Mihaela i Erik Lukšić usvojili su dvoje djece. Deset godina kasnije u njihov je dom, doslovno preko noći, stigao još jedan dječačić. "Spasili su i oni nas. Postali smo roditelji, to je poklon na kojem smo im beskrajno zahvalni"

- Sjećaš se, još prije nego smo se vjenčali, bili smo u Danskoj, sjedili u jednom kafiću i razgovarali o tome kako ćemo jednog dana usvojiti dijete, prisjeća se Mihaela.

- Da, šalio sam se da ćemo napraviti cijelu rukometnu ekipu, smije se Erik. 

Ovako počinje naš razgovor s Mihaelom i Erikom Lukšićem, pulskim supružnicima, mnogima poznatim po društvenim i sportskim angažmanima. Priča koja je počela kao šala postala je njihova životna, obiteljska priča. Nakon dvoje usvojene djece, udomili su i treće. Cijelo ih je vrijeme vodilo srce i ideja da nekome pruže dom.

Obitelj kao svaka druga

- Zagrljaj, podršku, čitanje priče za laku noć, to je nešto što sam htjela dati, znala sam da to imam u sebi, da imamo u nama, i sve nam se jednostavno posložilo. Danas smo obitelj kao svaka druga. Oni su braća, a nas zovu mama i tata, veli Mihaela.

U razgovoru doznajemo kako, spletom okolnosti, nastojanje da postanu biološki roditelji nije urodilo plodom. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja umjetne oplodnje odlučili su postati roditelji na ponešto drugačiji način.

- Jednostavno nije išlo, osjećala sam da nije dobro da forsiramo dalje. Znala sam da ima djece kojima treba obitelj i smatrala da im je možemo pružiti, veli Mihaela, a Erik dodaje da su svoje pismo o namjeri usvajanja poslali na sve domove u Hrvatskoj i jednostavno - čekali.

Nakon tri godine čekanja - stigla je beba

- Zvuči nevjerojatno, no naša kćer došla je kao beba, sa samo dva i pol mjeseca, dan prije mog rođendana. Možete li zamisliti tu sreću? Svi smo bili naprosto očarani njome.

Ubrzo smo shvatili da ne želimo da ona ostane jedinica i javili se Centru za socijalnu skrb zamolivši ih da nas ne miču s popisa posvojitelja. Objasnili su nam da je popis potencijalnih posvojitelja dugačak i kako je teško da ćemo ponovo doći na red te predložili da budemo udomitelji. I tako je u naš dom, samo dvije i pol godine kasnije, stigao naš udomljeni sin, priča nam Mihaela.

Dodaje da im je on stigao u dom nakon što su odradili nužnu edukaciju za udomitelje, a da ga prije toga praktički nisu niti vidjeli.

U obitelj Lukšić došao je kada je imao dvije i pol godine, a za njim je stigao i njegov stariji brat. Obojica su oduzeti biološkoj majci koja se nije mogla brinuti o njima. Radi njihova dolaska morali su se i preseliti jer im je, prema zakonskim propisima, bila nužna još jedna dječja soba.

Stvorili smo obitelj

"Netko gradi apartmane, netko ulaže u još jednu sobu za djecu", smije se zadovoljno Erik, znajući što im je ta ekstra soba donijela: novog člana obitelji.

- Nažalost, starije se dijete nikako nije moglo prilagoditi i nakon nekog vremena samo zatražilo da se vrati u dom gdje je bilo dugotrajno smješteno prije toga. Na sreću, malecki je do dolaska u naš dom bio izvan sustava, kod bake koja se više nije mogla brinuti za njega, i on se vrlo brzo prilagodio novom domu. Održavali smo i dalje kontakt s njegovom biološkom majkom, bakom, a kada je njegova majka preminula pokrenuli postupak posvojenja. Na kraju su ga i formalno posvojili, pričaju nam.

Na pitanje jesu li djeca oduvijek znala da su posvojena i kako su to primila, objašnjavaju da nikada nisu imali namjeru to skrivati od njih.

- Poslušali smo stručnjake. Rekli su nam da ništa ne bi trebalo forsirati, ali da budemo spremni čim nas dijete upita tako nešto. Nije dolazilo u obzir da im lažemo, skrivamo istinu od njih, nismo htjeli zatirati to što jesu, njihovo obiteljsko naslijeđe, veli nam Erik dok Mihaela dodaje da je kćer stigla kao beba pa nije imala puno pitanja. No dječačić je bio u kontaktu s majkom, pa mu je trebalo sve objasniti kada je dovoljno odrastao.

Razgovarajući o potencijalnim problemima veli nam kako je bilo nekakvih zadirkivanja od strane djece kada su bili manji, no to pripisuje dječjoj znatiželji i neznanju. 

- Znali su ih zadirkivati ili meni dobaciti da im nisam prava mama, no ja bih tada sjela s njima i pitala ih "A što je to prava mama". Kroz priču bih im objasnila da se mi volimo jednako kako i oni sa svojim roditeljima, da razlike nema i djeci bi to bilo posve prihvatljivo i nikada se više to pitanje nije potezalo, veli nam. 

Djeca su malo odrasla, Mihaela i Erik mislili su da je došlo vrijeme da uživaju u mirnijim danima, kada je jednog dana zazvonio telefon. 

Hitni smještaj postao trajan

- Naše treće dijete jedno je od najčarobnijih iskustava koje smo doživjeli. Ostali smo na listi udomitelja i jednog su me dana - a bilo je to deset godina od prvog posvojenja - nazvali i rekli mi da maleni dječačić treba hitni smještaj. Radilo se o takozvanom udomljavanju po hitnom postupku koji je značio da se dijete udomljava na mjesec plus još mjesec dana. Kako sam mogla odbiti? nazvala sam Erika, kratko smo popričali i rekla neka ga slobodno dovedu. Znali smo tada da je to nešto privremeno, no naravno da smo se za njega odmah vezali kao da ostaje za stalno.

Na naše pitanje kako si je u glavi posložila situaciju u kojoj mu je tek "privremena mama", veli da o tome nije pretjerano razmišljala i da joj je i to bilo sasvim dovoljno.  

Od tada je prošlo sedam godina.

Dječačić, koji će uskoro u školu, u postupku je usvajanja i Lukšići se nadaju da će i on i službeno postati član njihove obitelji, kao što to već i jest.  

Odrastanje i odgoj troje mališana bilo je, pričaju nam ovo roditelji, veselo i lijepo, a Mihaela emotivno zaključuje kako nisu samo oni spasili djecu od odrastanje bez obitelji već je osjećaj spašavanja obostran.

Oni su spasili nas

- Spasili su na neki način i oni nas. Postali smo roditelji, to je njihov poklon nama na kojem smo im beskrajno zahvalni. Ljudi ne znaju koliko udomljavanje i posvojenje može nekome obogatiti život i iskreno mi je žao da u Istri, koja slovi kao najbogatija regija, nedostaje udomiteljskih obitelji. Mi smo uvijek išli srcem i nismo pogriješili. Vjerujem da bi i druge ljude djeca mogla na isti način obogatiti, samo se trebaju prepustiti, veli naša sugovornica.

Na kraju dodaje kako smatra da u javnosti nema dovoljno informacija o procesima udomljavanja i da većina niti ne razlikuje udomljavanje i posvojenje djece. Upravo je to - dijeljenje informacija i konkretna promocija udomiteljstva kroz pozitivne primjere - bio njezin cilj kada je (doduše nakon malog nećkanja i vijećanja s djecom) ipak odlučila javno ispričati svoju sretnu obiteljsku priču.

- Dati ljubav, zagrliti nekog, voditi ga u vrtić, navečer mu ispričati priču. Nismo samo mi postali roditelji, i naši su roditelji postali bake i djedovi, ljubav se samo umnožavala, zaključuje Mihaela.

Na opasku da još uvijek nisu došli na broj za rukometni tim naši se sugovornici samo smiju. Iako odmahuju rukom dodaju "nikada ne znaš koje ti sve darove život donosi".