Zašto se i kako dogodila Seljačka buna?

Prije dva tjedna obilježena je 449. godišnjica slavne Seljačke bune, ili Hrvatsko-slovenske seljačke buna, po suvremenicima nazivane još i Velika seljačka buna ili Seljački rat.

Više hrvatskih i slovenskih kulturnih i muzejskih ustanova obilježit će iduće godine 450. obljetnicu velike  Seljačke bune iz 1573.  koja se odvijala na dijelu teritorija današnje Slovenije i Hrvatske.

Kako je objavio Posavski muzej iz Brežica, u povodu obljetnice priprema se opsežan program na temelju povijesnih spoznaja o Seljačkoj buni, te suvremenih razumijevanja tih povijesnih događaja.

Buna je izbila na imanju Franje Tahija, zahvativši Hrvatsko zagorje i jedan dio Slovenije, a utjecala je na niz seljačkih buna na našim prostorima tijekom nekoliko idućih stoljeća.

Po svom programu bila je najzrelija buna seljaka u hrvatskoj i slovenskoj povijesti radi ukidanja političke vlasti plemstva i svih feudalnih nameta.

U projektu će sudjelovati galerija Božidarja Jakca iz Kostanjevice na Krki, Kulturni dom Krško i Posavski muzej Brežice (Slovenija), te Muzeji Hrvatskog zagorja, muzej Brdovec i mreža dvoraca s obiju strana granice.

U noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine napadom na Cesargrad započela je slavna Seljačka buna pod vodstvom Ambroza Gubeca (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice.

Kako piše portal povijest.hr,  među najpoznatijima su nasilništva susjedgradsko-stubičkog vlastelina Franje Tahyja (inače baruna od Štatenberga u Sloveniji), posebno nad seljačkim ženama.

Zlostavljanje kmetova na svom imanju započeo je kada se razbolio, a nedugo nakon toga umire mu i žena Jelena Zrinski (sestra kneza Nikole Zrinskog).

U neljudskim postupcima protiv vlastitih kmetova Franji Tahiju pridružila su mu se i njegova četiri sina, pa je otpor seljaka na Tahijevom vlastelinstvu počeo već 1571. godine.

O sporu između Franje Tahija i njegovih kmetova bio je obaviješten i kralj Maksimilijan II. Habsburški, koji je iz Beča preko svojih posrednika nastalu situaciju pokušao riješiti mirnim putem, ali već 1572. kmetovi se odbijaju vratiti pod Tahijevu vlast i počinju se ozbiljno organizirati.

Juraj Drašković proglasio seljake izdajicama domovine

Sastavili su neku vrstu seljačke vlade na čije su čelo izabrali Gupca, kojega su prozvali begom, a njegovi zamjenici bili su Ivan Pasanec i Ivan Mogaić. Kada su sastavili vladu, trebalo je ustrojiti i vojsku. Za vrhovnog  kapetana seljačke vojske izabrali su Iliju Gregorića, veterana iz ratova s Osmanlijama.

Nakon što su se uzalud žalili kralju i banu na zlodjela plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze.

Nakon toga Tahy šalje svoje naoružane plaćenike, ali su ih naoružani seljaci spremno dočekali. Zbog tog je otpora Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake proglasio izdajicama domovine.

Vijest o osudi iz Zagreba snažno je potresla cjelokupno seljaštvo u Hrvatskoj i Sloveniji (Štajerska i Kranjska).

Počeli su se masovno naoružavati i seljačka se buna širila sve većom brzinom, a kmetovi na tim područjima počeli su otkazivati poslušnost svojim gospodarima.

Sastavljen je i ratni plan po kojem su seljaci okupljeni oko Matije Gupca i Ivana Pasanca trebali ostati u Donjoj Stubici (gdje je bilo glavno žarište pobune) kao dio vojske koja će braniti to područje, ali i čuvati granice prema Osmanlijama, kako oni ne bi mogli iskoristiti nastalu situaciju i napasti zemlju. Ilija Gregorić vodio je seljake iz Cesargrada, koji su bili začetnici bune.

Ubrzo se buna, piše povijest.hr, proširila i cijelom Kranjskom i Štajerskom, a jedinice kmetova hrabro su se borile i osvajale sve više prostora, pa tako i područje između Brežica i Mokrica.

Njihovi ciljevi, ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti osnivanjem svojevrsnog carskog namjesništva u Zagrebu, bili su sve bliži.