ANTO NOBILO U PISMU LONDONSKOJ BURZI: Danko Končar bio je žrtva političkog progona Titovog režima

Prilikom uvrštenja tvrtke Afarak u vlasništvu Danka Končara na Londonsku burzu poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo napisao je mišljenje o Končarovim pravosudnim problemima sredinom sedamdesetih u bivšoj državi, socijalističkoj Jugoslaviji.

Podsjetimo, Danko Končar je 1977. godine osuđen na 12 godina zatvora zbog privrednog kriminala i 'pljačke društvene imovine'. U sudskom postupku tadašnjem direktoru Jugoturbine dokazano je da je u dva slučaja neovlašteno prisvojio proviziju kod izvoznih i uvoznih poslova. Končar je u zatvoru proveo osam godina, nakon čega je pušten na uvjetni otpust.

S obzirom da je za uvrštenje na londonsku burzu jedan od uvjeta da vlasnici tvrtke nisu kazneno kažnjavani, Anto Nobilo je za potrebe burze sastavio mišljenje u kojem je Končarov kriminal, presudu i zatvor proglasio političkim progonom. Nije na odmet već na početku naglasiti da su Nobilo i Končar u više tvrtki suvlasnici i partneri u poslovima čija se vrijednost mjeri stotinama milijuna kuna.

U nastavku, uz minimalne intervencije prenosimo prijevod cjelovitog mišljenja Ante Nobila koji je u vrijeme socijalističke Jugoslavije bio zaposlen u državnom odvjetništvu.

Povijest po Nobilu: Hrvatsko proljeće se dogodilo 1974.

Na zahtjev tvrtke Kermas Limited za mišljenje o sudskom postupku pod brojem K-419/77 koji se vodio protiv g. Danka Končara pred Okružnim sudom u Zagrebu 1977. godine, ovim putem izjavljujem da sam pregledao spise i razgovarao s nekoliko osoba koje su sudjelovale u tim događajima te na temelju tih činjenica i mog poznavanja političkih okolnosti u Socijalističkoj Republici Jugoslaviji dajem sljedeće

                                                      MIŠLJENJE

Ovaj kazneni predmet ne može se razumijeti bez poznavanja političkog konteksta vremena u kojem je nastao. Godina 1974. obilježila je krah „Hrvatskog proljeća“. Hrvatsko proljeće izvorno je bilo pokret nastao u redovima reformnog krila Saveza komunista Hrvatske na čijem su čelu bili Savka Dabčević i Miko Tripalo. Ciljevi pokreta bili su povećati autonomiju Hrvatske unutar socijalističke Jugoslavije decentralizacijom, posebice u području gospodarstva. Jedan od glavnih gesla pokreta bio je da strane valute, pri čemu je unutar Jugoslavije većina bila prihodovana iz Hrvatske (turizam, brodogradnja, itd.), trebaju ostati u Hrvatskoj.

Kasnije su se tom izvorno socijalističkom pokretu pridružili studenti i profesori, hrvatski politički emigranti također su ga podupirali, te je pokret time dobio više nacionalistički karakter. Zahtjevi su postajali sve radikalniji, sve do toga da se tražilo učlanjenje Hrvatske u Ujedinjene narode. Tražila se autonomija Republike Hrvatske.

U takvoj situaciji predsjednik Tito upotrijebio je vojni pritisak da slomi ovu pobunu silom – studenti i profesori bili su uhićeni a čelnici Saveza komunista umirovljeni. Brojni čelnici tog vremena bili su osuđeni pred sudovima za kontrarevolucionarno udruživanje i nasilnu propagandu a mnogi su ostali bez posla, napisao je Nobilo u svom dopisu londonskoj burzi. Znakovito je da je advokat Hrvatsko proljeće smjestio u 1974. godinu iako se ono dogodilo nekoliko godina ranije.

S obzirom da je Končaru presuđeno 1977., Nobilu se godina sedamdeset prva očito činila - malo predaleko.

Tito represijom protiv Hrvata

-Nakon ovakve masovne represije, ključni gospodarski i politički problemi nastavili su tinjati pod površinom. Ne bi li zadržao sliku demokracije pred međunarodnom zajednicom, Tito i visoko pozicionirani članovi Komunističke partije suzdržali su se od pokretanja klasičnih političkih sudskih postupaka dok su s druge strane političari i poduzetnici u Hrvatskoj odustali od bilo kakvih političkih zahtjeva u strahu za vlastitu sigurnost. U Hrvatskoj se, u takvoj situaciji, nastavila tajna borba između pristaša centralizma i većih ovlasti Beogradu i onih koji su podupirali federalizam i veće ovlasti Zagreba. Borba se nastavila u tajnosti a obje frakcije pokušavale su steći prevlast u što više velikih poduzeća, njihovih tvorničkih komunističkih organizacija u pojedinim gradovima itd. Posebice grubi bili su sukobi u etnički miješanim sredinama. Naime, značajan dio komunističke elite srpske etničke pripadnosti bio je centralno orijentiran i povezan s centralnim tijelima moći u Beogradu. Većina komunista hrvatske etničke pripadnosti bila je, otvoreno ili tajno, priklonjena decentralizaciji.

Jugoturbina Karlovac (Foto: Kafotka)

Karlovac i SOUR Jugoturbina (koju bismo danas mogli zvati Jugoturbina Holding) bili su takvi važni centri. Jugoturbina je bila apsolutno najveća tvrtka u gradu Karlovcu, predstavljala je glavninu vojne industrije i oslanjala se na Jugoslavensku narodnu armiju i njeno sjedište u Beogradu. Grad Karlovac, sa svojim većinski hrvatskim stanovništvom, imao je i vrlo značajnu i utjecajnu srpsku zajednicu koja je većim dijelom bila centralno orijentirana. Kad je legendarni gradonačelnik i politički čelnik Karlovca, Josip Boljkovac, doživio politički krah 1974. godine, moć u Gradskom partijskom komitetu i Jugoturbini kao najmoćnijoj tvrtki u Karlovcu preuzeli su centralno orijentirani partijski predstavnici (Rakas, Pavić, Bunčić), piše Nobilo iako mu je jako dobro poznato, jer je i on iz Karlovca i jer su obiteljski prijatelji, da je Boljkovac smijenjen početkom 1972., odnosno pet godina prije Končarove presude.

Nobilo: Danko Končar nije kriv za ništa

Hrvatski zaposlenici bili su svladani a jedini otpor došao je od strane hrvatskih Srba federalističke orijentacije. Jedan od vođa tog otpora bio je čovjek srpske pripadnosti, Marko Kljajić, političar i direktor Jugoturbina Commerca, tvrtke u sklopu Jugoturbine gdje je Danko Končar radio. Prema izjavama Marka Kljajića koje je dao hrvatskim medijima prošle godine, a i meni osobno u više detalja, uhićenje i progon Danka Končara zapravo je bilo politički napad na njega i druge ljude koji su dijelili iste stavove. Prema njemu, Danko Končar nije bio kriv za ništa. On je samo bio kolateralna žrtva. Na čemu se zapravo temeljio kazneni predmet?

Nakon pada Hrvatskog proljeća, strane valute koje su prihodovale hrvatske tvrtke nastavile su odlaziti u Centralnu banku u Beogradu. Hrvatske tvrtke dobivale bi lokalnu valutu (dinar) konvertiranu prema službenom valutnom tečaju koji je bio potpuno nerealan. Kad bi te tvrtke zatim trebale stranu valutu za nove transakcije u inozemstvu, morale su prolaziti dugotrajan birokratski postupak pri čemu su mogle kupovati samo vrlo ograničene količine strane valute po izuzetno visokim valutnim tečajevima. Upravo zbog toga mnoge tvrtke s uspješnim međunarodnim poslovanjem nisu vraćale svoje strane valute državi kad su trebale i to je rezultiralo brojnim sudskim postupcima.

Mnoge tvrtke zadržavale su svoje izvanredne prihode ( 1 – 2% provizije) u inozemstvu te na privatnim računima kako bi mogle imati operativna sredstva na raspolaganju za nove transakcije, troškove reprezentacije (ručkove s poslovnim partnerima, bonuse) te sve ostalo što netržišna socijalistička ekonomija nije priznavala kao trošak. To su radile gotovo sve uspješne tvrtke. U Sloveniji je, na primjer, postojala potpuna zaštita od političara. Međutim, zbog gore opisane političke situacije, tome nije bilo tako u Hrvatskoj, a posebice ne u Karlovcu, ističe Nobilo.

Rigidni komunisti bili su centralisti

-U ovom konkretnom slučaju, sve tvrtke koje su navodno pretrpjele štetu prema navodima u optužnici izjavile su na sudu da nisu pretrpjele nikakvu štetu koja bi na ikoji način bila povezana s bilo kakvim postupcima Danka Končara. Posebno značajan bio je stav radničkog vijeća (oblika sudjelovanja radnika u upravljanju tvrtkom) u Jugoturbina Commercu – oni su zaključili da Danko Končar nije prouzrokovao nikakvu štetu njihovoj tvrtki. Pozitivan stav Jugoturbina Commerca prema g. Končaru vidljiv je i u činjenici da je zaposlen odmah po izlasku iz zatvora.

Nakon otvorenih političkih sudskih postupaka u prvoj polovici 1970-ih, ovi formalni procesi gospodarskog kriminala bili su mnogobrojni, ali su u osnovi bili politički procesi. Točnije, protu-centralno orijentirane sile u Hrvatskoj shvatile su da bi im njihova tržišna orijentacija i gospodarski razvoj mogli donijeti veću autonomiju. Uvođenjem tržišnih elemenata u socijalistički sustav porastao je standard građana dok je oslabila moć Partije te, u konačnici, i centralizma. Valja spomenuti da je, uz vojsku, Komunistička partija bila najznačajnija poluga centralizma. S druge strane, rigidni komunisti bili su centralisti i protivili su se bilo kakvom otvaranju ka kapitalističkom tipu poslovanja, kaže Nobilo u svom mišljenju. Končar je za njega borac za hrvatsku samostalnost, gospodarski liberal i svojevrsni pionir kapitalizma u Hrvata.

Nobilo: Državni odvjetnik je provodio odluku lokalnog komiteta

Iako ga imenom ne spominje, Nobilo je u svom mišljenju prilično oštar prema zamjeniku okružnog glavnog tužioca Mladenu Pantliku koji je optužio Končara. Pantlik je kasnije dogurao do funkcije zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Podsjetimo, Končar je osuđen jer je prisvojio više desetaka tisuća njemačkim maraka od kojih je dio podijelio sa svojim bratom Lazom Končarom. Za Nobila radi se o nepobitnom slučaju političkog progona.

Josip Broz Tito i Vladimir Bakarić u posjeti Jugoturbini (Foto: KAfotka)

-Zbog eksponiranosti tijekom druge polovice 1970-ih, glavna politička bitka premjestila se u sferu gospodarstva te su tako politički sudski postupci često bili zamaskirani kao navodni postupci protiv gospodarskog kriminala koji su se temeljili na nezakonitom prihvaćanju zapadnjačkih načela slobodnog tržišta umjesto načela planirane nacionalne ekonomije pod vodstvom Komunističke partije. Tko god bi se počeo ponašati prema načelima slobodnog tržišta mogao je lako postati žrtvom progona. Sve je ovisilo o političkoj odluci lokalnog komiteta koju bi zatim provodio tadašnji državni odvjetnik. Upravo se to dogodilo Danku Končaru. Na temelju svega gore navedenog, moje konačno mišljenje je da je Danko Končar u osnovi bio žrtva političkog progona, zaključuje insajder iz tog istog odvjetništva, danas jedna od najpoznatijih hrvatskih odvjetnika, Anto Nobilo u svom dopisu koji je potpisao u Zagrebu, 25. svibnja 2010. godine.

S obzirom da je Londonska burza uvrstila dionice Afaraka, čini se da je Nobilo dobro odradio posao nastojeći dokazati da Končareve godine zatvora nisu posljedica kriminala nego političkog progona.

Končaru je uvrštenje na jednu od najvažnijih svjetskih financijskih institucija prilično pomoglo u poslovanju diljem svijeta. Biznis je kasnije razvio i u Finskoj gdje je zbog manipuliranja dionicama iste tvrtke Afarak drakonski kažnjen kaznom od nekoliko stotina milijuna eura. Proces je još uvijek u tijeku.