ČETIRI OSMIJEHA U DRESU "ARENE" Nogometašice Lucija, Leni, Andrea i Lara: "Nema muških i ženskih sportova. Ako uživaš igrajući, sport je tvoj!"

Dobar je ovo trenutak za ženski nogomet u Puli. Glavni nam je to dojam bio nakon posjete treningu Ženskog nogometnog kluba Arena ove srijede.

Vedra lica razigranih djevojčica pod paskom iskusnog trenera Nenada Glušice, optimističan stručni stožer i odlična vijest da se, zbog treniranja u Areni, jedna djevojka već doselila u Pulu, i više su nego dobri znakovi za ovaj tek osnovani klub.

Osim onih spremnih doseliti se, nisu rijetke ni djevojčice koje do Pule koje, samo kako bi obukle Arenin dresu, obitelji više puta tjedno dovoze do pomoćnih terena stadiona „Aldo Drosina“ čak iz središnje Istre.

Nova priča, stara tradicija

Dugačak je i pomalo turbulentan bio put ženskog nogometa u Puli posljednjih godina; od senzacionalnog ulaska u prvu ligu ženskog tima NK Istre 1961 preko rasipanja ekipe i prekida prvenstva, pa do osnivanja Arene, u čiji su stožer od starta ušli treneri Nenad Glušica i Blaž Bugarin, obojica s bogatim iskustvom i pozivnicama za stožer ženske A reprezentacije, te Helena Babić, dugogodišnja trenerica ženskih timova i bivša igračica.

Sve što je ostalo na startu novog kluba bilo je prihvatiti činjenicu da se mora krenuti od početka u svakom smislu, pa i kada je u pitanju borba za ulazak u prvu ligu , te zasukati rukave, ovog puta - tamno plavih dresova.

Nenad Glušica

-  Nastali smo iz ljubavi prema nogometu, ali još više iz želje da svaka djevojčica koja voli ovaj sport dobije priliku razvijati se, napredovati i vjerovati u sebe, kaže nam trener Glušica, dodajući da želi da Arena postane puno više od nogometnog kluba.

-  Voljeli bismo da klub bude mjesto prijateljstva, zajedništva, podrške i lijepih uspomena. Posebno nas raduje što smo već na samom početku okupili toliko djevojčica i djevojaka koje s nama dijele isti san i entuzijazam. To nam je potvrda da je ovakav projekt bio potreban i da zajedno gradimo nešto vrijedno. Vjerujemo da ćemo uz naše igračice, njihove obitelji, partnere i podršku lokalne zajednice zajedno ispisati jednu lijepu nogometnu priču na koju će Pula i Istra biti ponosne, veli Glušica.

-  Nekoliko puta dogodilo mi se da gledam naše cure na treningu ili utakmici, vidim ih sretne i nasmijane, ponosne dok nose naš grb, ili ih promatram kako se druže i vesele u autobusu na putu do utakmice. I onda u jednom trenutku zastanem i osvijestim koliko je zapravo velika stvar to što danas imamo ženski nogometni klub u Istri, što su cure sretne, što ljudi prepoznaju i podržavaju ovu priču i što ja imam čast biti dio svega toga, kaže emotivno Helena Babić.       

- Put do ovoga bio je dug. Kao bivšoj igračici, nakon završetka karijere, sve je to dugo bio samo jedan san za koji sam se nadala da će se jednog dana ostvariti. A danas je taj san stvarnost. I mislim da nema ljepšeg osjećaja nego vidjeti da sve to živi, da funkcionira i, ono najvažnije, da naše cure imaju priliku baviti se sportom koji toliko vole. Za mene je upravo to najveći uspjeh, dodaje.

A mi smo popričali s nekoliko igračica – jednom od najmlađih, jednom od najstarijih, ali i onima koje su birale Arenu iako to znači putovanje do Pule, pa čak i preseljenje.

Helena Babić

Andrea

Četiri dresa, četiri priče

Najmlađa sugovornica, devetogodišnja Andrea Ujčić u nogomet se zaljubila zahvaljujući djedu, nekadašnjem igraču NK Potpićan.

- S njim sam zavoljela ovaj sport, a sad ga još više volim jer volim prijateljice koje sam upoznala na nogometu, kaže Andrea koja jednostavno voli biti na terenu i igrati, a utakmice su joj posebna strast. Kao djevojčica prvo je s djedom odlazila na igralište, da bi sa šest i pol godina već počela trenirati, a dolazak u Arenu, njen je svojevrsni nogometni transfer i to ne prvi Andrea, naime, živi u Pazinu , već je igrala za dva kluba, a u Pulu je sada na treninge po nekoliko puta tjedno dovozi obitelj koja je jako sretna što je odabrala nogomet.

- Igrala sam za NK Pazinku i jako kratko za NK Trviž. U oba sam kluba bila lijevo krilo, a sada igram gdje me trener stavi. Super mi je ovdje, odlični su treneri i lijepi dresovi, veli Andrea, za koju nema dileme da je nogomet ženski sport i da ona u njemu ostaje dokle god bude mogla, a nada se da to znači i do profesionalnih voda. Po mogućnosti u omiljenoj Barceloni, gdje je igrao i njen idol Ronaldinho.

- U razredu se nekad zezaju sa mnom jer igram nogomet, ali ja ih ignoriram, kaže kroz smijeh.

Leni

„Obožavam igrati nogomet“

Tek tri godine starija napadačica iz Pule Leni Jurašin nogomet igra već četiri godine, a na pitanje kako je od svih sportova izabrala baš nogometni dres odgovara bez da trepne:

- Zato što obožavam nogomet i sviđa mi se igra!

Susrela se, dakako, već s pokojim komentarom da nogomet nije sport za cure, ali ona na to kratko odgovara da itekako jeste.

- Sve vezano za nogomet obožavam! Igru, putovanja s timom, utakmice... U Areni su nam fenomenalni treneri, treninzi, super su utakmice, a jako su nam lijepi i dresovi, kaže Leni, koja već sada razmišlja i o mogućnosti da jednom postane profesionalna nogometašica i to, također, u Barceloni.

Dobra je vijest i da vjeruje kako njena generacija već ima dosta informacija o ženskom nogometu, pa i ona, kada ne trenira, uvijek ima gdje odgledati neki dobru igru nogometašica. Od igrača uzor joj je Luka Modrić.

- Nogomet svi u obitelji obožavaju, nije mi se bilo teško zaljubiti u njega, ali ja sam prva koja je odlučila i zaigrati, kaže Leni, koja je oduševljena turnirima na kojim je dosad igrala, posebice onima u Medulinu i u Čakovcu. A, s iskustvom u Areni i prethodno u ŽNK Istra 1961, sve češće, kaže, dobiva i „pozivnicu“ da se priključi dječacima u igrama pred školom, iako je svjesna da se podjele na muški i ženski nogomet malo sporije brišu. Ali se brišu!

Lara

Šesnaestogodišnja Lara Kostelić zbog iz Rijeke je ove godine doselila u Pulu kako bi igrala u Areni.

- Jako mi se sviđa u Puli. Posebno zato što nema puno kiše kao u Rijeci (smijeh). Igrala sam prvo u muškom timu u Kraljevici i bilo mi je lijepo tamo. Zatim sam prešla u Rijeku u ženski tim, u pionirke i odande sam, na poziv trenera Glušice, došla u Arenu. Bila sam krilo, sada sam prešla u vezu. Ovdje su mi bolji uvjeti i imam individualne treninge, koji mi omogućavaju rad na tehnici. Imamo i kondicijske treninge. Sve je to puno viši nivo od onog na koga sam navikla, veli Lara.

Zbog dolaska je morala promijeniti školu, ali je sretna što su je u pulskoj Gimnaziji, kao i klubu, jako dobro prihvatili. Stanuje u hostelu.

-  Dobro mi je tamo. Možda nekad pomalo dosadno, ali dan mi je uglavnom ispunjen. Radnim danima imamo treninge, a vikendima utakmice; subotama igram za kadetkinje, a nedjeljama za seniorke. Najimpresivnija mi je dosad bila utakmica u Sigetu gdje smo igrale izjednačeno jer su te cure prve na tablici, veli Lara, čiji su planovi, za razliku od podmlatka, dosta konkretni.

Priželjkuje, naime, da kadetkinje uđu u prvu ligu i da se seniorke profiliraju u jak klub jer vjeruje da to mogu.

Kada je pak u pitanju nastavak njene karijere, nema sumnje da je uhvatila zamah za profesionalnu igru, a kada bi mogla birati, voljela bi jednom obući dres Real Madrida.

- Znam da je ženski tim Barcelone bolji, ali ja nabijam za Real, kaže, otkrivajući da su njihov dres nosili i njeni idoli – Ronaldo i Modrić.

- Još uvijek nema baš puno informacija o ženskom nogometu u svijetu. Evo, gledala sam ovih dana dodjelu Zlatne lopte i puno je kategorija za nogometašice, ali rekla bih da se na njih ne gleda jako ozbiljno; u Španjolskoj možda, ali daleko je manje zastupljen ženski nogomet od muškog još uvijek. Ipak bih svima poručila da zaigraju ako žele jer je lijep sport i donosi nova iskustva, veli Lara.

Lucija

Crni pojas u dresu Arene

Posljednja sugovornica bila nam je, u sportskom smislu, itekako iskusna Lucija Šipura. Diplomirana je kineziologijnja i nosteljica crnog pojasa u karateu, a nogomet je zaigrala tek s 26 godina. Točnije, nekoliko dana prije 26. rođendana.

- Kada sam se vratila s fakulteta trenirali smo u Domu braće Ribar i kroz prozor sam gledala treninge nogometašica na terenima Drosine. Oduvijek sam htjela zaigrati u ženskom timu, ali kada sam bila mala, za to jednostavno nije bilo prilike, pa sam igrala samo s dječacima na ulici. Kad sam ih vidjela, pomislila sam, ako ne probam sada, neću nikad i poslala sam poruku jednoj djevojci za koju sam znala da trenira i pitala je da li bih mogla i ja doći na trening. Ona je pitala trenera, trener me pozvao i došla sam, priča Lucija, koja je sada važan špic seniorskog tima.

Osim što gušta u sportu koji je oduvijek željela igrati, upoznaje i sebe na potpuno drugi način jer je, nakon dva desetljeća u individualnom sportu, sada dio tima.

- Učim funkcionirati u ekipi, u većoj cjelini, i priznajem da mi je trebalo vremena da se na to prilagodim i da u glavi složim sve ma način da prihvatim da sada više nisam samo ja ta koja je bitna nego je tu cijeli jedna ekipa. Naravno, ekipa donosi i zajedništvo što je super jer sam stvorila prijateljstva za cijeli život, dodaje.

Iako joj je nogomet ostao praktično nedostupan sve do zrele dobi, ni sport koji je birala -  karate – nije pošteđen predrasuda i podjela na muški i ženski.

- Kad smo bile djevojčice uvijek je bilo roditelja koji su govorili kćerkama da nemaju što tražiti u borilačkoj vještini jer je to svijet za dječake. Bilo je gotovo isto kao s nogometom, kaže Lucija, svjesna da je razlika bila tek u tome što je u karateu, kao individualnom sportu, mogla naći svoj put.

- Kada je Arena u pitanju, moje najveće oduševljenje je činjenica da se jedna ovakva priča uopće pokrenuše i voljela bih da je i prije. Kvaliteta juniorki i kadetkinja je za prvu ligu, bez dileme, a mi seniorke smo tu da ih podupremo. Seniorska prva liga ipak je nešto drugo,  kaže.

Kada su u pitanju uzori i omiljeni igrači, njen je fokus ipak na „Otoku“.

- Veliki sam navijač Liverpooola i moj je omiljeni igrač Steven Gerard.Prva igračica za koju sam ikad čula bila je Alexia Putellas iz Barcelone. Posjetila sam Camp Nou i vidjela sve njene trofeje koji su tamo izloženi, ona je tamo jako popularna. Ali, mislim da popularnost ženskog nogometa ipak raste u svijetu i danas, s društvenim mrežama, imamo veći pristup informacijama, kaže Lucija, koja planira igrati dokle god bude mogla, ali kao kineziolog, sve više privlači trenerski posao.

- Bila bih jako sretna da jednom možda uzmem mentorstvo trenera Arene jer su vrhunski. A što se djevojčica i nogometa tiče, pozvala bih ih sve koje se dvoume da jednostavno dođu jer neće požaliti. Nisam ni ja. Nema razlike u sportovima za cure i dečke, zaključuje Lucija.