TO JE PRIJATELJSTVO Uvijek na dva ista mjesta na stadionu. Pino i Bruno: "Obožavamo nogomet, navijamo za Istru"

Susretljivi i veseli zbog jučerašnje pobjede Istre nad Rudešom, još više zbog sve bolje igre zeleno-žutih nakon što za trenera došao talijanski strateg Paolo Tramezzani, na zapadnoj tribini Drosine jučer smo porazgovarali sa 76-godišnmjim Josipom Pinom Gergorićem i 77-godišnjim Brunom Lupetinom, dvojicom velikih prijatelja još iz osnovnoškolskih dana.

Dva vjerna navijača Istre, vitalni u osmom desetljeću života, zajedno se druže još od osnovne škole Neven Kirac , danas OŠ Šijana.

Kupivši prvi godišnje karte, ovaj strastveni nogometni prijateljski dvojac već skoro desetljeće i pol, od svečanog otvorenja obnovljenog stadiona 2010.  i prijateljske utakmice Hrvatska- Češka (završene 4:2), sjedi na istim mjestima na zapadnoj natkrivenoj tribini: 15.red, sjedala 1 i 2.

Dakako, i prije obnove stadiona dolazili su na Istrine utakmice, ali tada ne na pretplaćenim mjestima.

Jedan je bio nogometni talent Istre, Josip Pino Gergorić.

"Svi su me zvali Jerković", veli, s jasnom aluzijom na legendarnog Hajdukovca.

Igrao je za Istru halfa u generaciji Pržiklasa, Poldrugovca, Sergia Scorie, Cukona, Grgete, ali je poslije srednje škole ljubav i formiranje obitelji presudili aktivnom igranju nogometu.

- Ja sam vam Labinjan, došao sam iz Labina ovdje u šesti razred škole 'Neven Kirac'.

Rod mi je Mohorović koji je igrao za Rijeku, Milevoj koji je igrao za reprezentaciju Jugoslavije, a iako je on bio stariji, igrao sam i sa Štembergom. Nećeš vjerovati, ali za Rijeku je u prvoj ligi igralo petorica iz mog, petog razreda, a ja za Istru u drugoj ligi. Rijeka me je tražila, ali mi je supruga ostala u drugom stanju, i ja sam prestao s nogometom, kaže Pino Gergorić, koji je završio elektrotehničli fakultet i dobar dio radnog vijeka radio u ondašnjem PTT-u.

Bruno Lupetina prisjeća se da je u osnovnoj školi igrao s Pinom međurazredne rukometne i nogometne susrete.

Branio sam u rukometu za 'Neven Kirac', a poslije u srednjoj za ŠUP, školu učenika u privredi. Radio sam prvo automehaničar, a onda 20-ak godina kao komercijalni rukovoditelj u pulskoj Mehanici. Uz suprugu, imam kćerku i unuku, a sina sam nažalost izgubio, veli nam Bruno. 

Kaže da su im nekad, dok je trener Istre bio Igor Pamić, društvo na stadionu pravili i pokojni Aljoša Dadić, kao i njegov brat glazbenik Saša Dadić, dok su danas u klapi Slavko Rojnić sa Stoje, Bruno Udovičić, pa još jedan Rojnić...

- Stanujem na Padulju, blizu Štinjana, a  kad je Pamić trenirao ekipu u Štinjanu, svaki dan sam bio na treningu. Pamić i ja smo veliki prijatelji. Volim nogomet, a umirovljenički dani mi dopuštaju da se prepustim nogometu, nastavlja Bruno.

- U mlađim danima sam putovao na velike utakmice u Rijeku, Zagreb, Beograd. Išli bi avionom do Beograda, pogledali utakmicu i vratili se doma. I nije bilo skupo, veli nam Bruno.

S klapom na svakoj utakmici Istre