OVDJE SPAVA I MOJ ŠKOLSKI KOLEGA "Puno mi znači ovo. Doći prespavati na mirno i toplo. Osjećati se sigurno. Malo mi smeta to rano ustajanje, al' neću zanovijetati"

Nešto je prije 19 sati. Puše bura, vani su 4 stupnja, al' mobitel pokazuje da je osjet -1.

Čekam da pulsko prenoćište "Rachem" u Tršćanskoj ulici otvori vrata. Mladi dečko u blizini ulaza skriva lice pod kapuljačom. Čim ulazimo penje se na kat, ne želi razgovarati s novinarima. 

Korisnike večeras dočekuje Domagoj, mladić koji ovdje radi od 19 do 7 sati. Student geodezije pet je godina sličan posao radio u prihvatilištu u Splitu. Simpatičan i otvoren, razgovara bez zadrške. U tri je tjedna, doznajemo, kroz prenoćište prošlo desetak različitih ljudi, a najviše ih je i jednoj noći ovdje spavalo pet. U većini slučajeva radi se o muškarcima, starosti od 30 do 60 godina.

Najmlađa korisnica imala je tek 19 godina i ona je prihvatila, na sugestiju Varje Bastiančić, predsjednice udruge Institut Pula, koja je idejna začetnica ove ustanove, odlazak u komunu.

Zadnjih dana prespavati dolazi nekoliko mlađih muškaraca, no zapravo nikad ne znaju tko će im ući kroz vrata.  Ovdje dobiju večeru, popiju čaj, istuširaju se. Mogu oprati robu i ono najvažnije - imaju topli krevet u kojem mogu na miru prespavati. Kolika je to sreća, većina ne može ni pojmiti.

Na katu je desetak kreveta za muškarce, dolje spavaju žene. Nitko se neće odbiti.

-  Kad uđu odlože svoje stvari, jaknu, stave papuče.

Onda ide pranje ruku, topli čaj. Pripremimo im nešto toplo za pojest; juhu, hrenovke s jajima, onda se istuširaju i u 22 sata se gase svjetla. U šest je buđenje, doručak i izlazak, priča nam Domagoj. Dodaje da većini najveći problem predstavlja upravo rano buđenje, no pravila su pravila.

Na pitanje tko su korisnici koju dolaze ovdje prespavati, veli da se radi o raznolikim ljudima; jedan od korisnika, navodi nam, došao je u radnom odijelu - to znači da radi, ali nije imao gdje prespavati. Jedan se mladić došao samo istuširati.

 - Ne pita ih se previše, dodaje, oni sami odlučuju što i koliko žele reći. Na njima je da ih ne osuđuju već im pruže potporu, veli Domagoj.

Poznato lice na vratima

Čuje se zvono.

Kroz vrata ulazi još jedan korisnik. Prepoznajem ga - to je moj osnovnoškolski kolega.

Nakon malo razmišljanja i on mene prepoznaje. Drago mu je; rekli su mu da bi mogli proći novinari, sad mu je lakše da sam to ja. Odmah mi se tuži  da ima problema s desnom rukom, baš mu je jako natekla. Jučer ga je 'uzela' hitna, dobio je antibiotik. Domagoj ih pohvaljuje što su došli tako brzo i bez puno pitanja, teško je dobiti medicinsku pomoć kad si na cesti, dodaje.

- Jel slomljena, pitam ga?

- Ma nije, slikali su.

- Pa što se desilo?

- A duga priča, bolila me već, pa sam poskliznuo na stepenicama i udario se, onda skliznuo kod wc-a pa su mi je vrata pričepila i to ju je uništilo do kraja, priča mi. Dodaje da je odlazi premotati, da mu stavljaju jod, pije antibiotik.

Šaku skriva crnom rukavicom, no i ovako se vidi da je ruka gotovo pa dupla.

- Ma ne boli toliko, nekako svrbucka, bit će da prolazi, zaključuje.

Na pitanje gdje je sve spavao prije otvaranja prenoćišta i kako je preživljavao veli kratko - "svugdje". Na ulici na klupi, u napuštenim zgradama. Jedno vrijeme imao je šator, bio je i stanovnik opskurnog bunkera na Punti koji je nedavno napokon zatvoren. 

- Puno mi znači ovo. Doći prespavati na mirno i toplo. Osjećati se sigurno. Malo mi smeta to rano ustajanje, al nećemo zanovijetati. Mi smo ovdje gosti, moramo paziti da ne dođemo baš pijani, ušlagirani, zašto bi to drugi trpjeli. Ovo je napravljeno za nas, moramo to poštovati, priča tiho te dodaje da mu se sviđa i to što ovdje nema suvišnih pitanja. 

Gornji kat za muške korisnike

Domagoj se ubacuje dodajući da nekima upravo pravila smetaju, neke i odbijaju, ali se korisnici polako navikavaju. Neki prespavaju ovdje dvije noći, odmore se, pa onda nekoliko opet budu vani. 

Dnevni boravak za ovisnike

- Koliko god mi mislili da im je ovdje super jer se imaju gdje istuširati, spavati u krevetu, nekima nije drago ni to da se moraju istuširati ili da moraju u 22 sata u krevet. No polako se kod njih stvara navika i za sada nije bilo nikakvih problema, veli nam.

Oko 21 sat u prenoćište dolazi Sanja. Ona radi u Dnevnom boravku za ovisnike, a ovdje se u noćnim obilascima nekoliko puta zamjenjuje Varju. Dio korisnika, veli nam, od ranije poznaje iz Dnevnog, no dio ne poznaje ni ona.

Sanja iz Dnevnog boravka za ovisnike

- Kroz dnevni prođe i do 30-ak ljudi dnevno. I tamo imaju mogućnost predahnuti, pojesti nešto toplo, popiti čaj, obaviti higijenu i oprati robu. Slično kao i ovdje, no tamo su po danu, a ovdje po noći, pojašnjava.

Na moje laičko pitanje ne bi li onda bilo dobro "sve to spojiti u jedan prostor" ona i Domagoj sliježu ramenima.

Smatraju da bi bilo preteško hendlati s toliko različitih ljudi, u različitim stanjima tijekom cijeloga dana i da bi, da bi to funkcioniralo, trebala postojati jasna pravila, a upravo je to nešto od čega ovi ljudi bježe.

Sviranje gitare u centru grada

Uz čašu cole moj se bivši školski kolega polako razbuđuje.

Veli da prenosi i drugima gdje mogu doći prespavati na miru, a da on pokušava preživjeti sitnim poslovima poput prekcaja drva. Ljeti svira gitaru u centru grada.

Jako je sretan jer ju je posudio, a na kraju mu je ostala na poklon. Gitara je, dodaje, na sigurnom, i čim zatopli, i ruka ga bude ponovo služila, vratit će se na svoju poziciju i pokušati zaraditi koju 'kunu'.

Priča mi i kako mu je 'bivša školska' pomogla da izradi osobnu koju nije imao, a zatim prisjeća školskih dana kada mu je učiteljica iz njemačkog rekla da će mu dati dva, samo neka pusti druge da uče u miru.

- Sjećaš se, bio je mir u razredu, jer sam se ja sakrio u ormar. Za dvadesetak minuta kad su svi radili, ja sam izletio i vikao Superman! Svi su se smijali, nitko više nije mislio na njemački, prepričava događaje iz mladosti. Smijemo se i mi danas.

Ali tanka je crta između sretnih školskih dana i nesretnog života na cesti.

 "Samo se okreneš, vrijeme proleti i vidiš gdje se nađemo" veli mi sjetno pa nastavlja priču o svojim pokušajima života u Italiji...povratku u Pulu kada su se svi nekako već skrasili, a on zaglavio.... 

Umoran odlazi na spavanje, polako se penje uz stepenice i moli Domagoja neka ga probudi za sat vremena, mora popiti lijek.

Start za komunu, stambenu zajednicu

Prenoćište je, dodaje Sanja, dobar start za komunu, stambenu zajednicu, da - onaj tko to želi - malo dođe k sebi. Možda si nađe posao, nešto zaradi pa uspije iznajmiti koju sobicu.... No veliki je problem, dodaje Domagoj, što se u Puli ne može naći stan po pristojnoj cijeni i zato je tako teško skučiti se.

- Lako se od 'normalnog života' jednog dana naći na ulici. A kad postaneš beskućnik, iz bilo kojeg razloga, ostaneš sam. Splet loših odluka, okolnosti... svatko se može naći u na cesti i to puno lakše nego što bi itko to pomislio iz udobnosti svoga doma. No na neke stvari jednostavno ne možeš utjecati, veli moja sugovornica.

Napominje da je kriva percepcija da se isključivo radi o ovisnicima koji "su si sami krivi" za to što ih je snašlo jer sudbina ima raznih: ljudi se rastave, obole, propadnu iz biznisi.... . 

- Neki ljudi će se iz teških okolnosti brzo iščupati, boriti se nogama i rukama. Drugi će se prepustiti jadu, samosažaljevati se i tonuti sve dublje. Na nama ovdje nije da im sudimo. Neće svi ni iskoristiti ovo što im se nudi jer im neka od pravila remete njihov način života, no bitno je da imaju mogućnost doći, pojest nešto, prespavat u toplom i dobiti toplu riječ, zaključuje Sanja. 

Nešto nakon 21 sat u prenoćište ulazi još jedan mladić.

U početku nepovjerljiv na kraju mi ipak otkriva kako nije iz Pule već iz Zadra. Ovdje se našao nakon što se u Rijeci čistio od droge. I on, nažalost, poznaje život u bunkeru.

U prenoćištu je, veli, nemjerljivo bolje. Želja mu je stati na vlastite noge. Naći uskoro neki posao, zaraditi dovoljno za put u Afriku. Tamo ga veli srce vuče, želi živjeti jednostavnije, ovdje nije za njega, poludio bi da ostane.

Sa svečanog otvaranja