AKTERI NAJZAHTJEVNIJE AKCIJE NA SVIJETU Četiri Istrana sudjelovala u spašavanju američkog speleologa u Turskoj

Kada akcija spašavanja ljudskog života završi dobro, bez ijednog incidenta i kada osoba bude spašena, tada je sreća svih sudionika ogromna. Upravo se tako ovih dana osjećaju članovi Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) koji su sudjelovali u najzahtjevnijoj akciji spašavanja na svijetu, i to američkog speleologa Marka Dickeya iz jame Morca u Turskoj, kojem je prije desetak dana pozlilo na nevjerojatnih 1.000 metara dubine.

Četvorica Istrana u ekipi

Među 150 spasioca bila su i 22 člana hrvatske ekipe, a među njima našla su se i četiri Istrana i to Martin Glavić, ujedno i pročelnik HGSS Stanice Istra, Sebastijan Labinjan, ujedno i tajnik, Haris Vojniković, koji je i dopročelnik te vođa ekipe Marko Rakovac, koji je upravo za trajanja ove akcije spašavanja imenovan Izvršnim pročelnikom HGSS-a. Svi redom iskusni i istrenirani spasioci, znali su da u Turskoj moraju biti spremni i za nepredviđene stvari, ali zbog dobre pripreme i izvježbanosti, naši su speleospašavatelji već godinama uz bok najboljih na svijetu, uz Talijane, Francuze i Slovence. A sve je i ovaj put prošlo dobro! Svoje iskustvo prenio nam je Haris Vojniković.

 - Amerikanac je bio dio mađarsko - turske ekipe koja je istraživala jamu Morca, što u prijevodu znači Ljubičasta. Negdje na tisuću metara dubine odjednom mu je bilo loše i krenula su mu krvarenja pa isprva nisu znali što se događa, ali su znali da mu moraju što hitnije pomoći, a u tim okolnostima to nije moglo bilo niti lako, niti brzo. Njegova supruga Jessica izašla je na površinu i dojavila vijest mađarskoj ekipi koja djeluje u sklopu mađarske spasilačke službe i oni su odmah poslali svoja četiri člana, među kojima i jednu liječnicu, u Tursku te informirali ECRA-u, krovnu europsku organizaciju speleospašavatelja, o događaju. Tu je bio mali problem jer Turska nije članica EU-a pa je ispočetka bilo malih problema s papirologijom, a i Turci nisu isprva niti tražili pomoć, iako im je bilo posve jasno da to ne mogu izvesti sami i da nemaju vremena odlagati akciju. Uglavnom, mi smo krenuli avionom put Turske, dok je oprema upućena teretnim avionom, ali je malo zapela na carini u Istanbulu pa smo je morali čekati, ispričao nam je Vojniković.

"Uglavnom loše organizirano"

Kako bilo, brzo su stigli u Tursku, na planinu Taurus, gdje je doktorica u međuvremenu već spuštena u jamu i stigla do Amerikanca. Pregledala ga je i počela mu pružati pomoć kako bi ga stabilizirala i spremila za izlazak iz jame. Tražila je tako da joj se u jamu pošalju i krvni pripravci, infuzija i ostale stvari, jer su neke procjene bile da je Amerikanac izgubio oko tri litre krvi. Na svoju ruku stigla je i bugarska ekipa, stigli su i Talijani te Poljaci, a američka vojna baza stavila im se na raspolaganje, ali ih u konačnici nisu trebali.

 - Mi iz HGSS-a podijeli smo se u dvije ekipe. Jedna je čekala u mjestu Konya da stigne oprema, a mi smo s drugom išli s dva kombija postaviti bazu na 2.100 metara. Bez sanitarnih čvorova, bez pitke vode, s malo hrane, bez interneta - trebali smo se penjati na neke vrhove da bi slali poruke... uglavnom loše organizirano. Tek nakon nekoliko dana su Turci osigurali repetitore da bi imali stabilan signal. Također, u jami je veza s površinom bila tek do 500 metara sve dublje nije funkcioniralo. Mi smo stoga pokupili što smo imali od hrane i vode, nešto smo putem i kupili, gelove, čokoladice, hranu za boravak u jami, skupili smo vreće za spavanje, složili opremu u transportne torbe i čekali da stignu ostali i sva oprema. Bugari su stigli prije nas i krenuli s nešto namirnica i krvnih pripravaka u jamu, a naša četiri člana krenula su za njima i imala zadatak osposobiti komunikaciju preko telefonske žice i po jedan 'cave link' koji ima funkciju slati tekstualne poruke tako da imamo dvostruku sigurnost da ćemo imati komunikaciju. I onda smo krenuli i mi ostali, priča Vojniković.

Talijanska ekipa je mašinerija

  U međuvremenu su, kaže, helikopterom u bazni logor na Taurus stigli i Talijani koji su besprijekorno organizirani i s kojima su već imali odlično iskustvo tijekom vrlo zahtjevnog spašavanja unatrag desetak godina u Njemačkoj, također s dubine od tisuću metara. Stoga su HGSS-ovci i ovaj put očekivali odličnu suradnju i da zajedno u dubinama turskih goleti zajedno riješe problem.

- Talijanska ekipa je mašinerija. Došli su s puno više opreme, imali su i logističara i kuhara tako da su bili neovisniji od drugih. Turska služba civilne zaštite vodila je akciju, ali ubrzo su vidjeli da nisu baš stručni u tome i suptilno su se maknuli iz baznog logora te su Talijani preuzeli vodstvo. Akciju su vodili vrlo iskusan spašavatelj Giuseppe Conti i naši Teo Barišić iz Šibenika i Martin Glavić. Do tada je Marc već proveo tjedan dana u jami pa smo čekali informacije o njegovom zdravlju i kada može krenuti izvlačenje. Dolje je mrak, temperatura oscilira između 2 i 4 stupnja, cijelom jamom ide tok vode pa postoje ti dublji bazeni koje treba zaobići i paziti da ne padneš u vodu, a još je i sklizavo, blatno, mračno.... Ja sam, eto, upao u vodu, a još sam u žurbi zaboravio i čizme pa sam bio u gojzericama, mokar tijekom tri i pol dana, ali ništa mi nije bilo. Drži vas tada jedan pozitivan adrenalin, fokus, koncentracija na zadatak. Bio sam zajedno sa Sebastijanom Labinjanom jer smo se tako i dogovorili s obzirom da se dobro poznajemo i da smo već uigrani pa se nismo odvajali, a s nama je bio i Marko Rakovac. Imali smo zadatak nositi sredstva za širenje jame jer je na nekim mjestima jama bila tako uska da nosila nisu mogla proći. Svaki je nosio oko 25 kilograma robe, ali smo se spuštali pa je to daleko lakše, nego s toliko robe ići uzbrdo. Dopremili smo sve do 500 metara, a onda i na 700, točnije 680. Tu nam se pridružila poljska ekipa i onda smo tu krenuli minirati i širiti prolaz, priča nam Vojniković.

U međuvremenu, stanje unesrećenog Amerikanca se stabiliziralo i liječnica, Talijanka koja je zamijenila mađarsku liječnicu, donijela je odluku o transportu prema površini. Njegovo se stanje iz dana u dan mijenjalo, kaže Vojniković, nekada je bio dosta loše, psihički je propao, gubio je i dalje puno krvi, pretpostavka je bila da mu je puknuo čir na želucu, ali cijeli je proces njegovog puta prema površini krenuo. Ekipa sastavljena od Bugara, Poljaka i Hrvata pripremala je dio po dio dionice te je Amerikanac smješten na nosila, utopljen i zavezan uspješno s 1.000 stigao na 680 metara. S obzirom da je nedostajalo ljudi, i Haris i Sebastijan upućeni su da im se priključe na 900 metara dubine. Međusobno su se nadopunjavali, miješali, pokrivali teren... sve je to trajalo između 12 i 14 sati. Na tih 700-tinjak metara liječnik je u međuvremenu uredio poljsku bolnicu gdje je Amerikanca preuzela doktorica. S obzirom na to da je u jami malo mjesta, spasioci, njih 25-30, su se i opet porazmjestili po prostoru. Neki se čak ponovno spustili do 900 metara da bi mogli uzeti duži odmor i napuniti baterije za nastavak akcije.

Veliki problem je kontaminirana voda

- To je izrazito naporna aktivnost i važno je povratiti snagu i zbog vas i zbog sigurnosti cijele akcije. Na tih 700 metara spustili su se onda Talijani i prenijeli ga na 500 metara za što im je trebalo oko 4-5 sati. U međuvremenu smo mi kuhali dolje za svih, i za doktoricu. A jedeš šta ima. Veliki je problem voda koja je dolje kontaminirana pa smo je morali prokuhavati i ubacivati tablete za dezinfekciju. Uglavnom, Talijani su odspavali na 500 metara, a onda su Mađari i naši dečki preuzeli Amerikanca i odveli na 300. Zatim su preuzeli Talijani do 180 metara i kroz par sati, mješovita ekipa sastavljena od Talijana, Hrvata i Turaka, iznijela ga je konačno na površinu. Mi ostali smo išli za njima, spremali stvari, sklanjali opremu.... U kontinuitetu smo radili 20 do 22 sata, već smo bili umorni, potrošeni, ali zadovoljni jer je sve dobro prošlo. Znali smo što radimo, godine i godine rada i vježbe dale su rezultate, ali fizički je to izuzetno naporno i teško i morate stalno biti fokusirani jer uvijek nešto može ići po zlu! Onda smo svi lagano izlazili i dočekali Amerikanca kojeg su izvukli oko ponoć i odmah ga odveli helikopterom u bolnicu. Sve u svemu on je dobro, iako je imao jednu krizu na 800 metara jer se osjećao loše, povraćao je, vjerojatno je i psihički bio iscrpljen razmišljajući i o mogućem negativnom ishodu... ali, kako je napredovao prema površini tako je bio vidno bolje pa je čak u jednom trenutku i izašao iz nosila i prohodao jedno 50-ak metra, ali nismo mu dali puno zbog njegovog stanja. I onda, jednom na površini, kada smo ga otpravili, legli smo i spavali, spavali, spavali..., ispričao nam je o ovom sretnom završetku zahtjevne speleoakcije Haris Vojniković.

Tek za kraj dodao je opasku da su hrvatski spašavatelji prvi ušli, a zadnji izašli iz jame, a iako su Talijani vrhunski uigrani i funkcioniraju kao vojska, hrvatski su spašavatelji rješavali sve čepove i bez njih bi, smatra Vojniković, cijela ova akcija sigurno trajala dva, tri dana duže od plana. A nakon svega doživljenog naši su spasioci imali još samo riječi zahvale svojim obiteljima za razumijevanje koje iskazuju, kao i poslodavcima koji ih pristaju puštati na ovako zahtjevne i životno važne zadatke.