Ukrajinci u Hrvatskoj mogu otvoriti kafić, ali ne i dobiti stalni boravak: Što ih još ovdje veseli, a što muči?

Poznavanje jezika rješava sve probleme. Osoba koja govori hrvatski jezik, može se zaposliti u Hrvatskoj, uzeti telefon i nazvati liječnika bez da treba prevoditelja. Može pročitati novine, poslušati vijesti, steći prijatelje te postati ravnopravan član društva, objašnjava Ukrajinka Irina Pronenko, stručnjakinja za zapošljavanje iz Udruge SVOJA, a koja od proljeća 2022. živi u Zagrebu, piše Iva Habek za Tportal.

Iako je na početku ruske invazije te prekida života kakvog su poznavali planirala privremeno otići u Crnu Goru i skloniti se od ratnih užasa, slučajnost ili sudbina – kako vam draže – dovela ju je u Hrvatsku. Nije to prvi put da je selila: budući da dolazi iz regije Donbas, već je 2014., koju Ukrajinci smatraju godinom početka rata, preselila u Harkiv, a koji je osam godina kasnije postao opasan po život.

'Čovjek nikad nije spreman ni za rat ni za bolest, no tada shvatite da je posao stao, da infrastruktura postaje uništena, da novac više ne dolazi. Za nekoliko dana susrećeš se sa situacijom da nema dovoljno namirnica u dućanima, da pitka voda postaje problem, da ne rade bankomati pa ljudi trče po gotovinu. Tad sam analizirala države u koje bih mogla privremeno otići. Nisam računala da će me netko doći spasiti, uvijek računam samo na sebe, otkriva.

Istina, dogovorile smo razgovor o integraciji ukrajinskih izbjeglica kojima pomaže pri pronalasku posla i učenju hrvatskog jezika nudeći im pritom psihološku podršku, no kava nas je ponovno odvela do Ukrajine.

'Svaki dan ondje je nepredvidljiv jer sve ovisi o sigurnosnoj situaciji. Hoće li biti struje, hoće li biti pogođena zgrada ili će poginuti ljudi. Velika je to razina stresa, a zime su hladnije nego tu. S druge strane, ljudi koji su morali napustiti okupirana područja i ta jako opasna područja, oni odlaze negdje dalje unutar države. Moraš se snalaziti bilo gdje. Ne mogu reći da je nekome lakše ili gore. Grozno je kad moraš napustiti dom i krenuti ispočetka', govori.

Nisu, naravno, svi pobjegli od rata, neki su nakratko otišli u druge zemlje poput Poljske, Slovačke ili Njemačke, da bi se ubrzo vratili u ukrajinski dom, a treći su se već prilagodili životu u drugoj zemlji, pa i u Hrvatskoj. Privremeno sklonište moglo bi im postati trajni dom, premda je život nepredvidiv, svjedoči.

Rudeška biznis priča

Nalazimo se u mirnom kvartovskom kafiću u zagrebačkom Rudešu koji je prošle godine otvorio bračni par Kvaša. Iste okolnosti i njih su tijekom ljeta 2022. dovele u Hrvatsku. Nakon što su jedno vrijeme živjeli u prihvatnom centru za ukrajinske izbjeglice, našli su stan u gradu, a onda i prostor za lokal. Nije im to, prisjeća se Katerina Kvaša, bilo strano jer su u Ukrajini bili ugostitelji.

Ukrajinci, doduše, nikad nisu imali naviku piti jednu kavu nekoliko sati uz kutiju cigareta, već bi je brzo srknuli ili uzimali za van, a kokteli od kave među Ukrajincima su jako popularni, u alkoholnim ili bezalkoholnim varijantama. Ponudu su dijelom preslikali u zagrebački lokal, no Hrvati se najčešće drže klasike - kave s mlijekom ili runde žestice u blagdansko doba.

'Navikli smo raditi sami za sebe i skoro cijeli život smo ovako radili. Pa onda kad smo došli u Zagreb, tražili smo lokaciju, lokal koji bi nam odgovarao. Živimo u blizini, vidjeli smo da se prostor iznajmljuje i sad smo tu godinu dana', objašnjava. Suprug Oleksej i ona zajedno rade, a gosti su uglavnom stalni, ljudi iz susjedstva uz koje se jezik brže savlada.

'Polako učimo jezik, ali moraš potrošiti nekoliko godina da se vratiš prijašnjem životu. S druge strane, kad imaš obitelj, a u Hrvatsku su došle većinom žene, neke ne mogu otići na posao jer su, naprimjer, smještene su u naseljima koja nisu dobro povezana ili jer nema puno posla. Ako ne možeš djecu upisati u vrtić jer nema mjesta, ne možeš se ni zaposliti te je onda tvoja integracija na pauzi', nabraja Pronenko najveće prepreke.

Procjenjuje se da je od početka invazije prije gotovo četiri godine u Hrvatsku stiglo oko 30.000 Ukrajinaca, najviše u Zagreb i Split zbog poslovnih prilika te umreženosti organizacija civilnog društva. Tvrdi da ih najviše radi upravo u ugostiteljstvu i trgovini, no neki su se, vidimo, odlučili za poduzetništvo, a koje se u Ukrajini, objašnjavaju sugovornici, jako poticalo. Birokratske procedure otvaranja kafića jednostavnije su negoli u Hrvatskoj te je sve digitalizirano.

Ljudi žele raditi

'U tri i pol godine koliko Udruga SVOJA djeluje, zaposlili smo skoro 700 ljudi te imamo više od 90 poslodavaca koji su ponudili svoje radna mjesta. Većina ljudi želi raditi. Prema anonimnoj anketi koju napravimo svakih pola godine, vidimo da ljudi koji su obrazovani - a 92 posto Ukrajinaca u Hrvatskoj ima visoku stručnu spremu - htjeli bi nešto napraviti. Ljudi su svjesni da, ako si bila glavna računovotkinja u nekoj firmi u Ukrajini, ne možeš odmah postati glavna računovotkinja u hrvatskoj firmi jer ne znaš jezik, ne poznaješ sustav', kaže tportalova sugovornica.

Dodaje da je proces integracije lakši kada se nostrificira diploma, što je dugačak i skup proces o čemu smo ranije pisali, te da bi integracijski programi učenja jezika i potpore za ukrajinske izbjeglice trebali biti dostupni u svim većim gradovima. To sada, govori Iryna, nije slučaj pa se online tečajevi jezika koje organiziraju brzo popune.

'Nitko ne želi biti u ulozi žrtve. Znači, da ja sam slab, da ja sad moram živjeti negdje u nekom prihvatnom centru. Kad ideš na posao, radiš, dobiješ novac, osjećaš se psihički, mentalno stabilnije i normalnije', tvrdi Pronenko, a koja je dan nakon iznenadnog dolaska u Hrvatsku oglasom na Facebooku uspjela pronaći stan i zaposliti se u udruzi.

Pavlina Vasiljenko televizijska je novinarka

Nakon dva mjeseca u ratnim okolnostima, u Zagreb je stigla i novinarka Pavlina Vasiljenko. Isprva je mislila da će se agresija u Kijevu brzo smiriti te je čekala, no kad se redakcija televizije na kojoj je radila evakuirala na zapad zemlje, što si nije mogla priuštiti zbog skoka cijena, odlučila je privremeno otići.

Novinarstvo je studirala u glavnom ukrajinskom gradu, radila je za nekoliko komercijalnih TV kuća, a onda je u Varšavu otišla studirati Balkan. Bilo je to prije početka velikog rata, što znači da je u Hrvatsku stigla s radnim iskustvom. Uz pomoć jedne hrvatske obitelji koju je otprije poznavala, lakše se priviknula na novi početak.

'Naprimjer, ja nemam taj zanat u rukama i moj alat je jezik. I onda, ja sam ostala bez alata jer da bih radila kao novinarka u Hrvatskoj, moram izvrsno znati hrvatski', svjesna je Vasylenko. Nakon što je radila u struci, sada radi u administraciji, a posao joj isprva nije bilo lako naći.

Pitanje dozvola i boravišta

'Uspoređujući s Kijevom, ljudi u Hrvatskoj više su otvoreni jer Kijev ima onaj duh velikog grada, što znači da, padneš li, svi će samo proći. Ovdje je ljudima više stalo, više su okrenuti jedni prema drugima', dodaje  sugovornica, koja također živi pod privremenom zaštitom. Time im se pruža pravo na boravak, rad bez dodatnih dozvola, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i socijalnu skrb, a Odlukom Vlade privremena zaštita za raseljene osobe iz Ukrajine vrijedi do 4. ožujka sljedeće godine. Što nakon toga?

'Hrvatska taj status svake godine produljuje. Čim se približava taj datum, počinju nas zvati poslodavci jer to predstavlja dozvolu za boravak i rad. Stresno je to za poslodavca, ali i za Ukrajince. Oni ljudi koji su, naprimjer, ovdje uspjeli kupiti nekakav auto, registracija im vrijedi samo do tog datuma. Sve je vezano uz taj datum', objašnjava Pronenko.

Ističe da ostaje nejasno to kada će Ukrajinci u Hrvatskoj ostvariti pravo na dugotrajni boravak. Mnogobrojni su, kaže, dobili certifikate o poznavanju jezika i započeli proces nostrifikacije diplome ne bi li zadovoljili uvjete, no neizvjesno je hoće li im se 2027. uračunati svih pet godina boravka ili će, pojednostavljeno, morati krenuti ispočetka.

Premda se često misli da im Hrvatska plaća smještaj, to nije tako, kaže Vasylenko. Najam plaća sama, no istina je da im se podmiruje dio režija pri čemu se iznos novca uplaćuje se najmodavcu, pod uvjetom riješene papirologije.

'Nikad nisam računala na to da ćemo imati ikakvu podršku od naše države, a kamoli od druge države. Svaka država ima problema sa svojim stanovništvom i mora raditi na tome da život njihovog stanovništva bude što bolji. Ali super nam je to što možemo ostvariti djelomično pokrivanje režija', osvrće se Pronenko.

Pavlina Vasiljenko nada se da će moći ostati ovdje jer je hrvatski mentalitet, tvrdi, sličan ukrajinskom, a četiri godine nisu malo. Plan joj je položiti ispit za sudskog tumača, no ostavlja životu da je odvede u neočekivanim smjerovima.

Irinu Pronenko neočekivano je, primjerice, u Hrvatsku dovela njena mačka Melisa. Nije šala: mačka je s njom prošla preseljenje u Harkiv, a bila je tu i kad su se krenuli prema Crnoj Gori tog proljeća 2022. Nakon višednevnog putovanja i prelaska više granica, mačka nije mogla u autobus kojim su trebali prevaliti dio prema crnogorskom moru. S koferima u koje je spakirala život, sjeli su u vlak prema Zagrebu, u kojemu su ostali duže od planiranog te s još jednim proživljenim životom između.