'Ona je moja duša, moje srce. Kad nemam svoje djece. Jako mu puno znači kada dođe'

Saša je za Pašu i Ređu kao član obitelji. On ju nestrpljivo dočekuje na dvorišnim vratima, a ona je iz svoje sobice doziva gdje li je do sada.

- Zadržali su me Pašo moja novinari, došli su vidjeti kako si i pomažem li ti dovoljno, odgovara Saša Čuić, jedna od deset gerontodomaćica Gradskog društva Crvenog križa Pula. Paša se smije, drhtavim rukama nas pozdravlja.

Nije izašla iz kuće dvije godine

Iz svoje provizorne sobice nije izašla dvije godine. Toliko nije bila ni na katu vlastite kuće. Nakon moždanog udara i stenoze vena gotovo je nepokretna pa joj je suprug u prizemlju, u jednoj prostoriji, smjestio sve što joj nužno; kauč za spavanje, televiziju za gledanje, sudoper da ima vodu, stol i tri stolice i peć da ju zimi grije. Ona tu, veli nam, životari.

A onda joj dođe Saša i u sobicu unese osmijeh.

Prošli je mjesec, prvi puta nakon dvije godine, uz pomoć supruga i Saše, napokon izašla u vlastiti vrt da bi udahnula svježeg zraka.

- Ona je moja duša, moje srce. Kad nemam svoje djece. Zlatna cura. Jako mu puno znači kada dođe, iskrena je Paša.

Pitamo je u čemu joj Saša najviše pomaže, a ona odgovara kako joj nikada ne daje nikakav zadatak. Saša najbolje zna što treba sama.

- Ma nisam vam ja neka šefica, ne mogu naređivati. Ona sama nekad opere suđe, nekad ode kupiti špežu, pita treba li mi dignuti lijekove, zimi donese drva da mi ne bude hladno, ali najljepše mi je što imam s nekim progovoriti, priča Paša ganuto. Dok razgovaramo kroz vrata ulazi i patronažna sestra Katja.

Nije lako tražiti ni prihvatiti pomoć

Doznajemo da je bila u prolazu, pa ih je samo "skočila vidjeti". Ona u obitelj dolazi jednom mjesečno kako bi gospođi provjerila šećer i tlak, dok je jednom tjednom dolaze okupati iz Zlatnih ruku. Saša nam pak priča kako ju je Paša odmah prihvatila, no Ređo je bio malo tvrđi, nije htio pomoć. Onda su se malo posvađali, pa krenuli ispočetka i sada i on zna da im je pomoć ipak potrebna.

Dok ga kudi, ovom 82-godišnjak koji je cijeli život proveo kao radnik Stakloplasta, bježi smiješak, draga je Saša i njemu, priznaje. Na nju se mogu uvijek osloniti pa i van radnog vremena, ako je to nužno, vele nam.

Kada su postale gerontodomaćice ni same, iskrene su, nisu znale što ih očekuje. Znale su da će vidjeti svašta, ali tek im je rad na terenu otvorio oči i shvatile su koliko u Puli ima usamljenih ljudi, bolesnih, nepokretnih, depresivnih ljudi koji nemaju nikoga da im donose lijek iz ljekarne, kruh i mlijeko, koji su zarobljenici svojih domova.

U ponedeljak koordinacija, a onda rad na terenu

U sklopu projekta "Pružanje usluge pomoći u kući na području Grada Pule" jednom tjedno obilaze u kućama osobe starije od 65 godina. Projekt, financiran putem EU fondova, krenuo je u rujnu prošle godine i traje do lipnja iduće. Na području Pule i Puljštine trenutno pokrivaju 250 korisnika.

Nismo servis za čišćenje

Odmah u početku naglašavaju da one nisu servis za čišćenje, iako rade i to, već pružaju različite vrste pomoći ljudima kojima nema tko pomoći. One zapravo zamjenjuju članove obitelji i rade one stvari koje bi ovim ljudima odradili, primjerice, sinovi ili kćeri. Odlaze im u špežu, u ljekarnu, ako treba po neki recept kod liječnika, pomažu im pri higijeni, kupaju ih, popeglaju što treba. No, sve se slažu da je korisnicima ipak najbitnije društvo koje im pružaju, jer je većina njih jako osamljena.

- U početku mi je bilo teško to raditi, vidiš svašta i shvatiš koliko ima ljudi kojima je teško u životu, priča nam Marija Petrić kojoj je ovo ipak lakše leglo jer je ljeti radila kao turistički vodič, a zimi sličan posao radila u Italiji. Kako pojašnjava, svaka od njih ima deset do 15 "svojih" korisnika s kojima jednom ili dvaput tjedno provodi od sat do sat i pol vremena.

Marija (lijevo)

Nije to puno, i svima bi trebalo i više, no mnogima je to, veli nam Saša, ne samo najsvjetliji trenutak dana već cijeloga tjedna.

- Najviše pričamo s njima, slušamo ih, ponekad prošetamo. Većina ih nema svoje obitelji ili pak imaju djecu koja rade vani pa im je najdraže kad im netko dođe i imaju društvo, a osmijeh korisnika glavna nam je nagrada kada napuštamo njihov dom, veli nam Rozita Drandić dodajući da ovaj posao moraš voljeti. Nije to nešto što može raditi svatko.

Vezani za zidove

Kako nam prenose svoja iskustva, riječ je najčešće o udovcima ili udovicama, bolesnim i starijim bračnim parovima, ljudima koji nikada nisu imali djecu ili pak imaju disfunkcionalne obitelji. Nažalost, postoje i slučajevi, dodaju, kada takve osobe žive u istim kućama sa svojim članovima obitelji, ali im se korisnici znaju potužiti da "nema njih ne bi imali ni kruha ni mlika".

Na pitanje kako su se ti ljudi snalazili prije njih, navode da su im najčešće pomagali susjedi, ali puno je njih usluge moralo plaćati. A kako je riječ o ljudima koji imaju male mirovine to im je bio veliki izdatak. No, nisu to, upozoravaju, samo siromašni ljudi. Riječ je o ljudima koji ponekad žive u velikim, ali praznim kućama, stanovima od kojih najčešće koriste jednu ili dvije prostorije.

Saša

- Mnogi su od njih vezani su za svoje zidova. Životare u njima jer nemaju druge opcije, a najgore je onima koji su doslovce zarobljeni u svojim stanovima jer su nepokretni ili teško pokretni, a žive u zgradama bez liftova, priča nam Saša.

Marija pak dodaje da su mnogi od njih i zarobljenici vlastitih navika i mentaliteta pa ni u snu ne bi prodali stanove i kuće koje su im prevelike te im mirovina odlazi na skupe režije, a nekretnine propadaju jer se o njima ne mogu adekvatno brinuti. 

Najgore u starim zgradama na Verudi, Vidikovcu i Stoji

Najgora je situacija, dodaju, na Verudi, Vidikovcu i Stoji gdje po velikim starijim zgradama ima puno starih ljudi koji su ostali u svojim stanovima, djeca su se odselila vani, susjedi su se izmijenili i oni doslovno više nemaju nikoga koga bi pitali za pomoć. Ima onih, doznajemo, koji po nekoliko godina nisu izašli iz svojih stanova i da nema njih i patronažnih sestara pitanje je što bi s njima bilo.

Rozita

- Najljepše mi je to što tijekom ovih mjeseci vidim konkretan napredak kada dolazim u iste obitelji; čišće je, oni su sretniji, razgovorljivi...

Znate nije svima lako prihvatiti nas od prve, pustiti nekoga u svoj dom, tražiti i prihvatiti pomoć... Neki je prvo vrijeme i odbijaju, treba vremena da nas upoznaju, da se prilagode na nas.... a kada se to dogodi onda smo im mi zapravo prava obitelj, zaključuje gerontodomaćica Rozita.

Za kraj dodajmo informaciju da se stariji od 65 godine, a koji imaju potrebu za ovakvom uslugom mogu javiti na slijedeće brojeve telefona

• Marija Grgorinić, 091-223 1037 (za Puljštinu)
• Ena Berbakov, 091-223 1052 (za Pulu)