmana imaš? Koliko ih naplaćuješ? Znanje?.... Što će ti to? Kupio si apartmane?...Bravo! Što znaš?... Koga briga.

U Istri smo zaboravili najosnovnije: vrijednost nije u lokaciji nego u sposobnosti. U znanju. U volji da učiš. U gladi za rastom.

Jer svijet neće stati da nas pričeka. Ako mi spavamo...drugi sanjaju i ostvaruju.

Kukurijek: ogledalo koje nas posramljuje

U istoj ovoj Istri, dok ljudi zimi spavaju, postoji cvijet koji tada radi: Kukurijek (Helleborus niger).

Cvjeta od prosinca do ožujka. Kroz snijeg, mraz i tvrdu zemlju. Ne čeka idealne uvjete, on ih probija. Njegova snaga nije u razmetljivoj ljepoti, nego u odlučnosti da se otvori kad sve kaže da ne može.

Ako jedan cvijet može razbiti smrznutu zemlju, što nas točno sprečava da razbijemo smrznute navike?

Advent nije problem. Advent je simptom.

Nema zimskih događaja tamo gdje nema zimske ambicije. Nema života tamo gdje nitko ništa nije posadio devet mjeseci prije.

Što poručujemo mladima?

Najveća izdaja nije odlazak mladih, nego poruka koju šaljemo onima koji ostaju: „Ne treba ti fakultet“....“Skupljaj kvadrate“....“Znanje se ne isplati“....“Radi tri mjeseca, uživaj devet“. Ako je uspjeh raditi što manje i zaraditi što više bez ikakvog doprinosa, onda to nije život. To je nestajanje.

Kvadrati bez znanja su samo zidovi. Zidovi bez smisla...grobnice propuštenih života. Jer kad se brojke noćenja promijene, kad se tržište ohladi, kad se okrenemo iza sebe... Što ćemo pokazati?

Što smo stvorili? Čemu smo doprinijeli?

Ako se Istra ne probudi, prvo će se probuditi tuđi ljudi u našoj kući. Društvo u kojem liječnik sezonalno konobari, učitelj radi dodatni posao da preživi, a stručnjaci odlaze jer znanje nema cijenu, to je društvo koje svjesno bira propast.

Svijet trči naprijed: robotika, inovacije, digitalna ekonomija. A mi se hvalimo time što smo našli način da najljepše prespavamo život.

Kako se budimo?

Tako da odrasli prestanu pričati jedno, a raditi drugo. Da institucije prestanu glumiti razvoj, a planiraju ga stvarno. Da prestanemo tražiti lakše i počnemo tražiti bolje. Primjer je najveći učitelj mladima. Ako im dajemo poruku „ne traži teško“, oni će izbjegavati izazove. Ako im kažemo „sezona je život“, oni će živjeti tri mjeseca godišnje.

Ako ne prestanemo spavati, ako ne prestanemo vezivati vrijednost života za sezonu, ako ne budemo ono što možemo biti...realnost će nas probuditi. I neće biti nježna.

Najtragičnije je što nas cvijet od 15 centimetara posramljuje ambicijom. Ako kukurijek može cvjetati u snijegu....može i Istra u znanju.

Ali prvo: Istra....probudi se....budućnost ne čeka spavače.