Kad bi se danas magijom u Pulu vratio Gabriele Emo, venecijanski patricij kojeg predaja pamti kao „spasitelja Arene“, teško bi prepoznao neprijatelja. Krajem 16. stoljeća suprotstavio se onima koji su željeli rastaviti pulski amfiteatar i ponovno ga podići negdje u okolici Venecije. “Nema govora“, rekao je tada.
Danas, međutim, za nanošenje štete nije potrebno dirnuti ni jedan jedini kameni blok Arene. Dovoljno je u njezinoj blizini podići neuglednu zgradu koja će je nadvisiti. Spomenik ostaje na svom mjestu, ali ostaje bez daha.
Prije gotovo pola tisućljeća, Arenu se navodno željelo odnijeti, danas se ona ostavlja ondje gdje jest, pod uvjetom da više ne dominira prostorom. To je suptilniji oblik osvajanja, svojevrsna osveta Emu: ne uništiti spomenik, nego ga, intervencijom u njegov prostor, pretvoriti u jednu od mnogih, običnih građevina.
Tako bi mogao zvučati komentar kojim povezujemo Emov plemeniti čin s onime što se danas događa u Puli, gdje je privatni investitor MER Arena iza amfiteatra, na križanju Varaždinske i Ulice Croazia, izgradio četverokatnicu koja narušava vizure spomenika i s morske i s gornje strane, izazvavši brojne polemike među građanima.
Ipak, bio bi to pomalo isforsiran, prilično pojednostavljen i gotovo "telefoniran" komentar, utemeljen na povijesnoj priči koja više nalikuje legendi nego stvarnoj povijesti.
Bilo bi pogrešno koristiti Ema kao ideološku toljagu i tvrditi da bi on, čovjek koji je spasio Arenu, danas tu novu zgradu rušio. Stvari su ipak nešto složenije.
Prije svega, treba spomenuti da povjesničari nikada nisu pronašli nijedan službeni dokument koji bi potvrdio da su mletačke vlasti doista namjeravale rastaviti i preseliti pulsku Arenu na neko drugo mjesto.
A sve postaje još zamršenije kada pročitamo da „istarski Plutarh“, povjesničar iz Barbana Pietro Stancovich (1771.–1852.), piše kako je „neki arhitekt“ želio uništiti amfiteatar topničkom paljbom, ali ga je Emo u tome spriječio. Evo ti ga na. Time smo već izgubili na vjerodostojnosti djela junaka na kojem počiva velik dio početne teze ovog komentara.
Nadalje, valja reći da je nova zgrada iza Arene izgrađena potpuno u skladu s propisima. No postoji i dodatni element koji komplicira simplicističko prizivanje Ema. Na povijesnoj fotografiji snimljenoj nakon savezničkih bombardiranja Pule 1944. i 1945. godine, gotovo na istom mjestu gdje se danas nalazi nova zgrada vidi se bombardirana kuća slične visine.
Istina, nije imala četiri kata, nego tri i potkrovlje, ali su tadašnje etaže bile osjetno više nego danas.
A što reći o činjenici da je između 1929. i 1931. godine upravo iza Arene sagrađena crkva svetog Antuna, čiji zvonik itekako dominira pogledom na amfiteatar? Štoviše, kada ga danas ne bismo vidjeli kako se uzdiže iza Arene gledano s mora, vjerojatno bismo to doživjeli kao svojevrsni gubitak.
Što nam je onda činiti? Trebamo li odustati od Ema i pomiriti se s time da ćemo jednog dana, u svijetu u kojem će kapital zasigurno nadvladati povijest, gledati Arenu zarobljenu među betonskim blokovima? Nipošto.
Povijest nam je ostavila likove koji možda nikada nisu postojali i događaje koji se možda nikada nisu dogodili, a ipak su se duboko usadili u kolektivno pamćenje naroda i država. Ne postoje dokazi da je Wilhelm Tell doista postojao, ali njegova je priča pridonijela stvaranju švicarskog identiteta. Isto vrijedi i za kralja Artura: njegova je povijesna egzistencija vrlo upitna, no mit je stoljećima oblikovao englesku kulturu.
Da i ne govorimo o osnutku Rima koji se pripisuje Romulu 753. godine prije Krista, bez čvrstih povijesnih dokaza, ili o Trojanskom konju, čija je epska priča postala jednim od najutjecajnijih mitova zapadne civilizacije. Ukratko, čak i kada ih nije moguće dokazati, pojedini likovi i priče s vremenom oblikuju način na koji jedna zajednica promatra samu sebe. Takva i naša priča s Emom.
Dakle, čak i ako nije istina da je Emo spasio Arenu, barem sa sigurnošću znamo da je postojao. Od 1583. do 1585. godine bio Rašporski kapetan, najviši predstavnik mletačke uprave s vojnim, sudskim i upravnim ovlastima.
Na sjeverozapadnoj kuli pulske Arene i danas se nalazi ploča koju su mu građani posvetili, a na kojoj stoji: Universus Polensis populus Gabrieli Aemo Petri filio, clarissimo atque excellentissimo Veneto senatori, ob aeternam monumenti huius, veteris amphitheatri civitatis, conservationem, grates agit. Anno 1583. („Sav puk pulski zahvaljuje Gabrielu Emu, sinu Pietra, preslavnom i preuzvišenom mletačkom senatoru, za trajno očuvanje ovoga spomenika, drevnoga gradskog amfiteatra. Godine 1583.“)
Pred tom pločom Emo ponovno postaje aktualan, a njegovo značenje nadilazi povijest i utječe na suvremenu stvarnost. Ne kao junak iz legende, već kao lik koji postavlja neugodno pitanje gradskim vlastima. Ako se čovjek iz 16. stoljeća znao suprotstaviti onima koji su ugrožavali Arenu, tko će je danas braniti od onih koji je postupno guše?
Ako ga doživljavamo kao čovjeka koji se želi usprotivit odluci koja je zakonita, ali pogrešna, u ime višeg cilja – zaštite baštine koja nadilazi vlastito vrijeme – tada moramo zaključiti da bi Gabriele Emo danas po zanimanju bio urbanist. I vjerojatno bi slijedio savjete arhitektice Brede Bizjak: mijenjao bi Generalni urbanistički plan Pule i možda izradio Urbanistički plan uređenja za područje Arene, koji danas ne postoji.
Pritom bi se vodio onime što je Bizjak izjavila našem portalu: „Često se zaboravlja da očuvanje arhitektonske baštine ili urbana konzervacija nije ograničena samo na zaštitu pojedinačnih zgrada, već se u valorizaciji spomenika kulture kritički analizira i kontekst prostora u kojem se spomenik nalazi“, podsjetivši pritom da UNESCO, među ostalim, štiti i „percepcije i vizualne odnose“.
Stoga hvala ipak Gabrielu Emu, simbolu čovjeka koji razumije da neka dobra ne pripadaju vlastima trenutka, nego zajednici i budućim naraštajima te da ih treba čuvati i vrednovati na najbolji mogući način.
Možda Gabriele Emo nikada nije spasio Arenu. Možda plan njezina preseljenja nikada nije ni postojao. No pitanje koje nam predaja o njemu ostavlja i danas je jednako aktualno: kada spomenik izgubi svoj prostor, svoje vizure i svoj dah, možemo li se doista zadovoljiti tvrdnjom da je sve legalno?
