Naš životni prostor su bili Giardini i Uljanik, a Verudela i Zlatne stijene naše ljetne destinacije. Filmski festival u Areni i film bili su naša inspiracija. Zarazili smo se filmom. Ljubica je bila članica amaterskog filmskog kluba “Jelen” u Puli. Prije odlaska na akademiju snimila je amaterski film o pulskoj legendi, slikaru Petru Demiru * Biti supruga, majka, odgajati djecu, putovati, seliti se po svijetu, uz taj zahtjevni zadatak vrlo često odvojena od supruga čije su obaveze bile u zemljama koje slobodno mogu nazvati “mjestima opasnog življenja” i uz sve nabrojano snimiti 250 dokumentarnih filmova, TV priloga i reportaža - što reći - fascinantno!
Naš životni prostor su bili Giardini i Uljanik, a Verudela i Zlatne stijene naše ljetne destinacije. Filmski festival u Areni i film bili su naša inspiracija. Zarazili smo se filmom. Ljubica je bila članica amaterskog filmskog kluba “Jelen” u Puli. Prije odlaska na akademiju snimila je amaterski film o pulskoj legendi, slikaru Petru Demiru * Biti supruga, majka, odgajati djecu, putovati, seliti se po svijetu, uz taj zahtjevni zadatak vrlo često odvojena od supruga čije su obaveze bile u zemljama koje slobodno mogu nazvati “mjestima opasnog življenja” i uz sve nabrojano snimiti 250 dokumentarnih filmova, TV priloga i reportaža - što reći - fascinantno!
Napustila nas je, rodom Puljanka, režiserka Ljubica Janković Lazarić.
U 74. godini preminula je u Londonu, a sahranjena u Puli uz dostojanstven ispraćaj velikog broja sugrađana. Od nje se emotivnim govorom oprostio i pulski glumac Igor Galo čiji in memoriam prenosimo.
"Opraštamo se od Ljubice, supruge, majke, bake ali i od vrsne filmske autorice ovdje u Puli odakle je prije više od pola stoljeća započeo njezin fascinantan životni i profesionalni put.
Nije bila sama na tom životnom putu.
Započeli su ga i zajedno trasirali Ljubica i Boris. Na tom putu uspjeli su oboje da se ljudski i kreativno ostvare. Koliko je to teško, ali divno i nadahnuto iskustvo - znaju najprije njihova djeca kao i oni koji su imali priliku i čast da ih upoznaju.
Ja, nisam njihova generacija, malo sam stariji, putevi su nam bili drugačiji, život nas je podjednako milosrdno, većinom nemilosrdno rasuo po svijetu, pa čak i u prostoru vlastite domovine - kako se već sudbinski zalomilo. Sredine kao što su Pula i Istra nikada nisu prepoznale potencijale koji su im na dohvat ruke, naročito nakon “tranzicije k demokraciji” koje smo prošli početkom devedesetih.Moram reći da je među potencijalima kojima je Pula i Istra raspolagala bila i Ljubica, a uz nju - bio je i Boris.
Bili su dovoljno odlučni, hrabri, obrazovani… pa su izazove koje život nudi prihvatili bez lažne patetike i žalopojki.
Na Giardinima u Puli mi smo bili društvo, bili smo zajednica, što je bitna razlika od svega što sada mladi nemaju - a nemaju zajedništvo. Giardini su bili kultno mjesto okupljanja srednjoškolaca. Hijerajskijski se točno znalo i poštivalo čiji je koji kiosk na Giardinima - a bila su samo tri. Centralni kiosk bio je za gimnazijalce iz “Branka Semelića”!
Kiosk smo bukvalno podupirali svojim leđima - mi gimnazijalci, nakon završetka nastave. Kada nismo imali para, a to je bilo najčešće, teta iz kioska udjeljivala nam je po jednu cigaretu čuvenog Filtera 57- ali na dug. Kada smo ušparali nešto od dodjeljene milostinje roditelja, naravno nakon što to zaslužimo, sjedili smo na terasi kavane ”Jadran”, a ona je bila statusno mjesto između kina Zagreb i kina Partizan.
Naš životni prostor su bili Giardini i Uljanik, a Verudela i Zlatne stijene naše ljetne destinacije. Filmski festival u Areni i film bili su naša inspiracija. Zarazili smo se filmom. Ljubica je bila članica amaterskog filmskog kluba “Jelen” u Puli. Prije odlaska na akademiju snimila je amaterski film o pulskoj legendi, slikaru Petru Demiru.
Demir je uvijek slikao Arenu, slikao ju je i kada je na kanjonu na Verudeli gledao u beskraj plavog Jadrana, na zaprepaštenje turista. Nije slučano da ga je Ljubica uočila i snimila film o njemu.
Sva naša maštanja, ljubavi i nadanja mogla su tragično završiti još davnih sedamdesetih kada se naše društvo sa Giardina odlučilo uputiti na “još jedno piće” u nedaleki Pomer. Krenuli smo jeepom, starim američkim, pa smo se nadali da će nas dovesti i do Pomera. Vozilo bilo koje marke nikada nije bilo glavni problem. Problem je bio vozač, a doduše i mi koji smo zasjeli na taj jeep, imali smo problem. Na vozilo se ukrcao “cvijet pulske mladeži”.
Na prvoj “S” krivini vozač je izgubio kontrolu , zanio vozilo s ljeve na desnu stranu, upao u jarak, nastojao se vratiti na cestu, zarotirao se i sve nas rastresao na jednu i drugu stranu ceste. U tom manervu, jeep se okrenuo “upside down”. Konsternacija je trajala dok se nismo okupili, natučeni, ugruvani ali živi. Dok se još nešto razabiralo u tom mraku, Boris primjeti da nema Ljubice i krikne - Ljubiceeee…!
Smrzli smo se od urlika. Nema je…!?
Nakon par sekundi čujemo njezin raspoznatljiv, smiren ali drčan odgovor svom Borisu - “Što se dereš, vadi me ispod ove kante” !
Kada se prisjetim tog slučaja, neizostavno pomislim da smo nekom srećom, ludilom, svojom mladošću… preživjeli. Nažalost, budućnost nije nam svima bila naklonjena u vremenima koja su slijedila. Kladio bih se da je na korzu Giardina začeta priča o Borisu i Ljubici kojom vam želim reći još nekoliko rečenica.
Ja sam nešto ranije ušao u filmski svijet, prije nego što je Ljubica u njega zakoračila položivši prijemni ispit na ADU u Zagrebu 1971. Baviti se filmom i biti njemu posvećen “kruh je od sedam, da ne kažem devet kora”. Za vrijeme studija snima film ”Roža i Joža”, a zatim “AB”, 1977 , o mladoj djevojci koja odlazi napraviti aboutus. Šok tema, tabu za ono doba, još k tome od žene redateljice, debitantice …
Ali, za film dobiva Srebrnu medalju za režiju na Martovskom Festivalu jugoslavenskog dokumentanog i kratkometraznog filma u Beogradu. Pokazuje izraziti senzibilitet za socijalne teme i probleme. Surađuje sa vrsnim režiserima toga vremena, Gerićem, Golikom, Babajom, Rajkom Grlićem i Vukotićem u Zagreb filmu.
Nakon što je diplomirala u klasi prof. Ante Babaje započinje raditi u Zagreb filmu, status “slobodni filmski umjetnik” dobija 1978. i kao takva surađuje sa TV Zagreb (HRT). U slijedecih 5-6 godina neprekidno snima filmove, serije, dokumentarne, obrazovne, … Godine 1985 odlučuje se na put u Iran gdje prati supruga i gdje živi s familijom slijedecih sedam godina.
Kako u to vrijeme putuje svijetom snima serijal “Halo svijete” za dječji program. 1992 se vraća u Hrvatsku i nastavlja intenzivno snimanje kao vanjska suradnica na HTV-u. Među ostalima u Puli snima film ”Šampion ringa”, posvećen velikanu boksa Mati Parlovu. Iz tog doba datiraju i snimanja u Americi, gdje radi priču o velikoj zajednici Istrijana, Labinjana, te u Australiji I Njemackoj o nasim iseljenicima, o permakulturi koja potječe iz Japana.
Godine 2009. snima film “Zašto”, i na DOX-u u Zagrebu 2010. dobiva srebrnu medalju. Bio je to najbolji film po mojem mišljenju jer sam bio u žiriju za selekciju “Moves that matter”. Filmovi kojima je tema ljudska prava. Priča o mladoj ženi koja je bila nelegalno zatvorena u psihijatrijskoj ustanovi. Hrabar i pošten film, zbog čega je autorica bila tužena sudu od strane odgovorne osobe ustanove.
Samo hrabri mjenjaju svijet.
Od 2002.-2012. je po drugi puta u Indiji sa suprugom i tom prilikom za HTV snima serijal “Moja Indija”. U vrijeme boravka u Indiji bila je u dva navrata gost predavač na MARWA Academy u Delhi (2001-2003. i 2009.-2011). Asistirala u produkciji, pisanju scenarija i režiji filma "Champa Mera Sathi".
Po povratku u Hrvatsku 2012. snima zadnji film za HTV - “Ova država je prešla k vragu”. Od 2012. do nedavno boravila je u Londonu i u Libanonu. U Palestinskiom logoru Shatila namjeravala je snimiti film o njihovom teškom životu u izbjeglištvu. Međutim, nikada ga nije uspjela završti.
Ljubica je bila, da se pjesnički izrazim, “gromada od energije”... Uvijek bila puna ideja i entuzijazma. Voljela je sve oblike vizualnih medija - prvenstveno film, ali i slikarstvo, pisanje scenarija i produkciju. Ona je bila izvorna pokretačka snaga kako za svoje suradnike tako i za obitelj.
Dvoje jakih ljudi , a to su svakako bili Ljubica i Boris, a tako različitog temperamenta, različitog profesionalnog opredjeljenja… Uspjeli su sačuvati obitelj i sebe u često turbolentnim trenucima, pogotovo u mjestima i okolnostima gdje su živjeli i radili. Sve su prebrodili, a što je najvažnije ostvarili se kao ljudi, kao roditelji i uspjeli u svojim profesijama.
Na svom primjeru znam o čemu govorim. Biti supruga, majka, odgajati djecu, putovati, seliti se po svijetu, uz taj zahtjevni zadatak vrlo često odvojena od supruga čije su obaveze bile u zemljama koje slobodno mogu nazvati “mjestima opasnog življenja” i uz sve nabrojano snimiti 250 dokumentarnih filmova, TV priloga i reportaža - što reći - fascinantno!
Tvoj Boris, Lea, Filip i cijela obitelj, a usuđujem se reći i svi mi, tvoji sugrađani, iz grada iz kojeg si potekla i kojem se vraćaš na vječni počinak - možemo biti ponosni.
Hvala ti."
Projekt ima za cilj učenicima približiti živote i djela velikana koji potječu iz Istre ili su ovdje djelovali, a bitno su utjecali na razvoj kulturne i znanstvene misli
'Roya' na perzijskom jeziku znači san ili vizija * Ovu jedinstvenu skupinu čine četiri izvrsne saksofonistice - Hrvatica Petra Horvat, Poljakinje Weronika Partyka i Betka Bizjak Kotnik te Slovenka Jovana Joka, a sinoć im se pridružio, uz nimalo nebitnu elektronsku podlogu, Neven Radaković * Premijerno su izvele skladbu "Malala" Jeana Denisa Michata u čast Malale Yousafzai, pakistanske aktivistice koja je dobila Nobelovu nagradu u dobi od 17 godina
U nesreći je jedna osoba lakše ozlijeđena
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
