Nezavisni pulski gradski vijećnik Marin Giljanović: "Ne prihvaćam da se osobama s invaliditetom prodaje priča o inkluziji dok se novac za fizičku pristupačnost preusmjerava na druge prioritete! "

NISAM SAMO STAVKA U PRORAČUNU – JA SAM GRAĐANIN OVOGA GRADA!Nakon objave našeg današnjeg teksta o preusmjeravanju 20.000 eura iz pulskog gradskog proračuna namijenjenih slabo pokretnim osobama na izmišljenu 115. godišnjicu rođenja Antona Motike, pulski nezavisni gradski vijećnik Marin Giljanović uputio je priopćenje za medije koje prenosimo u cijelosti.

"Kao nezavisni gradski vijećnik Grada Pule i kao osoba s invaliditetom koja se svakodnevno kreće u invalidskim kolicima, ne mogu i ne želim šutjeti nakon informacija da je 20.000 eura prvotno planiranih za prilagodbu kulturnih prostora osobama smanjene pokretljivosti preusmjereno na obilježavanje godišnjice rođenja Antuna Motike.

Da odmah budem potpuno jasan: nemam ništa protiv Antuna Motike, njegove umjetnosti niti ulaganja u pulsku kulturnu baštinu. Ali imam problem kada se građanima koji se svakodnevno bore s arhitektonskim barijerama govori da za njih novca nema – ili da se njihova sredstva mogu jednostavno preusmjeriti negdje drugdje.Jer dok netko govori o monografijama, vizualnim identitetima i obljetnicama, osoba u invalidskim kolicima prvo mora postaviti puno jednostavnije pitanje: „Mogu li ja uopće ući u taj prostor?"

To je realnost osoba s invaliditetom u Puli. Ne može se inkluzija svesti na lijepe riječi. Grad Pula sada objašnjava da su kroz europske projekte osigurana višestruko veća sredstva za inkluziju u kulturi. Odlično. Podržavam svaki euro koji stvarno poboljšava život osoba s invaliditetom.Ali nemojmo miješati kruške i jabuke. Digitalni sadržaji, radionice, edukacije, audiopriče i podcasti nisu isto što i rampa, lift, pristupačan ulaz ili prilagođeni sanitarni čvor.Osoba koja ne može ući u kulturni prostor neće problem riješiti podcastom.Osoba koja se ne može popeti do galerije neće problem riješiti digitaliziranim sadržajem. A osoba koja mora tražiti sporedni ulaz neće se osjećati ravnopravno samo zato što je Grad u nekom projektu napisao riječ „inkluzija".

Inkluzija počinje od vrata. Ako vrata nisu dostupna – nema inkluzije.

PITAM: GDJE JE NESTALO 20.000 EURA? Ako je u prvotnom proračunu za 2026. godinu bilo predviđeno 20.000 eura za prilagodbu kulturnih prostora osobama smanjene pokretljivosti, onda želim vrlo konkretne odgovore.Koji su prostori trebali biti prilagođeni?Što se trebalo napraviti?Zašto je novac preusmjeren?

Tko je donio tu odluku? Kada će se planirane prilagodbe ipak napraviti? I ono najvažnije: Hoće li tih 20.000 eura biti vraćeno u svrhu za koju su prvotno bili planirani? Ako neće – zašto neće? Ne prihvaćam objašnjenje da su ta sredstva bila samo nekakva „gradska rezerva" ako se takva formulacija u početnom proračunu nije jasno navodila.

Ako je novac bio planiran za pristupačnost, onda građani imaju pravo znati zašto je promijenjena njegova namjena.

A Rojc? 

Posebno želim otvoriti pitanje Društvenog centra Karlo Rojc. Godinama slušamo o pristupačnosti, a istovremeno osobe s invaliditetom upozoravaju na konkretne probleme. Ako se osobe koje koriste invalidska kolica moraju koristiti sporednim ulazima ili nailaze na druge prepreke, onda imamo problem. I taj problem nije moguće riješiti priopćenjem. Problem se rješava novcem, projektom i radovima.Zato ću kao nezavisni gradski vijećnik tražiti konkretne podatke o tome je li Rojc bio među prostorima za koje je bilo predviđeno ovih 20.000 eura. Ako jest – želim znati zašto su sredstva preusmjerena. Ako nije – želim znati gdje su konkretno trebala biti utrošena.

JAVNI NOVAC NIJE PRIVATNI NOVAC

U cijeloj ovoj priči dodatno zabrinjavaju pitanja koja se u javnosti već pojavljuju oko angažmana povezanih sa Zbirkom umjetnina Grada Pule. Neću nikoga unaprijed proglašavati krivim i neću raditi ono što rade oni koji presuđuju prije institucija. Ali kao nezavisni gradski vijećnik imam obvezu pitati. Ako se za Zbirku umjetnina izdvajaju sredstva građana, želim znati:Tko dobiva posao?

Koliko se plaća? Po kojem postupku? Što se točno dobiva za taj novac? I ako se najavljuju nove faze projekta, želim znati hoće li se ponovno angažirati isti ljudi i po kojim kriterijima. To nisu neugodna pitanja. To su pitanja koja gradski vijećnik mora postaviti.

NEĆU PRISTATI NA TO DA SE OSOBE S INVALIDITETOM KORISTE KAO DEKORACIJA

Ovo govorim i kao vijećnik i osobno. Ne želim biti dio politike u kojoj se osobe s invaliditetom spominju kada treba napisati projekt, dobiti europska sredstva ili pokazati koliko je Grad „inkluzivan", a kada treba napraviti konkretnu rampu, lift ili prilagoditi prostor – onda odjednom postoji neki drugi prioritet.Ne pristajem na takvu politiku.Osobe s invaliditetom nisu projekt.Nisu statistika.Nisu stavka u tablici.Nisu ukras za gradske strategije.Mi smo građani Pule. Plaćamo račune, sudjelujemo u životu grada, radimo, treniramo, natječemo se, odlazimo na kulturna događanja i želimo živjeti ravnopravno kao i svi drugi.I zato očekujemo da Grad Pula svoje riječi o inkluziji pretvori u konkretna djela.

KULTURA DA – ALI I PRISTUPAČNOST!

Još jednom ponavljam: nisam protiv ulaganja u kulturu. Naprotiv. Pula mora ulagati u kulturu, umjetnost i svoju baštinu.Ali neću prihvatiti logiku prema kojoj se jedni prioriteti financiraju tako da se drugi, koji se tiču osnovnih prava osoba s invaliditetom, guraju u stranu bez jasnog odgovora. Ako imamo novca za jedno, moramo imati političke volje riješiti i drugo.Jer pitanje nije samo:„Koliko Grad ulaže u kulturu?"Pitanje je:„Kome je ta kultura dostupna?"

Ako osoba u invalidskim kolicima ne može fizički ući u kulturni prostor, onda sva priča o inkluziji pada na prvom koraku.Zato ću kao gradski vijećnik tražiti odgovore, tražiti dokumentaciju i tražiti da se jasno utvrdi što je bilo planirano, što je preusmjereno i što će se konkretno napraviti za osobe smanjene pokretljivosti.

Ne tražimo privilegiju.Ne tražimo poseban tretman.Tražimo ono što nam pripada – pristupačan grad.I neću šutjeti dok se o tome govori samo na papiru".