MARINA KURDIJA, MAJKA DJEČAKA S AUTIZMOM: Dominik već četiri mjeseca nema pomoćnika u nastavi. Tek sada shvaćam koliko su doista bitni - oni su naše uši i oči u školi, mama kad mame nema

Dominik ima devet godina i dječak je s dijagnozom iz spektra autizma. Ide u drugi razred. Jako voli školu i djecu.

No on već puna četiri mjeseca, otkako je počela nastavna godina, nema svog pomoćnika u nastavi, iako školu polazi po prilagođenom programu i asistent mu je, prema preporuci defektologa, nužan.

Njegova majka Marina Kurdija odlučila je progovoriti o ovoj mučnoj situaciji radi svoga djeteta i svih onih koju su u sličnoj situaciji, ali prvenstveno, navodi nam, ponukana pisanjima o borbi asistenata za povećanje mizerne satnice (koja je u međuvremenu podignuta sa 25 na tek 30 kuna).

Jer, smatra, upravo je niska satnica glavni krivac da se za ovaj posao ne javlja dovoljan broj ljudi.

Natječaj se ponavlja sedmi puta

- Tek kada nešto nemate, kao naša obitelj, shvatite koliko je to vrijedno i koliko su sretni oni roditelji koji su asistenta dobili, veli nam Marina. Dodaje da se natječaj trenutno ponavlja sedmi puta, no sumnja da će se naći dovoljno osoba koje će se javiti da bi radile ovako zahtjevan i odgovoran posao za plaću od dvije i pol tisuće kuna.

Prema njezinim riječima u školi koju pohađa njezino dijete bez asistenta je još uvijek troje učenika, a u Puli ih nedostaje šest.

Obitelj Kurdija inače živi u Medulinu, no Dominika otac svakoga dan vozi u pulsku Osnovnu školu Monte Zaro. Mama veli da su im iz medulinske škole sugerirali da to "neće biti sredina za njega", pa zapravo nisu imali izbora.

Borba za inkluziju od vrtićkih dana

- U Medulinu vodimo borbu još od vrtićkih dana. Dominik jest drugačiji, no sve razumije, nije agresivan, a djecu naprosto obožava. Zbog toga smo ga željeli upisati u vrtić, radi društva. Ponudili su nam tek dva sata pa bi se dogodilo da bi djeca tek krenula u dvorište na igru, a on bi morao kući. Plakao je on, plakala sam ja i tako smo uspjeli navući tri sata dnevno.

Nisam htjela slične borbe prolaziti ponovo, i iz razloga što mu ovdje u školu ide starija sestra, pa sam potražila školu koja ima iskustva u radu s djecom s poteškoćama i zadovoljna sam da smo odabrali upravo školu Monte Zaro. U njoj ga nitko, po prvi puta, nije gledao čudno, u školi je posve prihvaćen, priča nam Marina.

Doznajemo da je u prvom razredu imao asistenticu i iako je ona bila dobra, jednostavno se "nisu našli" pa je cijela godina nekako šepala.

Škola Monte Zaro ima najviše djece s poteškoćama u redovnoj nastavi

- Radilo se o gospođi u godinama, a Dominik je živ, pun energije, onaj tko radi s njim mora dnevno pretrčati maraton da bi ga držao pod kontrolom. Unatoč tome i čestim izbivanjima asistentice izgurali smo godinu i Dominik je prošao s 5.0, ponosno veli mama Marina.

- Vjerujte mi, u stalnom smo kontaktu s ravnateljicom, stručnim službama škole i oni se doista trude, no nemoćni su. Jednostavno se nitko ne javlja na natječaje, veli te nastavlja;

Izbora nemam

- Ja izbora nemam - sina moram poslati u školu, inače bi me prijavili socijalnoj službi, a kada ga pošaljem na nastavu on tamo nema kontrole; ometa, šeta po hodnicima, ne uči... Znam da on može i mora više, nije škola da bi se gubio po hodnicima i da ne ometa nastavu.

Sada ispada da sam govorim sama kontra svog djeteta, ali iz mene progovara i strah jer on nema nekoga tko bi pazio samo na njega. Jasno mi je da to ne može biti učiteljica i da zbog njega ne može stati cijela nastava, da u razredu ima još učenika. Stoga vrlo iskreno velim, progovarajući kao majka djeteta s poteškoćama - bez pomoćnika u nastavi škola za našu djecu ne bi bila moguća, oni su naše uči i uši u školi, mama kada mame nema, emotivna je Marina.

S prosvjeda pomoćnika u nastavi u Zagrebu

U razgovoru oko odabira škole Marina veli da nije ona bila ta koja je "bježala" od Škole za odgoj i obrazovanje već joj je sugerirano da njezino dijete može polaziti redovnu nastavu, tim više što kopira obrasce druge djece te da će takva sredina na njega djelovati poticajno.

- Doista vidimo napredak, no ja sam samo mama, nisam ni učiteljica, ni rehabilitatorica i neke stvari ne znam kako mu objasniti, da shvati, da nauči... Voljela bih da Dominik u školi nešto i nauči, ne da šeće po školi jer ga nema tko umiriti kako bi pratio nastavu. Sada je već shvatio da sve može biti po njegovom i bojim se kako će se stvari odvijati dalje, bez toga da ima kontrolu, priznaje nam posve otvoreno.

Šansa u drugom polugodištu?

Na pitanje ima li naznaka da će barem u drugom polugodištu dobiti asistenta, navodi da to ovisi o natječaju i hoće li se itko javiti, no da postoji mogućnost da će se upravo njemu prebaciti pomoćnik u nastavi djeteta koji se uskoro ispisuje.

- Jako sam zahvalna ako taj asistent dođe nama, no to nije rješenje, jer ću u rujnu opet strahovati. Cijela piramida je krivo posložena, stvari su trule od vrha nadolje. Briga o djeci trebala bi biti sustavnija. Mišljenja sam da bi asistenti trebali biti zanimanje, i to dobro plaćeno. Ovim se poslom može baviti samo netko tko taj posao voli ali nažalost imamo i apsurdne situacije.

Tako se, primjerice, u koroni nudio trodnevni on-line tečaj za asistente. Smatram to potpuno apsurdnim, ali i opasnim jer vi nikada ne znate kakvo će dijete pomoćnik u nastavi dobiti - mirno, hiperaktivno, agresivno....

Ne želim da me itko žali, ima puno ljudi koji su u goroj situaciji od moje

Dominik je, recimo, priča iskreno njegova mama, potencijalno opasan jer ne prepoznaje opasnosti i ima iznimno visoku razinu energije.

Gdje idem ja, ide i moje dijete

- Meni je dva puta pobjegao na cestu. Shvaćate li koja je to odgovornost na asistentima? Da se nešto, nedajbože dogodi, nije kriva učiteljica, kriv je asistent koji je za njega odgovoran dok je u školi. I zato, ponavljam, za taj novac ni ja ne bih radila taj posao, iskrena je Marina.

Roditelji djece s poteškoćama, a posebice iz spektra autizma, na stalnim su mukama, dodaje. Radi toga što ga, kako veli, ni sekundu ne može pustiti samoga kod kuće, majka od njegova rođenja ne radi, a status roditelja-odgojitelja ne može dobiti.

- Mi ovdje nemamo ni roditelje ni rodbinu. Gdje idem ja, ide i moje dijete. Nitko ne razmišlja da iz ove kože ne možemo, a da pomoći nemamo. Mene, eto, nikada nitko nije upitao treba li mi pomoć, pa i ona psihološka? Sama se snalazim, po internetu i raznim grupama tražim uvijek nove terapije koje bi nam mogle pomoći. Većinu ih, onoliko koliko možemo, plaćamo sami jer su redovi za dolazak u ustanove predugački, veli ova mama te nastavlja;

- Primjerice, dijagnozu smo napokon dobili tek sa četiri godine nakon što smo prošli sve one muke "mama, pa pričekajte, ne razvijaju se sva djeca isto".... Na prve smo terapije u centar na Verudi krenuli gotovo dvije godine kasnije, i to nakon što smo ih upozorili da će on uskoro u školu, a da procjene nema. Ostale terapije plaćali smo sami, a one koštaju i po 300 kuna. Da nemamo pomoć roditelja ne znam kako bi dalje. I je se često osjećam nemoćno jer sa dvije zdrave ruke ne mogu raditi i pomoći.

- Nikome ne želim sličnu situaciju. Dijagnoza djeteta je nešto na što se niti jedan roditelj ne priprema. Jednostavno se dogodi i morate plivati. No ne želim nikakvo žaljenje, ima ljudi koji su u punoj goroj situaciji od nas. Ja jednostavno želim da djeca koja imaju pravo na redovno školovanje dobiju asistente koji ih pripadaju. Voljela bih sjesti preko puta gradonačelnika, ali i premijera i predsjednika i pitati ih - kako da ja riješim naš problem?, kazuje naša sugovornica.

Martina nam veli da je čak htjela sama završiti tečaj pa da ona uskoči kao asistent svom djetetu, no zakon to ne dozvoljava.

- Eto apsurda, mogu biti asistent, ali nekom drugom djetetu, ne svom, veli nam te dodaje da dio problema oko pronalaženja asistenta leži i u kasnim natječajima. Oni se, dodaje, raspisuju krajem kolovoza, dio ih ne zadovolji i nastava starta s nedovoljnim brojem pomoćnika u nastavi čija se mjesta onda pokušavaju popuniti. No, da je to bolje plaćen posao, sigurna je da bi interesa bilo, veli Marina.

Ovo je moj dom

- Moj najveći strah je što jednog dana, kada prođemo školu, kad odraste, a mene ne bude? Opet znam da uz sve nedaće moramo ostati normalni radi njega, da ja moram biti jaka, da se ne smijem ni razbolit. Što će biti jednog dana ne znam, nadam se da će ipak biti bolje i da će imati podršku sustava u kojem živi. Razmišljali smo i o odlasku, gdje je podrška bolja, potpore veće (ovdje dobivamo invalidninu od 1750 kuna i dječji doplatak 800) no shvatila sam da je naš život ovdje.

Došla sam iz Slavonije u Istru gdje je trebalo biti bolje. Ovdje je napokon progovorio - nakon što se s godinu dana jednostavno ugasio. Ovdje je napokon krenuo u školu....ovdje je sada naš dom, zaključuje ova hrabra mama.