SJEĆANJA SILVANE SORBOLA ROŽANKOVIĆ "Slavili smo '71. ulazak Istre u drugu ligu, pobjedom na penale. Usred fešte ulaze poraženi igrači Radnika iz Gorice, zagrle nas i počnu pjevati!"

Provesti cijeli radni vijek na jednom stadionu bilo bi nevjerojatno postignuće za sportaša. Provesti ondje cijeli život, a da pritom čak i niste sportaš ili sportašica, nesvakidašnji je podatak.

A, da je uspjela upravo to - odrasti, raditi i graditi život pod tribinom pulskog stadiona „Aldo Drosina“ na kome igra NK Istra 1961, može se pohvaliti Silvana Sorbola Rožanković, Puležanka s jednom od najneobičnijih životnih priča u gradu.

U svoje 73 godine, Silvana, kćerka nekadašnjeg domara stadiona, a potom desetljećima i sama zadužena za brigu o njemu, tek je jednu godinu provela izvan Istrinog sportskog kompleksa.

Na stadionu je čistila, kuhala, brinula se i pomagala, a s klubom i ljudima po kojima se danas ovo zdanje i njegove tribine zovu, putovala i drugovala.

Snažna žena u muškom svijetu doživotni je zaljubljenik u najdraži klub, kome se vraćala i nakon odlaska u mirovinu, i čiji grb na majici i danas ponosno nosi. No, čak i među onima koji „teta Silvanu“ poznaju, još ima ljudi koji ne znaju da je, osim radnog vijeka poklonjenog Istri, u svoju radnu knjižicu upisala i još puna tri desetljeća staža u trgovačkom društvu Puljanka.

I, dok ovog posljednjeg već odavno više nema, njena Istra posljednjih je godina upravo tamo gdje je Silvana oduvijek željela da bude – u prvoj ligi.

Iz obiteljskog albuma Sorbola

"Igrači su me uvijek poštovali"

Nas četvero, jedna soba

Imala je samo trinaest mjeseci kada se s roditeljima i bratom Gigijem s Verude doselila pod tribinu tadašnjeg stadiona. Njen otac, dotad zaposlenik Uljanika, preuzeo je radno mjesto domara u prostorijama kluba, koji se tada i zvao Uljanik.

-  Čovjek koji je prije njega to radio, otišao je i posao su ponudili mom tati Mariju. Ja sam rođena 9. svibnja 1953., a već 21. lipnja 1954. doselili smo ovdje. Mama Eufemija i tata su na stadionu radili sve, od održavanja, šivanja i pranja do zalijevanja travnjaka, priča Silvana.

Stančić pod tribinom koji im je ustupljen bio je u najmanju ruku skroman. Jedan hodnik, WC, velika kuhinja i soba u kojoj je spavala cijela obitelj. Tuševi zajednički, klupski. Tuširanje, kada i ako ostane tople vode. Ali, dom je bio topao!

No, osim prostora koji su koristili, krila se u stanu i jedna manja soba, koja je dugo služila tek za - čuvanje tajni. Klub je, naime, u to vrijeme često upadao u dugove i nije bila rijetkost da se na stadionu pojavi sudac kako bi mu ovršio imovinu. Sve što je imalo malo veću vrijednost tada bi se, prisjeća se Silvana, skrivalo u tu prostoriju i zaključavalo. Bio je to "paklen" plan!

-  Sud nema pravo ući u privatni stan i zbog toga je ta soba bila idealno skrovište! Kada bi ovršitelji otišli, tata bi sve to vraćao natrag u oružarnicu, veli.

Tek nešto kasnije, kada je Silvanin brat već postao mladić, a klub stao na stabilnije noge, Sorbole su sobu preuredili u momačku.

Mario i Eufemija. Desna slika - u stanu pod tribinom

S bratom (lijevo) i bivšim golmanom, a potom učiteljem, prof. Rakićem (desno)

SIlvana s malenim Elvisom Scorijom u naručju

Ovako se nekada zalijevala trava (Eufemija lijevo)

Kad su igrači Radnika iz Gorice ušli na slavlje

Teško joj je izdvojiti konkretne trenutke iz desetljeća provedenih na stadionu jer bilo ih je, veli, puno nevjerojatnih. Nekada su ih činili i uljepšavali sportski uspjesi, a nekada jednostavno dodavanje loptom na terenu. Jer, uvijek je bila s igračima i uvijek je bila na utakmicama.

-  U mladosti sam bila glavna na tribini! Samo mene se čulo! Onda nam je tatin stric, koji je došao iz Argentine, donio crno-bijeli televizor. Bili smo jedini u kvartu koji su ga imali! E, tada sam počela gledati i svjetski nogomet, prisjeća se.

Najljepše sportsko sjećanje iz mladosti ulazak je Istrinog tima u drugu ligu u Rovinju 1971.

-  Tada su još igrali ovi moji stari igrači. To je bilo 71. Na penale su prošli protiv Gorice, koja se tada zvala Radnik. Nakon utakmice smo otišli na feštu u Vilas Rubin. Svi smo bili tamo. Bili su i moji roditelji. I tako, dok mi pjevamo i „fešteđamo“, ulaze igrači Radnika, zagrle nas i počnu pjevati s nama. E, to me dirnulo kao ništa drugo. To neću nikad zaboraviti!

Prva ljubav u Circolu

Dvaput je Silvana pošla „prid oltar“. Ili pred matičara. Prvi muž Luciano bio je puno stariji od nje i umro je, nažalost, vrlo mlad. Sa svega 46 godina. Ni tri godine nakon udaje, Silvana je tako po prvi put postala udovica.

-  Luciana sam upoznala u Circolu. Bio dobar s mojim tatom. Desi se, dođe bolest… i ostala sam udovica s 26 i pol godina. Od dvije godine braka, godinu dana mi je suprug bio bolestan. To je bilo 1980. A dvije godine ranije, u 61. godini mi je umro tata, prisjeća se.

Drugog supruga Milana upoznala je kada je jednog dana ušao u cafe bar Puljankine prodavaonice na „S-krivini“, u kojoj je tada radila. Bio je terenac iz Topuskog i dolazio je u Pulu kao monter centralnog grijanja u Mornaričkoj bolnici. Nažalost, i on je preminuo u 46-oj godini. A toliko će godina 1994. godine, u trenutku smrti, imati i njen brat.

-  Zbog brata sam u mladosti na ples odlazila u Circolo, a ne u Uljanik gdje je on bio. Ja sam inače točno u deset navečer morala biti kod kuće, a on bi nekad oko deset došao u Circolo i radio ovako…, priča Silvana, oponašajući Gigijevo lupkanje prstima o stol kako bi joj dao do znanja da je vrijeme za polazak kući.

- Bio je „zaguljen“, ali smo se jako voljeli, dodaje kroz osmijeh.

No, ako je na plesnjacima „ordinirao“ brat, na stadionu je glavnu riječ imao tata Mario, inače nekadašnji boksač. Zbog njega se, kaže Silvana, vjerojatno nikada i nije udala za nogometaša.

Iz vremena kada je kuhala za klub

S nasljednikom tate Marija na mjestu domara

Rođendanska slavlja

Preživjeti bol rušenja tribine

Nakon što je krajem ’70.-ih umro Mario Sorbola, Silvanina majka Eufemija ostala je živjeti i raditi u stanu pod tribinom.

Silvana se pak zaposlila u Puljanki gdje je kao trgovkinja radila trideset godina. Početkom devedesetih, tadašnji direktor kluba ponudio joj je da preuzme pranje rublja, uređivanje svlačionica i čišćenje klupskih prostorija. Kako bi uspjela odraditi obaveze na oba posla, upomoć joj je tada priskočila majka koja je ponudila da barem slaže opranu robu.

Desetak godina kasnije, počela je i kuhati za igrače, što je radila narednih par godina. Tada je konačno dala otkaz u Puljanki, ali zaposlenje u Istri nije prihvatila. Imala je bolji plan!

Eufemija, koja je svo vrijeme i sama ostala vjerna klubu, kraj života, kao i Mario, dočekala je 2003. godine u stanu pod tribinom.

Ako je išta tješi, veli danas Silvana, to je što Eufemija nije vidjela rušenje tribine koja im je bila dom šest godina kasnije.

- Svašta sam preživjela od mladosti, ali rušenje tribine jako, jako teško, govori tihim glasom.

- Mama bi to teško podnijela. U jednom trenutku, kada je već pola tribine bilo srušeno, sjedila sam s prijateljem Vladom i rekla mu: „Unutra su još uvijek svi pehari i sve medalje“. Uz pomoć još nekoliko prijatelja odlučili smo otići po njih jer bi inače ostali zatrpani pod srušenom tribinom. Ne znam jesmo li se više plašili policije ili da ne nastradamo pod ruševinama i mi, ali izvukli smo sve, prisjeća se.

Pehari, kao i njen dom, tada su se preselili stotinjak metara dalje, preko puta pomoćnog Istrinog terena, u Dom braće Ribar, gdje Silvana i dan danas živi.

- Održavala sam i Ribar i stadion do penzije. U početku smo bile nas dvije, kasnije samo ja. Danas te poslove obavlja pedeset ljudi. U vrijeme dok je Istra igrala na Uljanikovom stadionu na Verudi, i snijeg sam čistila tamo. Ali, kad god su me pitali želim li nešto raditi, pristala sam. Kad ja to volim!, kaže Silvana, koja se nije pomirila s mirovinom 2015. godine već je odlučila još dobrih deset godina ponovno raditi za nogomet.

Ove je godine ipak rekla da je dosta. Došlo je vrijeme za odmor. Još uvijek pomalo čisti, ali više odmara, spava do kad joj se spava, a do stadiona dolazi – na kavicu.

Na tribine ne ide već 11 godina, ali zato Zeleno-žute redovno prati na TV-u. Jedini uvjet za sklapanje usluga teleoperatera u njenom je slučaju – da nudi prijenos utakmica HNL-a.

U ponoć na kavu u Trst

Kada bi birala najdraže razdoblje u klubu, misli da bi odabrala rane 90.-e godine, odličnih igrača i obiteljske atmosfere. Posljednje su godine, opet, financijski bile najsigurnije.

- Privatno, najljepše sam godine provela od svoje 19-e do 24.-e. Tada sam sa svojom kumom, koja mi je i danas kao sestra, obilazila sve po Istri. Došle bismo s posla i glavno je bilo ići u Circolo, pa tadašnji Dom armije, na pretpremijere u kino, uh to je bilo odlično, a onda je svaka fešta na selu bila Krnica, Rakalj, Vodnjan. Kada bi se Circolo zatvorio, a radio je do deset, mi bismo u pol noći otišle u Trst na „kafe“. Dinar i lira tad su bili jedan naprama dva, to tad nije bio nikakav problem.