(VIDEO) Danas komemoracija tragedije na Vergaroli: "Ne ponovilo se više"

Trebalo je čekati 51 godinu, prije nego li se 1997. Grad Pula odlučio (valjalo bi reći – udostojio) obilježiti najveću tragediju koja je ikad pogodila Pulu u doba mira.

Trebalo je čekati više od pola stoljeća da bi se počela odavati počast žrtvama (službeno je utvrđeno 64 mrtvih ali, obzirom na rastrgana tijela, taj bi broj mogao biti i dosta veći) koje su izgubile život dok su, točno prije 78 godina, provodile toplu kolovošku nedjelju na plaži u Vergaroli, ni najmanje sluteći da će eksplozija mine sunčanje, kupanje, plivanje, obiteljski ručak u hladu i dječje igre na žalu pretvoriti pretvoriti u, za Pulu, nezapamćeni horor, strašniji od samih savezničkih bombardiranja grada. Od toga dana, Vergarola je prestala biti plažom.

Trebalo je dočekat raspad Jugoslavije i krah komunizma da bi, tek 1997., članovi udruge Circolo Istra iz Trsta naišli na razumijevanje Luciana Delbianca, u devedesetim godinama prošlog stoljeća gradonačelnika Pule a potom istarskog župana, te ideju o dostojnom obilježavanju tragedije koja je (pre)dugo ostala nepoznata široj pulskoj i istarskoj javnosti mogli pretvoriti u postavljanje spomen obilježja pored pulske katedrale.

Tragedija se dogodila 1946, dakle nakon one 1945. koja je vrlo često u raznim političkim, historiografskim i antropoloških narativima smatrana početkom svim pulskih povijesti (kao da prije toga nije bilo ničega), no svejedno su žrtve Vergarole ignorirane, kao da nije bilo riječ o običnim građanima Pule koji s fašizmom, komunizmom nisu imale nikakve veze. Bili su to građani Pule čija je tragična smrt smještena u onu "povijest prije početka povijesti", koja kao da je pripadala nekom razdoblju koje je trebalo zaboraviti, po mogućnosti izbrisati iz kolektivnog sjećanja.

I, pred potrebnim činom odavanja počasti žrtvama i pred neopravdanim predugim zaboravom, sasvim je nebitno jesu li se te mine samozapalile, odnosno je li u pitanju bio atentat jugoslavenske Ozne, odnosno da li su talijanske službe sprovele teroristički akt kako bi krivicu svalile na Jugoslaviju i zadržali Pulu za sebe, koja se tada nalazila pod anglo-američkom vojnom upravom.

Dakle, 18. kolovoza 1946. godine, na plaži Vergarola održavala su se tradicionalna plivačka natjecanja za “Scarioni kup”, u organizaciji veslačkog društva "Pietas Julia" iz Pule.

Plaža je bila prepuna kupača, bilo mnogo djece. Na rubovima plaže bilo je naslagano - prema najprihvaćenijoj rekonstrukciji događaja - dvadeset i osam protudesantnih mina, ukupno oko devet tona eksploziva, koje su nakon uklanjanja detonatora smatrane inertnima. Međutim, dokumenti istraživanja Vojnog istražnog suda, sačuvani u londonskim arhivima i nedavno korišteni po prvi put u knjizi povjesničara Gaetana Data posvećenoj masakru, govore o 15-20 njemačkih dubinskih bombi, uz tri torpedne glave, četiri punjenja TNT-om i pet dimnih bombi.

U 14:15, došlo je do eksplozije, koja je ubila veliki broj ljudi na licu mjesta. Neki su ostali zgnječeni urušavanjem zgrade "Pietas Julia". Prema istraživanju Gaetana Data, koje se temelji na dokumentima savezničke policije, vojnog istražnog suda, pulskih groblja i pulske matične službe, identificirane su 64 žrtve, pronađeni ostaci odgovarali su 109, 110 ili 116 različitih tijela, a 211 osoba je bilo ozlijeđeno. Gotovo trećina bila su djeca ili osobe mlađe od 18 godina. Također, čini se da je pet neidentificiranih osoba nestalo.

Eksplozija se čula po cijelom gradu, a na kilometre udaljenosti vidio se ogroman oblak dima. Pomoć je bila složena i kaotična, dijelom i zbog činjenice da su neka tijela bila doslovno "dezintegrirana". To je jedan od razloga zbog kojih se nije mogao točno utvrditi broj žrtava, koji je i dalje sporan.

Gradska bolnica "Santorio Santorio" postala je glavno mjesto zbrinjavanja ozlijeđenih: u pružanju medicinske pomoći posebno se istaknuo dr. Geppino Micheletti koji, unatoč tome što je u eksploziji izgubio sinove Carla i Renza, u dobi od 9 i 6 godina, te brata i šogoricu, više od 24 sata nije napustio svoje radno mjesto, spašavajući tuđe živote 48 sati bez prestanka.

Tragediji je tršćanska novinarka Viviana Facchinetti posvetila video.

Napisali smo, tek 1997. dolazi do prve komemoracije. Potom, trebalo je čekati dodatnih dvadeset godina, sve do 13. travnja 2017., do održavanja prve zajedničke hrvatsko- talijanske komemoracije žrtava masakra. Tijekom svog posjeta Istri, talijanski ministri vanjskih poslova Angelino Alfano i zdravstva Beatrice Lorenzin (porijeklom iz Istre) susreli su se u Puli s hrvatskim kolegama Davorom Ivom Stierom i Milanom Kujundžićem, te su zajedno s njima položili vijenac na spomenik žrtvama Vergarole Tom prilikom dr. Michelettiju posthumno je dodijeljena Zlatna medalja Republike Italije za zasluge u javnom zdravstvu.

Nadalje, tek su prošle godine, 77 godina od tragedije, po prvi puta predstavnici Grada Pule, pulske zajednice Talijana, predstavnici pulskih ezula i istarskih antifašista zajedno održali komemoraciju. Isto će se ponoviti i danas. U 10:30 s rive polazi brodić s kojeg će se u more pred Vergarolom spustiti vijenac, u 12 je misa u katedrali, a potom slijedi komemoracije pred spomenikom.

Uoči događaja, valja se prisjetiti riječi koje je prošle godine izgovorila Istarska dožupanica Jessica Acquavita. On je tada istaknula kako su svi današnji žitelji Istre „plod složene, slojevite, bolne i često neugodne prošlosti“, te zaključila kako „zajednička rana mora postati most, a ne prepreka današnjem suživotu“. Prisjetimo se i Borisa Siljana, koj je u ime Saveza antifašističkih boraca Pule izrazio pijetet i poručio: „ne ponovilo se više“.