Priobalni dio Rovinja, koji se proteže od bivše željezničke stanice do nove gradske luke San Pelagio, nesumnjivo je najzapušteniji dio grada.
Godinama se na tom prostoru ništa nije radilo, sve pod izlikom da će prostor, jednog dana (a bez datuma) jednim svojim dijelom postati reprezentativnom sportsko- rekreativnom zonom. U međuvremenu, taj priobalni dio grada, koji i nikad nije bio bog zna što, dodatno je devastiran što vremenskim (ne)prilikama, a što ljudskom rukom.
Tko je odgovoran za ovakvu nebrigu u uvali Valdibora pokušali smo doznati od Lučke uprave i Grada Rovinja. Ravnatelj Lučke uprave, Rudolf Marić odgovorio je da prostor nije u njihovoj nadležnosti, odnosno pojasnio "da obalni dio, od mola Mirne pa do komunalne lučice San Pelagio nije pod upravljanjem Županijske lučke uprave Rovinj". S druge strane, upit adresiran na Grad Rovinj, ostao je bez odgovora.
Za šetnju priobaljem potrebno se pripremiti!
Za bilo kakvu šetnju priobaljem uvale Valdibora, napose dijelom Porton Biondija potrebno se pripremiti - prvenstveno obuti dobre "izdržljive" patike. Jer, svaki korak, koji se na tom prostoru učini iziskuje maksimalnu koncentraciju i pogled direktno uprt u zemlju. U suprotnom, vrlo su moguće ozljede, uganuća i lomovi.
Prostor je to o kojem nitko ne brine, izuzev u ljetnim mjesecima kada se na manjem dijelu trase i od strane koncesionara koliko/toliko dovodi u red ne bi li se na istom moglo raditi i zaraditi. Preostalih proljetno/jesenskih i zimskih mjeseci, ovom se dijelu priobalja bolje i ne približavati.
Zbog kaverna u zemlji kao i rupa nastalih uslijed vremenskih (ne)prilika koje su dovele do rascjepa i odvajanja betonskog nasipa od zemljanog tla, zaostalog ugostiteljskog inventara koji se od sezone do sezone "zaboravlja", odnosno kompletne nebrige za prostorom koji je ničiji, problemom s godinama ne brige postao je svačiji.
No, područje ispod kampa Porton Biondi, nije jedini dio sjevernog priobalja nad čijim se izgledom valja zgražati. U nastavku trase, dovoljno je napraviti, bilo lijevo ili desno kojih stotinjak i nešto metara više, te zaključiti da je ovom području s 'rajskim pogledom na starogradsku jezgru', grad rekao "laku noć". Bespravna gradnja ostaje, kao i otvoreni šahtovi i cijevi. Naime, krene li se od tog žarišnog i krajnje devastiranog priobalja u smjeru centra naići će se na bespravno postavljenu terasu obližnjeg restorana Veranda, za koju je još prije dvije godine uredno i od strane komunalnog redarstva Grada Rovinja izdano rješenje o uklanjanju.
No, terasa i danas, u svom svom punom sjaju, sa svim priključcima za struju, gigantskim reflektorima i oznakama, podestom i željeznim ogradama stameno stoji pa se ništa više i mudrije od zaključka da 'papir trpi, a čovjek kreira' ne može zaključiti.
Na suprotnoj strani od "žarišta" prostire se i livada, dodatno uređena nakon izgradnje gradskog parkirališta. No, i taj prostor koji se proteže do luke San Pelagio zaslužuje "točku na i", odnosno zatrpavanje rupa i zaostalih, zemljom ne pokrivenih cijevi i šahtova koji predstavljaju opasnost. Sudeći po visokom datumu, i skorašnjoj sezoni uvala Valdibore i ove će godine nespremna i devastirana dočekati goste, ali i i domaće koji ovom prostoru gravitiraju.
Da, i to je također, razglednica iz Rovinja, koja se svake ljetne sezone "krpa" i štuka do iduće. Pa ponovno u krug. Upravo, ono kako danas izgleda jedan, od centra grada bližih područja, za koji se godinama govorilo da će se pretvoriti i postati sportsko-rekreacijski centar, ostalo je ništa.
Rovinj danas se u međuvremenu "popravio" tek dvama gradskim parkiralištima koja usput rečeno najveći dio godine zjape prazna, kao i dio grada koji se proteže od bivše željezničke.
Tu su i sva ostala potencijalno moguća spoticanja, posklizavanja, padanja i sve ono što ide "u korak" s devastiranim područjem kojem je čovjek - rekao laku noć.
Problem je i u tome što se devastacija ne događa "daleko od očiju, daleko od srca", već u sjevernom dijelu grada, odnosno obali i plažama kojima gravitira veliki broj građana.