Oni su građani drugog reda. U najrazvijenijoj županiji žive bez vode: "Mrkli je mrak, puše, dažd pada, hladno je za smrznut' se, a on na traktoru...njegova je voda baš krvava!"

Kiša. Snijeg. Vjetar koji para uši, nepodnošljiva vrućina ili zima koja grize kosti. Nije važno. Mladen Sergo u popodnevnim satima, odmah poslije posla, sjeda na traktor, vozi se tri kilometara do hidranta u Dolenjoj Vasi, tamo 15-ak minuta crpi vodu, vraća se doma i prazni cisternu u dva sterilna spremnika. Tek tada njegova peteročlana obitelj – troje djece školske i predškolske dobi, supruga Astrid i on – imaju pristup temeljnom ljudskom pravu: sigurnoj, čistoj i pitkoj vodi.

„Navodno živimo u najrazvijenijoj hrvatskoj županiji, u 21. stoljeću, a prema nama se odnose kao prema trinaestom prasetu“, sumirao je ukratko situaciju Mladenov sumještanin Romano Kurelić.

Bunari, hidrofori, filteri

I doista, mjesto radnje je Istarska županija, Ravno Brdo i Dolenja Vas s okolnim zaseocima, ovisno o kojem mjestu pričamo, otprilike osam kilometara od Lupoglava, čijoj istoimenoj Općini administrativno pripadaju. Svakako je dodatni paradoks što bez pitke vode žive baš u dijelu Istre koje najviše obiluje izvorima i vodotocima.

Život bez vode nije lagan, složni su mještani Ravnog brda i Dolenje Vasi

„Možda nismo u pravoj stranci“, samo je jedna od rečenica koja se mogla čuti prilikom našeg susreta s tamošnjim stanovnicima.

Romano Kurelić, Marin Staraj, Dolores Travalja, Lili Rumac, Rinlado Kurelić, Smiljana Kurelić, Snježana Vozila, Astrid Krbavac, Mladen i njegov brat Dragan Sergo dočekali su nas kod stare autobusne stanice u Ravnom Brdu. Na dogovoreni susret bilo bi ih došlo još, ali neki su bili spriječeni, što zbog posla, što zbog ranije dogovorenih obaveza.

Mladen i njegova obitelj do vode dolaze traktorom

Pričaju da su lanjskog ljeta imali sastanak s novom načelnicom, Ivom Šuperina, te da su joj tada prenijeli problematiku. Kasnije je, pripovijedaju, ona održala sastanke sa žiteljima i u ostalim mjestima. No, tu se saznanja razilaze, iako se sva vraćaju, odnosno udaraju pred isti zid: nitko ne zna hoće li, kada, ako ikada, dobiti vodu.

Tako će jedan mještanin reći da mu je načelnica kazala da jednostavno nikoga nije mogla dobiti u Istarskom vodovodu, koji je i nadležan za vodoopskrbni sustav na tom području, a njegova susjeda da je iz te tvrtke dobila informaciju da načelnica u razdoblju nakon sastanka s njima nije nikoga kontaktirala. Neka opća informacija koja kola među stanovnicima je da je Istarski vodovod prije nekoliko godina krenuo u projekt vodovodne mreže te otkupio i nekoliko privatnih parcela kuda su trebale prolaziti cijevi, ali na koncu se od toga, iz njima nepoznatog razloga, odustalo.

Neki mještani imaju bunare, ali ta voda nije za piće

„Mi ne znamo ni je li taj projekt predan Hrvatskim vodama, a još se prije 20 godina govorilo da će tu isto biti vode“, kažu.

Pojašnjavaju kako se zna dogoditi da navečer ostanu bez vode, i onda „ala, na traktor i gore po vodu“. Većina, ipak, ima šterne, ali ta voda nije čista, pitka. Radovan Sergo kojeg smo susreli kod hidranta napomenuo je i da po ljeti te šterne znaju presušiti. Katkad im, pojašnjavaju nam sugovornici, vodu donesu vatrogasci, nekad po nju idu sami. Ističu da je to područje specifične mikroklime, kada svuda u okolici pada kiša, kod njih je suša, zato su ljeta posebno teška, pogotovo s obzirom na to da su ova posljednja bila obilježena dužim sušnim razdobljima. Teško je u takvim uvjetima išta, napominju, posaditi i održavati na životu.

Snašli su se, naravno, kako god su mogli; i tim bunarima, hidroforima, filterima koji se moraju mijenjati svakih mjesec dana.

Što je starije, kokoš ili jaje?

Mladen i Astrid nemaju šternu. Oni su prije šest godina obnovili staru kuću, a kako je bilo obećano da će vodovodna mreža stići i do njihove nekretnine, nisu nikad iskopali bunar. Tako sada Mladen ljeti svaki drugi, a zimi svaki treći dan pohodi hidrant. Astrid je ispričala da su nedavno svi ukućani imali gripu, pa im je vodu, na sreću, dovozio Dragan. Mještani se slažu da je nerealno očekivati da ljudi ostanu živjeti na ovom području, vrate se ili dosele iz drugih krajeva, ako nema onog osnovnog – vode.

„Što je starije, kokoš ili jaje? Treba li prvo napraviti infrastrukturu, vodu, struju i ostalo, a voda je osnovno, ili ćemo prvo napraviti kuće okolo pa će doći voda?“, pita se Romano Kurelić konstatiravši da svakako nije pošteno da danas cjelokupnu infrastrukturu u Istri imaju i ona naselja koja su izgrađena bespravno, a oni ovdje nemaju ni ono najosnovnije.

„Ako misle da im mladi ostanu tu ili se vrate, morat će nešto promijeniti“, istog su mišljenja susjedi koji će, ipak, kapu prvo skinuti baš Mladenu i Astrid koji su, unatoč svemu, upravo ovdje odlučili odgajati i svoje troje djece.

„Po zimi, u 11., 12. mjesecu, mrkli je mrak, Mladen prođe pored moje kuće, prije ne more jer je na delu, dažd pada, puše, hladno je za smrznut' se, a on brižan na onom traktoru… Njegova voda je baš krvava!“, apostrofira jedan od naših sugovornika.

Od kuće do izvora pitke vode treba traktorom proći tri kilometara, i tako svaka dva, tri dana

Iz Istarskog vodovoda kazali su da za realizaciju vodoopskrbe u naseljima i okolici naselja Ravno Brdo doista postoji projektna dokumentacija i projekt „Vodovodni ogranak Dolenja Vas – Ravno Brdo“ u dužini od oko 7.000 metara s procijenjenom vrijednošću investicije od oko dva milijuna eura.

Projekt se, poručuju, nalazi u višegodišnjem Planu izgradnje i investicija Istarskog vodovoda, „ali s vanjskim financijskim sredstvima, te smo ga višekratno kandidirali na natječaje Fondova i Ministarstva ali, za sada , bez pozitivnih ishoda“.

Ističu da se ovakvi projekti u pravilu financiraju iz prikupljene naknade za razvoj koja nažalost, podvlače, na području Općine Lupoglav na godišnjoj razini pokriva tek jedan posto te investicije te nije dostatna da se izvede smisleni dio projekta, niti za učešće koje Istarski vodovod preuzima u natječajima sufinanciranja, a kamoli cijela investicija.

I dalje, zaključuju, aktivno traže način financiranja za realizaciju ovoga projekta.

Riječ je, dakle, o tek dva milijuna eura. Zvuči gotovo nevjerojatno da će u istoj županiji Grad Pula, recimo, za park za pse potrošiti pola milijuna eura, a da ljudi u općini Lupoglav nemaju pitku vodu.

Nakon pobjede na izborima načelnica Šuperina je u intervjuu za lokalni portal Bonton spomenula da je razgovarala s mještanima koji nemaju pitku vodu, no oglušila se na upit Istre24. Stoga nismo uspjeli saznati je li ona igdje lobirala za stanovnike Ravnog Brda i Dolenje Vasi. Znamo tek da se u siječnju sastala s istarskim županom Borisom Miletićem, a prema izvještaju iz Županije proizlazi da su razgovarali i o razvoju vodovodne mreže Ravno brdo – Dolenja Vas, ali ništa konkretno nije poručeno javnosti. Čakule još uvijek, koliko znamo, ne delaju fritule.