Davor Komar: "Mene su osobni asistenti spasili od propasti. Danas bih vjerojatno bio u nekakvom domu i pitanje je bi li uopće bio živ"

- Mene su osobni asistenti doslovce spasili od propasti. Danas bih vjerojatno bio smješten negdje u nekakvom domu za starije i nemoćne, ako bih uopće bio živ, a moja bi se obitelj već odavno bila raspala. Bez projekta Osobne asistencije život nas korisnika bio bi nezamisliv, iskren je Davor Komar, dugogodišnji predsjednik, a sada član Društva distrofičara Istre, županijski vijećnik, najtrofejniji boćar s invaliditetom u Hrvatskoj i korisnik programa osobne asistencije.

Šest godina imao je stalnu asistenticu, ali nakon što je ona morala otići, od kolovoza traži dva nova asistenta. Potraga je bezuspješna, a on već očajan, priznaje nam.

U potpunosti nepokretan

- Kćeri su odrasle i krenule su svojim putem, a ja se ujutro bez da me netko podigne iz kreveta, ne mogu ustati. U potpunosti sam nepokretan, ruke dižem do struka i meni je potreban asistent kroz cijeli dan. Unatoč tome, nadležno ministarstvo odobrilo mi ga je samo na četiri sata dnevno, a za plaću od dvije tisuće kuna nitko taj posao ne želi doći raditi.

-Znam da je to danas mizerna plaća, svjestan sam toga pa dio usluga osobne asistencije plaćam sam, koliko mogu. Bez asistenta ne bih mogao ništa, a kamoli odlaziti na brojna natjecanja diljem svijeta i donositi medalje kući. Bez pomoći osobne asistencije, organizacija života, svakodnevno neophodnih aktivnosti; od ustajanja, oblačenja, presvlačenja, održavanja osobne higijene, pa do uključenja u širu društvenu zajednicu, sport... Sve bi bi to bilo doslovce nemoguće i nedostižno - veli Komar, pribojavajući se što će se dogoditi, ukoliko svog asistenta uskoro ne nađe.

Studentima veća satnica

Na pitanje zbog čega ljudi ne žele raditi ovaj posao, Komar veli da je glavni problem mala plaća. S druge strane, ni njemu nije posve jasno da si neki student ili mlađi umirovljenik ne žele podebljati kućni budžet radeći na četiri sata dnevno, ističući kako studenti dobivaju satnicu od 30 kuna pa će njihova plaća biti i veća.

O tome da je, nažalost, samo novac u igri, svjedoči i slučaj danas pokojnog mladog čovjeka iz Buja koji je teško obolio sa samo 28 godina. Tri godine, u potpunosti nepokretan, nije mogao naći asistenta. Kada je Grad Buje odlučio plaću povisiti na devet tisuća kuna odmah se za posao javilo 50 ljudi!

- Ljudi kukaju i plaču, no očito je da šoldi još uvijek ima, da nije tako loše kako se govori. Svi su se okrenuli turizmu i nemaju potrebu raditi. Sa Zavoda za zapošljavanje šalju mi uvijek iste ljude koji to ne žele raditi i vraćaju se na Zavod ili na razgovor ni ne dođu. Oni se javljaju jer moraju kako ne bi izgubili prava, no drugih zainteresiranih nema.

- Post koji sam napisao da tražim asistenta podijeljen je više od 120 puta, a nebrojeno puta lajkan. Na zgrade u susjedstvu stavio sam oglase da nudim posao, ubacivao ljudima u sandučiće. Javio se nije nitko! -  priča nam Komar, dodajući da se radi o doista izvanrednom projektu ministarstva, no posao asistenta nije adekvatno plaćen i tu sve stane odnosno propadne.

- Najveći minus u ovom hvalevrijednom projektu je ignoriranje i sustavno loše vrednovanje rada osobnih asistenata i asistentica. To da ljudi za svega 22 kune na sat rade ovako velik, izrazito potreban i human posao, sramota je ove države, odnosno svih onih koji o tome donose odluke. Sramota i žalost!

- Stoga je danas naći osobnog asistenta ili asistenticu jednako dobitku na lutriji. A kada se netko i javi, to prihvaća samo kao posao iz nužde, dok ne nađe bolji i kvalitetniji posao ili dok ne krene sezona. No ja moram živjeti i ljeti, moram se ustati i za vikend, a da ne govorim koliko je teško svaki put izlagati sebe, svoje tijelo i svoju bolest nekim novim ljudima koje su tu samo u prolazu. Taman se na nekog privikneš, uložiš znanja i vještine, izložiš svu svoju osobnost i intimu, a asistenti jednostavno odu. Ne čudi me to, jer tko može živjeti od 22 kuna na sat!, veli Komar.

 Kaže da nije izbirljiv i ovim putem apelira na sve koji žele raditi ovaj human posao da mu se jave. "Invalidnost se, nažalost, može dogoditi svakome i biti osoba s invaliditetom nije izbor!, rekao je na kraju Davor Komar.