"Mnogi strani radnici nikada nisu vidjeli hotel, ne samo da ne govore naš jezik, već ne govori niti jedan strani jezik"

"Pozivam Državni inspektorat za radne odnose da kontinuirano obilaze turističke kompanije, ali i ugostiteljske objekte, da obrate pozornost na evidenciju radnog vremena radnika (na dvojno vođenje evidencije radnog vremena), da ne dozvole da zbog gramzive želje poslodavaca za što većim prihodima i profitu, od radnika stvaraju invalide. Jer s takvim tempom rada i takvim uvjetima rada, nažalost ti radnici neće dočekati redovnu mirovinu. Zbog izuzetno teških i neizdrživih uvjeta rada u turizmu, idućih godina imati ćemo još većih problema sa nedostatkom radnika, a Hrvatska će postati samo jedna od prosječnih turističkih destinacija na svjetskoj turističkoj karti, tvrdi u današnjem priopćenju Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije koji je, veli ona, većinski ili jedini sindikat u najvećim turističkim kompanijama Valamar Riviera d.d. Poreč, Imperial Riviera d.d. Rab, Aminess d.d. Novigrad, Maistra d.d. Rovinj, Plava Laguna d.d. Poreč, Liburnia Riviera hoteli d.d. Opatija, Jadran d.d.  Crikvenica...

Marina Cvitić

Prenosimo ključne dijelove njenog priopćenja:

"Turistička sezona se zahuktala, uspoređuju se podaci s rekordnom 2019. turističkom sezonom, zadovoljno trljaju ruke Vlada RH i poslodavci, ali najmanje radnici, koji zbog nedostatka dovoljnog broja radnika, posebno kvalitetnih radnika, već su sada na izmaku snaga. Unatoč tome, što nema dovoljno radnika, u nastojanju da se ostvari što veći prihod, svi objekti su otvoreni, a zbog nedovoljnog broja radnika, zaposleni moraju raditi bez slobodnog dana, po 12 i više sati dnevno, odnosno znatno više od 60 sati, čak do 80 sati tjedno. Zbog toga su radnici, posebno stalni radnici i dugogodišnji iskusni i kvalitetni sezonski radnici umorni i iscrpljeni. Rade dnevno na više mjesta rada, uskaču na razne poslove, dvokratno, trokratno, a nerijetko u kontinuitetu po 16 sati. Unatoč tome što su se ove godine plaće povećale u odnosu na prethodne dvije godine, ta plaća zbog galopirajuće inflacije nije adekvatna uloženom trudu i radu. Nažalost, neki poslodavci u takvom režimu rada, često bez dnevnog odmora, bez tjednog odmora, ne vide nikakav problem, a kada se radnik požali na takve uvjete rada, proglašavaju ih neradnicima, nespremnim na izazove i s ograničenim kapacitetima. I takva je situacija, kaže Cvitić, u gotovo svim turističkim kompanijama od sjevera do juga.

"Ministarstvo unutarnjih poslova na vrijeme ne izdaje radne dozvole za zapošljavanje stranaca, pa se rok izdavanja radnih dozvola od 15 dana produžio na gotovo dva mjeseca što je nedopustivo. Zašto se MUP nije ekipirao? Činjenica je da zastoj u izdavanju radnih dozvola je isključivo zbog toga što MUP nema radnika koji će taj posao odrađivati, a nema ih jer taj posao za plaću koju ti radnici imaju nitko neće raditi, veli predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije. 

Nažalost, činjenica je da su se poslodavci u turizmu svojom dugogodišnjom lošom kadrovskom politikom doveli u situaciji da ovise o stranim radnicima, a mnogi od tih stranih radnika nikada nisu vidjeli hotel ili neki ugostiteljski objekt. Mnogi ne samo da ne govore naš jezik, već ne govori niti jedan strani jezik, pa takav radnik ne samo da ne može komunicirati s gostima, oni ne mogu komunicirati ni s našim radnicima koji imaju problem da ih se uhoda u posao. Od takvih radnika mi očekujemo kvalitetu? Tužno na što se sveo naš turizam.

Od prepoznatljive kvalitete domicilnih radnika, koji su gostima znali pružiti doživljaj, koji su ih mogli upoznati s našom kulturom, običajima, sa našom historijom, sa našim znamenitostima, došli smo do toga da imamo radnike koji su jednostavno zalutali u potrazi za boljim životom u Hrvatsku i ovu djelatnost. Nisu znali zadržati domicilne radnike, koji su bili ključ uspjeha u turizmu, već su ih svojim ponašanjem otjerali tamo gdje ih više cijene i više plaćaju. Nažalost, ni danas se ne trude da ih zadrže!

Pa da se prisjetimo kako su se poslodavci ponašali prema domicilnim stalnim, ali i sezonskim radnicima?

Ako promatramo samo posljednjih 10 godina (izuzev ove dvije pandemijske), sve turističke kompanije ostvarivale su jako dobre rezultate, ostvarivala se dobit u stotinama miliona; vlasnici su kroz dividende izvlačili novac, ulagalo se u podizanje kvalitete objekata, a time i vrijednosti imovine vlasnika, inkvizicije su bile u svim većim kompanijama;  kupovalo se sve što je bilo na prodaji. Svake godine obarali su se rekordi i po fizičkim pokazateljima i po financijskim pokazateljima: obarali su se rekordi po broju posjetitelja, po broju noćenja, po prihodima, dobit je rasla drastično, a unatoč tome nije bilo sluha za položaj radnika, niti za povećanje plaće niti za zapošljavanje na neodređeno vrijeme.

Naprotiv, broj stalno zaposlenih radnika samo se smanjivao. Nerijetko se stimulativnim otpremninama stimulirali stariji, ali još uvijek radno aktivni, a pri tome i stručni radnici da odu u mirovinu; plaće su unatoč takvim dobrim financijskim rezultatima jedva pratile porast troškova života (povećavale su se od 2 pa do 4 posto maksimalno).

Pohlepa vlasnika bila je ogromna. Mislili su kratkoročno, da ugrabe čim više za sebe, a taj prljavi posao u pravilu su odrađivali „naši domicilni manageri“. Čak i nakon ulaska u EU, odnosno kada je omogućen slobodan protok radnika, kad je svatko pametan mogao pretpostaviti što će se desiti, nisu se „osvijestili“. Vjerni sezonski radnici koji su dolazili  iz drugih krajeva Hrvatske; koji su morali napuštati svoje domove da bi osigurali svoju egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji, zamijenili su naše turističke kompanije s kompanijama u inozemstvu koji su njihov rad plaćali dvostruko više i gdje se pokazivalo poštovanje prema njihovom radu.

Što je u to vrijeme činila Vlada RH? Ništa. Ništa nije napravila da se zaustavi odljev građana Hrvatske, ništa da se stimulira zapošljavanje radnika ne neodređeno vrijeme; ništa da se povećavaju plaće u turizmu koje su cijelo vrijeme bile od 12 do 18 posto niže od prosjeka RH unatoč tome što se ostvarivale astronomska dobit; ništa da se stimuliraju poslodavci koji zapošljavaju domicilne radnike. Sve su prepustili tržištu rada, najgorem obliku neoliberalnog kapitalizma, kojemu je cilj samo profit.

"Ako izuzmemo radnike koji su  iz bivše Jugoslavije, mi uvozimo radnike iz Indije, Kolumbije, Nepala… kojima je Hrvatska obećana zemlja. Za takve radnike turističke kompanije plaćaju od 500 do 2.000 eura posredničkim agencijama da ih dovedu da budu broj. Mnogi se ne snađu, nakon 10-tak dana vraćaju se otkuda su i došli, a poslodavci ostaju bez radnika, s plaćenom provizijom, a da bi dobili drugog, moraju za drugog platiti proviziju. Ako ostanu, moraju ih educirati, a edukaciju provode naši domicilni radnici (stalni radnici, pa i dugogodišnji sezonski radnici). Sama edukacija je otežana, jer mnogi strani radnici ne znaju ni engleski ni njemački, a kamo li hrvatski jezik, a da ne govorimo da ima onih koji nikada nisu vidjeli hotel, nikada vidjeli običan usisavač, a kamo li nešto suvremenije. A kada se nešto nauče, onda će vjerojatno i oni otići tamo gdje će njihov rad biti bolje plaćen.

I tako se vrtimo u krug.

Ako želimo kvalitetan turizam, ako želimo turizam kakvog su znali naši gosti, po čemu smo bili prepoznatljivi na svjetskoj turističkoj karti, sa domaćim radnicima, koji znaju našu tradiciju, našu povijest, našu kulturu, koji znaju pružiti gostu doživljaj (jer sunce i more mogu naći i drugdje) moramo se okrenuti domaćem radniku. Bez naših radnika, ali zadovoljnih radnika, izgubit ćemo na kvaliteti. Još nije kasno da se posvetimo ovim preostalim domaćim radnicima, da učinimo sve da vratimo naše radnike koji su se iselili.

Što treba učiniti?

Sve naše radnike zaposliti na neodređeno vrijeme ili na stalne sezonske poslove čime će im se omogućiti da kontinuirano tijekom 12 mjeseci imaju radni odnos (radni staž) i primanja; značajno povećati plaće i to ne 5 ili 10 posto već dvostruko (jer toliko ih koštaju strani radnici), radnicima omogućiti kvalitetan smještaj, a došlo je vrijeme da, turističke kompanije, posebno velike turističke kompanije počnu graditi i stanove za svoje radnike. Vlada kroz zakonska rješenja treba poticati poslodavce da zapošljavaju domaće radnike, da ih zapošljavaju na neodređeno vrijeme, da se porezno rastereti određena naknada za „stanovanje“ domicilnim radnicima kako bi se stimuliralo zapošljavanje domicilnih radnika; i u konačnici da se napravi zakonski okvir kako bi se stimulirali poslodavci da grade stanove za radnike, čime bi se vjerujem i popravila demografska slika Hrvatske.

- Velika je odgovornost i na poslodavcima i na Vladi RH, ali samo na ovaj način možemo zadržati kvalitetan turizam, vratiti radnike koji su otišli, poboljšati demografsku sliku RH, ali i proračun RH, jer strani radnici svoje plaće ne troše u Hrvatskoj. Prema tome, interes je povećati plaću našim radnicima, zaključuje Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije.