TERET JAVNE USUDE Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen

Pulska odvjetnica i dugogodišnja tužiteljica u pulskom DORH-u Rafaela Urlić Drmić dostavila nam je svoj tekst kojeg zbog intrigantne teme objavljujemo u cjelosti i bez kraćenja. Svi stavovi u tekstu isključivo su njeni.

- Tekst pišem potaknuta suzama dvadesetjednogodišnjeg mladića, nečijeg sina, nečijeg oca, nečijeg supruga, koji je jednog dana ušao u moj ured tražeći pravnu pomoć.

Preda mnom nije stajao naslov u novinama, nije stajala osoba o kojoj su tisuće anonimnih komentatora već donijele presudu. Preda mnom je stajao mladi čovjek, slomljen pod teretom javne osude, uvreda i prijetnji ljudi koji ga nikada nisu upoznali i koji o njegovom slučaju nisu znali gotovo ništa.

Nikada u povijesti nije bilo lakše nekoga javno osuditi. Dovoljan je jedan članak na internetskom portalu, nekoliko redaka u kojima se spominje da je protiv određene osobe pokrenut kazneni postupak ili podnesena kaznena prijava, i već nakon nekoliko minuta kreće lavina komentara.

Presuda je donesena. Sud još nije ni započeo svoj posao, dokazi nisu izvedeni, svjedoci nisu saslušani, a javnost je već odlučila tko je kriv i kakvu kaznu zaslužuje.

Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da većina ljudi koji pišu takve komentare ne poznaje osobu o kojoj pišu. Ne poznaju njezin život, njezinu obitelj, okolnosti događaja niti činjenice koje se nalaze u spisu. Ne znaju gotovo ništa, ali su spremi izreći najteže osude.

Internet je mnogima dao ono što stvarnom životu nemaju – osjećaj moći bez odgovornosti. Skriveni iza ekrana i korisničkih imena, pojedinci bez razmišljanja izgovaraju riječi koje nikada ne bi izrekli nekome u lice. Uvrede, poniženja, ismijavanje i otvorene prijetnje postali su svakodnevica ispod novinskih članaka i objava na društvenim mrežama.

Pritom se potpuno zanemaruje jedno od temeljnih načela pravne države – svatko je nevin dok mu se krivnja ne dokaže pravomoćnom presudom. To nije puka pravna fraza. To je civilizacijsko dostignuće koje štiti svakoga od nas. Jer danas je meta netko drugi, a sutra to može biti bilo
tko naš.

Posebno je opasno kada se javni linč pretvara u prijetnje. Neki komentatori zaboravljaju da iza svake objave stoji stvaran čovjek. Čovjek koji ima roditelje, supružnika, djecu, prijatelje i kolege.
Čovjek koji čita te komentare. Čovjek koji mora nastaviti živjeti i raditi dok postupak traje, bez obzira na njegov konačni ishod.

A što se događa kada se pokaže da osoba nije kriva? Tko tada vraća narušeni ugled? Tko briše tisuće uvreda? Tko ispravlja štetu koja je već učinjena? Najčešće nitko. Oni koji su najglasnije osuđivali jednostavnu nestanu i pronađu novu metu.

Društvo koje dopušta da internetska rulja zamijeni sudove polako gubi osjećaj za pravdu. Pravo na mišljenje ne znači pravo na vrijeđanje. Sloboda govora ne uključuje slobodu prijetnji. Kritika je legitimna, ali ljudsko dostojanstvo mora imati granicu ispod koje se ne smije ići. Možda bismo svi trebali češće zastati prije nego što pritisnemo tipku „objavi“.

Možda bismo se trebali zapitati znamo li doista dovoljno da nekoga osudimo?

Možda bismo trebali pokazati više poštovanja i više ljudskosti. Jer povijest nas uči da su mnogi bili osuđeni u javnosti prije nego što je istina izašla na vidjelo. Zato riječi iz Evanđelja i danas imaju jednaku snagu kao i prije dvije tisuće godina: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen“

Nažalost, čini se da danas kamenje nikada nije bilo dostupnije a spremnost da ga bacimo nikada veća.