Naš životni prostor su bili Giardini i Uljanik, a Verudela i Zlatne stijene naše ljetne destinacije. Filmski festival u Areni i film bili su naša inspiracija. Zarazili smo se filmom. Ljubica je bila članica amaterskog filmskog kluba “Jelen” u Puli. Prije odlaska na akademiju snimila je amaterski film o pulskoj legendi, slikaru Petru Demiru * Biti supruga, majka, odgajati djecu, putovati, seliti se po svijetu, uz taj zahtjevni zadatak vrlo često odvojena od supruga čije su obaveze bile u zemljama koje slobodno mogu nazvati “mjestima opasnog življenja” i uz sve nabrojano snimiti 250 dokumentarnih filmova, TV priloga i reportaža - što reći - fascinantno!
Naš životni prostor su bili Giardini i Uljanik, a Verudela i Zlatne stijene naše ljetne destinacije. Filmski festival u Areni i film bili su naša inspiracija. Zarazili smo se filmom. Ljubica je bila članica amaterskog filmskog kluba “Jelen” u Puli. Prije odlaska na akademiju snimila je amaterski film o pulskoj legendi, slikaru Petru Demiru * Biti supruga, majka, odgajati djecu, putovati, seliti se po svijetu, uz taj zahtjevni zadatak vrlo često odvojena od supruga čije su obaveze bile u zemljama koje slobodno mogu nazvati “mjestima opasnog življenja” i uz sve nabrojano snimiti 250 dokumentarnih filmova, TV priloga i reportaža - što reći - fascinantno!
Napustila nas je, rodom Puljanka, režiserka Ljubica Janković Lazarić.
U 74. godini preminula je u Londonu, a sahranjena u Puli uz dostojanstven ispraćaj velikog broja sugrađana. Od nje se emotivnim govorom oprostio i pulski glumac Igor Galo čiji in memoriam prenosimo.
"Opraštamo se od Ljubice, supruge, majke, bake ali i od vrsne filmske autorice ovdje u Puli odakle je prije više od pola stoljeća započeo njezin fascinantan životni i profesionalni put.
Nije bila sama na tom životnom putu.
Započeli su ga i zajedno trasirali Ljubica i Boris. Na tom putu uspjeli su oboje da se ljudski i kreativno ostvare. Koliko je to teško, ali divno i nadahnuto iskustvo - znaju najprije njihova djeca kao i oni koji su imali priliku i čast da ih upoznaju.
Ja, nisam njihova generacija, malo sam stariji, putevi su nam bili drugačiji, život nas je podjednako milosrdno, većinom nemilosrdno rasuo po svijetu, pa čak i u prostoru vlastite domovine - kako se već sudbinski zalomilo. Sredine kao što su Pula i Istra nikada nisu prepoznale potencijale koji su im na dohvat ruke, naročito nakon “tranzicije k demokraciji” koje smo prošli početkom devedesetih.Moram reći da je među potencijalima kojima je Pula i Istra raspolagala bila i Ljubica, a uz nju - bio je i Boris.
Bili su dovoljno odlučni, hrabri, obrazovani… pa su izazove koje život nudi prihvatili bez lažne patetike i žalopojki.
Na Giardinima u Puli mi smo bili društvo, bili smo zajednica, što je bitna razlika od svega što sada mladi nemaju - a nemaju zajedništvo. Giardini su bili kultno mjesto okupljanja srednjoškolaca. Hijerajskijski se točno znalo i poštivalo čiji je koji kiosk na Giardinima - a bila su samo tri. Centralni kiosk bio je za gimnazijalce iz “Branka Semelića”!
Kiosk smo bukvalno podupirali svojim leđima - mi gimnazijalci, nakon završetka nastave. Kada nismo imali para, a to je bilo najčešće, teta iz kioska udjeljivala nam je po jednu cigaretu čuvenog Filtera 57- ali na dug. Kada smo ušparali nešto od dodjeljene milostinje roditelja, naravno nakon što to zaslužimo, sjedili smo na terasi kavane ”Jadran”, a ona je bila statusno mjesto između kina Zagreb i kina Partizan.
Naš životni prostor su bili Giardini i Uljanik, a Verudela i Zlatne stijene naše ljetne destinacije. Filmski festival u Areni i film bili su naša inspiracija. Zarazili smo se filmom. Ljubica je bila članica amaterskog filmskog kluba “Jelen” u Puli. Prije odlaska na akademiju snimila je amaterski film o pulskoj legendi, slikaru Petru Demiru.
Demir je uvijek slikao Arenu, slikao ju je i kada je na kanjonu na Verudeli gledao u beskraj plavog Jadrana, na zaprepaštenje turista. Nije slučano da ga je Ljubica uočila i snimila film o njemu.
Sva naša maštanja, ljubavi i nadanja mogla su tragično završiti još davnih sedamdesetih kada se naše društvo sa Giardina odlučilo uputiti na “još jedno piće” u nedaleki Pomer. Krenuli smo jeepom, starim američkim, pa smo se nadali da će nas dovesti i do Pomera. Vozilo bilo koje marke nikada nije bilo glavni problem. Problem je bio vozač, a doduše i mi koji smo zasjeli na taj jeep, imali smo problem. Na vozilo se ukrcao “cvijet pulske mladeži”.
Na prvoj “S” krivini vozač je izgubio kontrolu , zanio vozilo s ljeve na desnu stranu, upao u jarak, nastojao se vratiti na cestu, zarotirao se i sve nas rastresao na jednu i drugu stranu ceste. U tom manervu, jeep se okrenuo “upside down”. Konsternacija je trajala dok se nismo okupili, natučeni, ugruvani ali živi. Dok se još nešto razabiralo u tom mraku, Boris primjeti da nema Ljubice i krikne - Ljubiceeee…!
Smrzli smo se od urlika. Nema je…!?
Nakon par sekundi čujemo njezin raspoznatljiv, smiren ali drčan odgovor svom Borisu - “Što se dereš, vadi me ispod ove kante” !
Kada se prisjetim tog slučaja, neizostavno pomislim da smo nekom srećom, ludilom, svojom mladošću… preživjeli. Nažalost, budućnost nije nam svima bila naklonjena u vremenima koja su slijedila. Kladio bih se da je na korzu Giardina začeta priča o Borisu i Ljubici kojom vam želim reći još nekoliko rečenica.
Ja sam nešto ranije ušao u filmski svijet, prije nego što je Ljubica u njega zakoračila položivši prijemni ispit na ADU u Zagrebu 1971. Baviti se filmom i biti njemu posvećen “kruh je od sedam, da ne kažem devet kora”. Za vrijeme studija snima film ”Roža i Joža”, a zatim “AB”, 1977 , o mladoj djevojci koja odlazi napraviti aboutus. Šok tema, tabu za ono doba, još k tome od žene redateljice, debitantice …
Ali, za film dobiva Srebrnu medalju za režiju na Martovskom Festivalu jugoslavenskog dokumentanog i kratkometraznog filma u Beogradu. Pokazuje izraziti senzibilitet za socijalne teme i probleme. Surađuje sa vrsnim režiserima toga vremena, Gerićem, Golikom, Babajom, Rajkom Grlićem i Vukotićem u Zagreb filmu.
Nakon što je diplomirala u klasi prof. Ante Babaje započinje raditi u Zagreb filmu, status “slobodni filmski umjetnik” dobija 1978. i kao takva surađuje sa TV Zagreb (HRT). U slijedecih 5-6 godina neprekidno snima filmove, serije, dokumentarne, obrazovne, … Godine 1985 odlučuje se na put u Iran gdje prati supruga i gdje živi s familijom slijedecih sedam godina.
Kako u to vrijeme putuje svijetom snima serijal “Halo svijete” za dječji program. 1992 se vraća u Hrvatsku i nastavlja intenzivno snimanje kao vanjska suradnica na HTV-u. Među ostalima u Puli snima film ”Šampion ringa”, posvećen velikanu boksa Mati Parlovu. Iz tog doba datiraju i snimanja u Americi, gdje radi priču o velikoj zajednici Istrijana, Labinjana, te u Australiji I Njemackoj o nasim iseljenicima, o permakulturi koja potječe iz Japana.
Godine 2009. snima film “Zašto”, i na DOX-u u Zagrebu 2010. dobiva srebrnu medalju. Bio je to najbolji film po mojem mišljenju jer sam bio u žiriju za selekciju “Moves that matter”. Filmovi kojima je tema ljudska prava. Priča o mladoj ženi koja je bila nelegalno zatvorena u psihijatrijskoj ustanovi. Hrabar i pošten film, zbog čega je autorica bila tužena sudu od strane odgovorne osobe ustanove.
Samo hrabri mjenjaju svijet.
Od 2002.-2012. je po drugi puta u Indiji sa suprugom i tom prilikom za HTV snima serijal “Moja Indija”. U vrijeme boravka u Indiji bila je u dva navrata gost predavač na MARWA Academy u Delhi (2001-2003. i 2009.-2011). Asistirala u produkciji, pisanju scenarija i režiji filma "Champa Mera Sathi".
Po povratku u Hrvatsku 2012. snima zadnji film za HTV - “Ova država je prešla k vragu”. Od 2012. do nedavno boravila je u Londonu i u Libanonu. U Palestinskiom logoru Shatila namjeravala je snimiti film o njihovom teškom životu u izbjeglištvu. Međutim, nikada ga nije uspjela završti.
Ljubica je bila, da se pjesnički izrazim, “gromada od energije”... Uvijek bila puna ideja i entuzijazma. Voljela je sve oblike vizualnih medija - prvenstveno film, ali i slikarstvo, pisanje scenarija i produkciju. Ona je bila izvorna pokretačka snaga kako za svoje suradnike tako i za obitelj.
Dvoje jakih ljudi , a to su svakako bili Ljubica i Boris, a tako različitog temperamenta, različitog profesionalnog opredjeljenja… Uspjeli su sačuvati obitelj i sebe u često turbolentnim trenucima, pogotovo u mjestima i okolnostima gdje su živjeli i radili. Sve su prebrodili, a što je najvažnije ostvarili se kao ljudi, kao roditelji i uspjeli u svojim profesijama.
Na svom primjeru znam o čemu govorim. Biti supruga, majka, odgajati djecu, putovati, seliti se po svijetu, uz taj zahtjevni zadatak vrlo često odvojena od supruga čije su obaveze bile u zemljama koje slobodno mogu nazvati “mjestima opasnog življenja” i uz sve nabrojano snimiti 250 dokumentarnih filmova, TV priloga i reportaža - što reći - fascinantno!
Tvoj Boris, Lea, Filip i cijela obitelj, a usuđujem se reći i svi mi, tvoji sugrađani, iz grada iz kojeg si potekla i kojem se vraćaš na vječni počinak - možemo biti ponosni.
Hvala ti."
'Minecraft', najprodavanija videoigra svih vremena, kroz posljednjih 15 godina postala je globalni fenomen, inspirirajući generacije igrača i kreativaca. Ovo je prvi put da se svijet igre prenosi na veliko platno, nudeći uzbudljivu novu perspektivu prepunu akcije, humora i nevjerojatne vizualne estetike.
U eko akciji će, osim građana mjesnog odbora Veli Vrh i svih ostalih zainteresiranih volontera, sudjelovati i članovi ronilačkog kluba "Meduza"
'Danas na Solidarnoj eko tržnici predstavljamo samo dio radova naših članova kojih je bilo jako puno kroz sve ove godine. Izdali smo šest slikovnica vezanih najviše uz naš istarski zavičaj. Tu imamo likovnih radova, neke na papiru, druge na platnima i ostalim uporabnim predmetima, a to je samo dio onoga što mi činimo dok ispunjavamo slobodno vrijeme', kazala je predsjednica Udruge cerebralne paralize Istarske županije Gordana Hosni Hrvatin
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
